Krenimo redom! Proučavajući razne internet mape i savjetnike za vožnju, došao sam do jednog zaključka – ne vjeruj strancu koji putuje kroz Balkan. Kako god da ukucam, uvijek mi svi ti sajtovi daju neke nenormalne savjete, koji su obično neprihvatljivi. Uvijek favorizuju autoputeve, bez obzira na to koliko oni koštaju i da li su možda duplo duži, a takođe rijetko imaju opciju da se ruta nadopuni korisnim savjetima. Tako, po njihovim savjetima, ako idete u Holandiju ili Njemačku, uvijek trebate izabrati put kroz Hrvatsku, Sloveniju i središnji dio Austrije, a meni je cilj bio proći što jeftinije, pa sam izabrao Slavoniju, Mađarsku i istočnu Austriju. Time sam uštedio oko 100€ na putarinama u oba smjera i uvjerio se kako stare dobre autokarte nikad ne iznevjere. Putevi mogu biti samo bolji, a nikako lošiji, a s obzirom na loša iskustva iz Slovenije (skidanje disk pločica na granici), ovu sam zemlju posjetio samo u povratku, i to ulazeći iz Mađarske.
Prva destinacija su mi bili Vinkovci. Tamo imam starog druga koji je, nakon neuspješne studentske karijere u Sarajevu, vjerovatno zauvijek preselio u roditeljski stan. Ostala su mu još tri ispita nakon devet godina studiranja politologije, a život na relaciji Sarajevo – Vinkovci, dodatno je zakomplikovao njegov polunarkomanski staž. Sada se smiruje i pokušava sve to promijeniti, ali biće teško napraviti životni rez u gradu sa najvišim postotkom registrovanih narkomana u Hrvatskoj, a možda i šire. Grad je sam od sebe lijep i ima bogatu istoriju, još od doba Rimljana, kada se zvao Cibalia. Naišao sam na neki stari hram za koji se priča kako je izgrađen prije Hrista, a prijatelj me je odveo i na farmu nojeva, životinja koje sam prvi put vidio uživo. Kao i svaki mali grad u našoj zemlji, tako i u Hrvatskoj ovakvi gradovi odišu pesimizmom i tugom. Tuga je tolika da je teško i opisati prosječnog vinkovačkog Hrvata, a da se ostane koliko – toliko realan. Činjenica da ljudi žive između kladionice i kafane dovoljno govori. Ono što nas razlikuje je čistoća same čaršije, jer kod nas baš i nije uvijek na zavidnom nivou. Zajednička osobina su fašistički simboli diljem tog dijela Slavonije, ali to je na Balkanu odavno postalo uobičajeno.
Nakon prve pauze, Mađarsku sam prošao u prilično kratkom roku. Očajnički sam tražio Tesco, tržni centar koji radi 24 sata dnevno i u kojem možete kupiti farmerke za 12 KM, naočale za dvije marke ili neki film za sličnu cijenu, te najjeftiniju hranu u Evropi. Pošto sam prvih nekoliko promašio, nadao sam se da ću u Györu jednostavno naići na njega, ali budući da sam grad Györ i nije baš na putu za Beč, odustao sam i ostavio taj užitak za povratak. Tesco mi je inače ostao u vrlo lijepom sjećanju, za vrijeme mog života i rada u Budimpešti. Pošto radi non – stop, često sam išao u kupovinu oko 3 sata ujutro, nakon večernjeg izlaska i cjelodnevnog gledanja Evropskog prvenstva iz 2008. godine. Tu bih takođe jeo kod Kineza, neku piletinu sa slatkim sosovima, ili pizzu s ananasom, a onda koeljovski produžio u sörözö, što bi na našem jeziku bilo najbliže birtiji.
Skoro svaki sörözö služi za popravljanje nakon pijanke, a u njemu možete naručiti i bilo koju vrstu mađarskih jela. Nešto slično je u Sarajevu postojalo osamdesetih godina, a zvalo se «Šadrvan». Tu se okupljala ekipa književnika, ali i raznih probisvijeta. Dario Džamonja, vrsni sarajevski pisac, opisao je kako se u «Šadrvanu» pravio «najbolji sitni ćevap na svijetu», a pura je plivala u pravom užičkom kajmaku, koji je donosio Srbijanac jednom sedmično. U sörözöima širom Mađarske se služe neka druga jela, poput gulaša ili palačinaka na sve moguće načine. Razne čorbe s puno masnoće i mesa, te veoma masna jela, su opcija za one koji u našoj kuhinji vole pače, tripice ili bijele bubrege, ali za čovjeka koji se pokušava hraniti zdravo, najbolje je da u sörözö i ne zalazi. Sörözöi u Budimpešti često imaju toliko niske cijene da mislite kako vas neko zeza (npr. kafa i točena kola tokom dana košta 150 ft, što je 1,20 KM). S platom od oko hiljadu maraka možete biti i hadžija i bos, zavisno od toga kakvi su vam prioriteti. Bošnjo koji ovo piše je odabrao biti hadžija, pa se hadžijski, mjesecima smucao u najodvratnijim budimpeštanskim lokalima, upoznajući sav ološ, prostitutke i ostale komšije pored kojih je živio u ozloglašenom naselju Zugló. Ali, o Budimpešti ćemo još u povratku.
Kupujući mađarsku vinjetu za četiri dana, kao i uvijek, pokušao sam platiti u eurima, jer ne volim davati karticu po svakojakim pumpama za tako male cifre. I naravno, Mađari su svaki put, tokom mojih 30 – 40 pokušaja da se obratim na nekom jeziku osim mađarskog, uradili isto: probali su mi naplatiti duplo. Kada progovorim osnove mađarskog, i dam im do znanja da poznajem kurs, obično nakon toga počnu sa svojim nevjerovatnim dijalektima i momentalno zaborave engleski i njemački, pa se sa mnom svađaju i ubjeđuju me da je 1530 forinti isto što i 8,50 € (a ustvari je jednako iznosu 5,30 €). Kada nađemo «kompromis», vinjetu platim 7 € i nastavim svoj put. Autoputevi su izgrađeni skoro na svakom koraku, a to im vjerovatno nije ni toliko teško (pade mi na pamet izjava bivšeg federalnog premijera Brankovića, «lako je graditi autoput na ravnim područjima»). A vjerovatno se najviše može i ukrasti na silnim tunelima, mostovima i ostalim mjestima gdje je Vlada FBiH odlučila graditi ovaj naš dugački autoput od tridesetak kilometara. Nakon izlaska iz Mađarske, možete biti zadovoljni stanjem na cestama, brzinama i policiji koja je tu da vas štiti, a ne da vas maltretira.
Ulazak u Austriju popratio je snažan pljusak. Odspavao sam na istoj pumpi kao i 2008. godine u martu, kada sam putujući iz Beča za Francusku, naišao na snijeg do koljena. Tada sam izgubio svoj najdraži holandski autoatlas, a moj drug Klemen, vozeći iz Maribora prema istom mjestu u Francuskoj, ga je sasvim slučajno pokupio, ne znajući da je moj, i u Francuskoj mi se hvalio kako je našao sjajan atlas. Usto mu se navigacija pokvarila i atlas mu je mnogo valjao, a mi smo lutali, gledajući na svakoj pumpi koji grad da pratimo slijedeći, jer nam je bilo preskupo dati 20 € za autokartu (a i plakali smo za atlasom, dok nam ga Klemen nije vratio). Ta pumpa mi, dakle, budi lijepa sjećanja, kada sam bio primoran zaustaviti svoje vozilo nasred autoputa, jer su kamioni nastavljali voziti preko 100 km/h, a ja nisam mogao ni da ubrzam do pola od toga, radi snijega.
Ujutro je došla i Njemačka, koja mi je prisjela, radi dužine puta. Sve one bezobrazno skupe benzinske pumpe, gdje je pola litra vode 3,70 €, restorani sa groznom i skupom hranom, te pokoji Burger King i Nordsee, pamtim i više nego dobro. Zbog silne dosade u automobilu, kada bi mi dosadila i muzika i moj spori SDI bolid, zaustavljao bih se i razgledao ta čudovišta od prodavnica gdje morate platiti da dišete. Ali, to je cijena putovanja kroz EU. Meni je zato mama napravila dva litra kafe u termosici, a onako bosanski, pripremio sam i sendviče, te hladnu pastu s janjećim jezikom «nakoso». Počastio sam se jedino pohovanim škampima u Nordseeu. Najgore od svega doživljenog je što, kada vozite između 110 i 120 km/h, brži ste od kamiona, a sporiji od bilo koga drugog. Tamo ljudi voze i po 250 km/h, a postaju nervozni ako je iko sporiji. Tako je bilo i u povratku.
Pri samom dolasku u Holandiju, osjeća se ogromna razlika. Ljudi voze kulturnije, manje su nervozni i poštuju propise (doduše, poštuju i u Njemačkoj, jer nema zabrana). Do Amsterdama se dođe brzo, a ako ste ranije bili, vrlo je lako naći centar grada i osobu kod koje idete. Parking je nešto što nervira svakog poštenog čovjeka u Amsterdamu, pa tako morate dobro razmisliti hoćete li u ovaj grad doći automobilom. Cijene variraju od 1,10€ u Noordu, do čak 5,60€ u centru grada. Plaća se, u najmanju ruku 12 sati dnevno, nekad i više. Pored cijena parkinga, ovdje je luksuz i sve ostalo, pa najjeftinija ulaznica za Ajaxove utakmice košta 20€. Ispušiti džoint ili popiti kafu u Red Light Districtu nijednom Holanđaninu nije pretjerano zanimljivo, pa se tu uglavnom okupljaju turisti. A i pošto je mnogo redova napisano o ovome, ja ću skromno reći da ovdje vrijedi živjeti, ako ništa drugo, onda radi kulture različitosti i tolerancije koja vlada. S obzirom da su juče u Holandiji održani izbori, nadajmo se da će tako ostati i nakon ovog juna, bez obzira na budalu Geerta Wildersa, vođu Slobodarske partije, koji obećava zabranu Kur'ana i porez svakoj pokrivenoj ženi.
Nakon što sam parkirao auto u prijateljevu garažu i lijepo se ogrebao o tuđe vlasništvo, uzeo sam svoj stalni bicikl i ostatak boravka proveo vozeći se njime. Javni prevoz je odlično organizovan, ali je bicikl brža i više nezavisna varijanta. Ako je lijepo vrijeme, preporučujem to svima, a kako to izgleda, pogledajte na videu ispod. Ekološki je prihvatljivije, a obratite i pažnju kako sva vozila uglavnom stoje, dok ja vozim bez problema i dolazim na odredište, uz pokoji sekund čekanja na semaforu. Razgledajte i Amsterdam u ovih deset minuta videa, a kako izgleda reportaža iz Holandije kada vam je plati holandska ambasada (ironična opaska jednog mog prijatelja), pročitajte ovdje.
Povratak sam odgađao do zadnjeg momenta, tj. dok nisam došao u opasnost da mi viza istekne i da mi Mađari prave probleme. Krenuo sam ponovo istim putem, ali s namjerom da svratim i u Budimpeštu. I čim sam tamo stigao, imao sam šta vidjeti. Dunav se toliko izlio da je potpuno pokrio obalu kojom se kreću vozila, a potopio je i sve budimpeštanske brodove i obližnje parkinge. Čak je, dan prije nego ću doći, bacao valove i na tramvajske šine, tako da je potpuni kolaps saobraćaja trajao već neko vrijeme. Mostovi su bili zatvoreni, a jedini način da se pređe iz Budima u Peštu i obratno, je metro (?!). Tako nisu povezane ni željezničke stanice, a nema ni opcije da se ide zaobilaznim šinama, jer se Dunav negdje mora preći. Crvena podzemna željeznica, od Déli Pályaudvara do Örs Vezér Terea, je sada jedina opcija koja spaja ova dva dijela grada. Moju oduševljenost metroima možete vidjeti i na Buka blogu, gdje ću objavljivati zbirku priča «Metro u Sarajevu», a budimpeštanski će služiti kao inspiracija. Tako sam i ovdje bio presretan što ću se provozati ponovo ovim, meni najdražim vidom prevoza. Trenutno je u izgradnji i četvrta metro linija kroz glavni mađarski grad, radi koje su obustavljeni svi ostali radovi. Izgovor vlasti za sve rupe i uništene ulice, zgrade i trotoare je uvijek isti – nemaju para za sve, jer grade metro. Za one koji poznaju Budimpeštu, taj metro će spajati Bosnyák Tér i Kelenföldi Pályaudvar, pa će (taman) budimeštanski beskućnici imati koju stanicu više za obitavanje. Ovu prvu lokaciju pamtim po živopisnom danu kada sam pokušavao kupiti mjesečnu kartu za javni prevoz. Niko od tridesetak upitanih građana ovog kvarta nije znao nijedan jezik osim mađarskog, a i na moje očajničke poruke na lošem mađarskom, kartu nisam uspio kupiti. Sutra sam bez problema to uradio, jer je žena na šalteru znala naš jezik, što mi je i sam naziv trga mogao sugerisati (Bosanski trg, op. a.). Otad u Mađarskoj više koristim naš, nego engleski jezik, jer se zaista više isplati.
Iako nije napisano redom, spomenuću i posjetu utakmici Njemačka – BiH u Frankfurtu. Osim da smo pali bez ispaljenog metka, nastavljena je moja frustracija prebrzim automobilima oko mene. Nikad neću shvatiti zašto neko vozi 200 km/h ili više, kad u slučaju bilo kakve nezgode, nema nikakve šanse da preživi?! Ono što mi je najviše prijalo je šoping kod Passaua, gdje sam kupovao polo majice za 5€, a košulje za 6-7€.
Naredna, i pretposljednja destinacija bio je Maribor.
U Mariboru imam prijatelja, gore već spomenutog, koji me obično odvede na ručak, i kao pravi Balkanac, svaki put časti u obilnim količinama. Sada smo otišli u YU bar, koji je jedan od najpoznatijih mariborskih kafića. Naišao sam i na grupu rudara koji štrajkuju i nose Titove slike. Pitao sam ih zašto su otišli u Evropsku Uniju bez nas, a dobio odgovor, «Mi nismo nigdje otišli, oni su otišli», aludirajući na vlast. To mi se dešavalo i tokom drugih putovanja u jugoslovenske zemlje. Kad god bi neko negdje štrajkovao, Titove slike su bile nezaobilazan dio folklora. Ako bi se, takođe, pričalo o ljepšim i lakšim vremenima, spominjao bi se Tito. Kada sam tokom prošle godine obišao sve jugoslovenske republike i pokrajine, ljudi svih nacionalnosti, uključujući i neke od tadašnjih manjina, kao što su Mađari, Albanci, Slovaci, Rusini, Vlasi, Talijani, Rumuni ili Bugari, spominjali su Tita i pritom ustajali na noge. Mlađe generacije to nisu radile kao starije, a najporaznija činjenica tokom jedne kruševske konferencije gdje su se okupili mladi iz cijele Jugoslavije je bila da smo međusobno uglavnom pričali – engleski. K'o biva, Albanci su se žalili da neće da pričaju naš jezik, jer ih podsjeća na Srbiju koja je imala kolonizatorsku politiku prema njima. Slovenci više naš jezik i ne poznaju kao prije (čast izuzecima), a Makedonci se jedini trude. Engleski je svima prihvatljiv, jer kao što je poznato, Englezi nisu kolonizatori i miroljubivo su širili svoj jezik u svijetu, kao što danas Amerikanci takođe rade.
Iz Slovenije sam pobjegao nedugo nakon ručka, a nastavio prema Balatonu, gdje sam se našao s bivšim cimerom. Obuzela me je dijelom tuga, jer je cimer noć prije dobio strašne batine bez razloga od lokalnih mačo tipova, ali mi je bilo drago opet posjetiti ovaj prekrasni kraj i vidjeti ga. Balaton je poznat i kao mađarsko more. Iako nije ni sličan Ohridu, atmosfera je skoro ista. Postoje plaže za mlade, za starije, za nudiste i ostale, sve prema potražnji. Tokom ljeta se održava mnogo festivala, a kao i u svakoj siromašnoj zemlji, kafane su pune i kladionice rade bez prestanka. Moj cimer Daniél je policiji ispričao da se okliznuo i da je tako slomio ruku, razbio glavu i dobio tri šava, te četiri masnice. Naravno, policajci su to uredno zapisali i otišli sa istinitim izvještajem. Došli smo u opasnost da nas, radi neraščišćenih računa, ponovo napadnu isti ljudi, ali smo nakon toga junački pobjegli, Daniél u Šiofok, a ja na put za Sarajevo.
Dalji put kroz Slavoniju je bio dosadno iscrpljujući, a ono što me (nije) iznenadilo su jezera na svakom koraku, tamo gdje ih nikad nije bilo. Jadranka Kosor je oštećenima od poplava obećala pomoć. Blago njima.