U akademskoj oblasti studija bezbjednosti, dominira realpolitika. Oni koji se slažu sa ovim pogledom na svijet prihvataju empirijske dokaze kada se pred njih iznesu, vide svijet kakav uistinu jeste, a ne kakav bi trebalo da bude u idealnom slučaju. Kako je Walter Lippmann napisao, “Ne smijemo zamijeniti svijet ovakav kakav jeste imaginarnim svijetom.”
Evo nekih čvrstih empirijskih dokaza koje ne možemo ignorisati: Koristeći najveću bazu podataka o položaju žena u svijetu danas, koju sam napravila sa svoje tri kolege, ustanovili smo da postoji jaka i veoma značajna veza između državne bezbjednosti i bezbjednosti žena. Zapravo, najbolji pokazatelj budućeg mira u nekoj državi nije nivo bogatstva, nivo demokratije ili etno-religijski identitet; najbolji pokazatelj budućeg mira jeste odnos prema ženama. Štaviše, demokratije sa visokim nivoom nasilja nad ženama nesigurne su i nestabilne jednako kao nedemokratije.
Naši nalazi, detaljno izneseni u našoj novoj knjizi koja izlazi ovog mjeseca, Sex and World Peace, podudaraju se sa nalazima drugih istraživača, koji su ustanovili da što je veća razlika u postupanju prema muškarcima i prema ženama u jednom društvu, veća je vjerovatnoća da će se u toj državi desiti unutrašnji ili međudržavni konflikt, da će ta država prva pribjeći upotrebi sile u takvim konfliktima i da će upotrijebiti više nasilja. Po pitanju nacionalnog zdravlja, ekonomskog rasta, korupcije i socijalnog blagostanja, najbolji pokazatelji su takođe oni koji se tiču položaja žena. Ono što se dešava ženama utiče na bezbjednost, stabilnost, prosperitet, ratobornost, korupciju, zdravlje, vrstu režima, i (da) moć države. Dani kada se moglo tvrditi da položaj žena nema nikakve veze sa pitanjima nacionalne ili međunarodne bezbjednosti su, iskreno, iza nas. Empirijski rezultati koji ukazuju na suprotno previše su brojni i čvrsti da bi se ignorisali.
Ali ako pogledamo svijet, položaj žena je sve samo ne bezbjedan. U našoj bazi podataka, države su rangirane prema nekoliko kategorija bezbjednosti žena od 0 (najbolja) do 4 (najgora). Ocjene su dodijeljene na osnovu pomnog istraživanja više od 130,000 unosa iz baze podataka WomanStats Database, sa dva nezavisna evaluatora koji su morali postići konsenzus o ocjenama za svaku državu. Na našoj skali za mjerenje fizičke bezbjednosti žena, nijedna država na svijetu nije dobila ocjenu 0. Nijedna. Svjetski prosjek je 3.04, što govori o raširenom i stalnom nasilju nad ženama širom svijeta, čak i u najrazvijenijim i najslobodnijim državama. Sjedinjene Države su, na primjer, dobile ocjenu 2 na ovoj skali, zbog relativne učestalosti nasilja u porodici i silovanja.
Ironično je da autori, kao što je Steven Pinker, koji tvrde da je sve više mira u svijetu, nisu prepoznali da nasilje nad ženama u mnogim zemljama postaje učestalije, a ne rjeđe, i da nadmašuje nasilje proizvedeno ratom i oružanim sukobom. Reći da je država u miru kada su žene u njoj žrtve femicida (ubistvo žene) – ili ignorisati nasilje nad ženama i istovremeno tvrditi, kao što to čini Pinker, da je svijet sada bezbjedniji – jednostavno je oksimoron.
Nasilje na rodnoj osnovi je, nažalost, ukorijenjeno u mnogim kulturama, u tolikoj mjeri da se može počiniti ne samo tokom života žene, već i prije njenog rođenja. Na našoj skali za mjerenje preferiranja sinova, svjetski prosjek je 2.41, što ukazuje na generalno preferiranje sinova u odnosu na kćerke, globalno. A u 18 zemalja, od Jermenije do Vijetnama, brojčani odnos između muške i ženske djece značajno abnormalan, u korist dječaka. Populacijski fond Ujedinjenih Nacija sugeriše da, od 2005. godine, u azijskoj populaciji nedostaje više od 163 miliona žena, do čega je došlo bilo putem selektivnog abortusa (zbog pola djeteta), čedomorstva, ili drugim putem. Demograf Dudley Poston sa univerziteta u Teksasu (Texas A&M University) izračunao je da će se Kina suočiti sa deficitom od preko 50 miliona mladih žena do kraja ove decenije. Zamislite kako će ovaj nesrazmjer uticati na stabilnost i bezbjednost Kine – i posljedično na njen uspon kao svjetske sile – u ovom vijeku.
Drugi globalni indikatori su jednako obeshrabrujući. U porodičnom zakonu, žene su oštećene u područjima braka, razvoda, i nasljedstva. Ova nejednakost dalje služi kao osnova za nasilje nad ženama, dok istovremeno podriva njihovu sposobnost da se samostalno brinu o sebi i svojoj djeci. Moje kolege i ja smo ustanovili da je prosječna ocjena na svjetskom nivou za nejednakost u porodičnom zakonu 2.06, što pokazuje da većina zemalja ima zakone koji diskriminišu žene u većoj ili manjoj mjeri. A neke od zemalja iz Arapskog proljeća, uključujući mnogoljudni Egipat, zapravo naginju ka regresiji na ovoj skali. Smrtnost na porođaju, ocijenjena je sa 2.45 globalno, što je žalostan odraz prioriteta države i vrednovanja života žena.
Na kraju, učešće žena u tijelima koja donose odluke, što se vidi iz nivoa učešća žena u vladama, ocijenjeno je sa katastrofalnih 2.74, što je svjetski prosjek. To ne iznenađuje, budući da je nivo učešća žena u vladama manji od 20 odsto. Ali je takođe istina da se među najgorim zemljama po pitanju reprezentacije žena u državnim vladama nalaze i demokratije kao što je Japan (13.4 odsto u parlamentu) i Južna Koreja (14.7 odsto), da ne spominjemo Mađarsku (8.8 odsto). Sjedinjene Države su ispod prosjeka, sa samo 17 odsto žena u Kongresu.
Ironično je da su Sjedinjene Države, kada su izvršile invaziju na Afganistan i Irak, tražile od ovih zemalja da imaju minimalno 25 odsto učešća žena, a sada obje te zemlje imaju veći procenat od Sjedinjenih Država: Afganistanski parlament ima blizu 28 odsto žena, a Irak nešto iznad 25 odsto. U tom pogledu, Sjedinjene Države su uradile više za žene u Afganistanu i Iraku nego za svoje žene.
Dokazi o nasilju nad ženama su jasni. Šta to znači za mir u svijetu? Razmislite o posljedicama selektivnog abortusa i poliginije: oboje doprinose stvaranju niže klase mladih muškaraca koji nemaju svoje mjesto u društvu, jer nikada neće postati glava kuće, što je dokaz muškosti u njihovim kulturama. U tom smislu ne iznenađuje porast u broju nasilnih krivičnih djela, krađa i krijumčarenja, čime ovi mladi muškarci nastoje postati konkurentni na bračnom tržištu. Ali veći broj nasilnih mladića takođe može doprinijeti većem uspjehu u regrutaciji terorista, ili čak većoj zainteresovanosti države da vodi ratove koji će umiriti ove muškarce.
Na primjer, jedini preživjeli terorista iz napada u Bombaju 2008. godine priznao je da ga je otac nagovorio da učestvuje u napadu, kako bi obezbijedio novac za svadbeni dar koji je njemu i njegovoj braći bio potreban da bi se oženili.
Takođe znamo iz eksperimentalnih studija da se postkonfliktni sporazumi dogovoreni bez učešća žena brže raskidaju od onih u kojima su žene bile uključene u pregovore, te da muške grupe donose rizičnije, agresivnije i manje empatične odluke od mješovitih grupa – dva fenomena koji mogu dovesti do većeg međudržavnog konflikta.
Na još dubljem nivou, obrazac za život sa drugim ljudskim bićima koja su drugačija od nas gradi se u svakom društvu prema odnosima između muškaraca i žena. U zemljama gdje su muškarci glavni u kući kroz upotrebu nasilja, dominantno muške hijerarhije upravljaju državom putem nasilja. Ovo su najupečatljivije izrazili iranski disidenti, muškarci, koji su, tokom nesretne Zelene revolucije 2009. godine, objasnili svoju odluku da nose marame preko lica kao znak protesta protiv režima – i čin solidarnosti sa ženama nad kojima se dugo vrši represija. Kako je jedan od pristalica protesta objasnio, “Mi iranski muškarci smo zakasnili sa ovim.… Da smo to uradili kada je rusari [marama za lice] nametnuta našim sestrama koje ga nisu željele nositi prije 30 godina, možda danas ne bismo bili ovjde.” Ovo je dubokoumna izjava: Muškarci koji vide žene kao bića koja treba potčiniti i sami će biti potčinjeni. Muškarci koji žene smatraju jednakima i vrijednim partnerima jesu jedini muškarci koji imaju istinsku šansu da osvoje svoju slobodu i uživaju u miru.
Američki državni sekretar Hillary Clinton proglasila je ženska pitanja za centralni fokus američke spoljne politike, objašnjavajući 2010. godine da “jednakost žena nije samo pitanje morala; nije samo humanitarno pitanje; niti je samo pitanje pravednosti. To je pitanje bezbjednosti”, što je, dodala je, “vitalni interes Sjedinjenih Država.” Ali obzirom na ubjedljive dokaze da poboljšana bezbjednosti žena unapređuje bezbjednost i stabilnost država, nevjerovatno je da postoje neki koji i dalje odmahuju glavom, sugerišući da je treća strana bespomoćna pred ukorijenjenim kulturnim praksama. Najkritičniji primjer sada je Afganistan, gdje viši američki zvaničnici, govoreći o povlačenju Sjedinjenih Država 2014. godine, izjavljuju, “Rodna pitanja će morati sačekati iza drugih prioriteta.” Ne možemo a da ne pretpostavimo da će se položaj žena u Afganistanu samo pogoršati kada se američke trupe povuku – žene u Afganistanu same kažu da će to biti tako. Kako se to poklapa sa stavom Hillary Clinton?
Sjedinjene Države nisu nemoćne da pomognu ženama u Afganistanu, čak i kada napuste tu napaćenu zemlju. Mogu barem pokušati da osiguraju nešto bolje uslove, prije nego što se povuku. Mogli bi uspostaviti politiku azila za afganistanke kojima prijeti femicid, ili stipendijski program da se najbolji i najpametniji afganistanski studenti pošalju na američke univerzitete. Mogli bi osigurati da žene budu dovoljno zastupljene u mirovnim pregovorima sa Talibanima. Mogli bi podstaći podizanje optužnica pred Međunarodnim krivičnim sudom protiv vrhovnih vođa Talibana koji su naredili femicide. Mogli bi finansirati radio stanicu Slobodne žene Afganistana i uspostaviti obrazovanje za žene u džamijama. Sjedinjene Države bi mogle insistirati da afganistanska vlada ne preuzme kontrolu nad utočištima za žene. I mogli bi nastaviti da uslovljavaju pomoć Afganistanu određenim mjerljivim poboljšanjima za tamošnje žene. Nadam se da će američki ambasador Ryan Crocker i ostali aktivno istražiti ove mogućnosti.
Dokazi su jasni. Primarni izazov sa kojim se suočavamo u 21. vijeku jeste eliminisati nasilje nad ženama i ukloniti barijere razvoju njihove snage, kreativnosti i njihovih glasova. Ptica sa jednim polomljenim krilom, ili vrsta bez jednog pola nikada neće opstati. To znamo. Ljudima se to dešava hiljadama godina i za to su platili rijekama krvi i planinama nepotrebne patnje. Zemlje širom svijeta moraju probati drugi način, onaj za koji imamo sve empirijske razloge da vjerujemo da vodi ka blagostanju, prosperitetu i sigurnosti za cijeli međunarodni sistem.
Tekst preuzet sa Foreign Policy. Za BUKU prevela Milica Plavšić.