U Njujorku je ispred svoje kuće na Stejten Ajlandu ubijen mafijaški bos iz porodice Gambino, Frančesko Kali poznat kao Frenki Boj, saopštila je policija.
U 53-godišnjeg Kalija je ispaljeno je više hitaca u večernjim satima. Supruga i deca Frančeska Kalija bila su u kući u vreme ubistva.
Napadač ga je zatim i pregazio svojim vozilom kojim je pobegao sa mesta ubistva. Kali je prvi narko-bos ubijen u Njujorku nakon što je Džon Goti naručio ubistvo tadašnjeg šefa klana Gambino Pola Kasteljana.
Foto: Google street view
Porodica Gambino je jedna od pet glavnih italijansko-američkih mafijaških porodica iz Njujorka. Ove porodice dominiraju organizovanim kriminalom u SAD još od 1931. godine. Čine ih Lukeze, Bonano, Gambino, Đenoveze i Kolombo. Salvatore Marancano 1931. godine organizovao je zaraćene bande u današnjih pet porodica i zamislio da sve budu odgovorne upravo njemu, bosu svih bosova, ali je Marancano ubijen, a njegovo mesto zauzela je tzv. Komisija, telo oformljeno iste 1931. godine koje i danas upravlja američkom mafijom.
Nakon što je Laki Lućano naredio Marancanovo ubistvo, porodice su se sastale u Čikagu gde su odlučile da obrazuju Komisiju koja će zameniti stari režim sicilijanske mafije capo di tutti capi i nadgledati sve aktivnosti mafije u Americi, ali i posredovati u sukobima između porodica. Komisiju je prvobitno činilo sedam bosova: Čarli "Laki" Lućano, Vinsent Mangano, Tomi Galjano, Džouef Bonano i Džo Profači, Al Kapone i Stefano Magadino.
Okvirni dogovor je bio da se bosovi sastaju na svakih pet godina, ili eventualno u situacijama kada je neophodno razmotriti određene probleme.
Laki Lućano je 1936. godine uhapšen, a kontrolu nad Komisijom preuzela su petorica bosova iz konzervativne frakcije mafije koja je verovala u sicilijansku tradiciju: Mangano, Profači, Bonano, Galjano i Magadino.
Mangano je zamenio Lućana na čelu Komisije, a Profači je imenovan za sekretara. Nekoliko godina kasnije, tačnije 1951. godine, konzervativni lider Vinsent Mangano je nestao, a Kalabrijac Umberto Anastazio ujedinio se sa pripadnicima "liberalno-američke frakcije", Frenkom Kostelom i Tomijem Lukezeom, i Komisija više nije bila konzervativno-sicilijanska.
Smatra se da Komisija postoji i danas, iako se porodice navodno nisu sastale još od 1985. godine kada je ubijen Pol Kasteljano.
Porodica Gambino nosi ime po Karlu Gambinu, a bavi se reketiranjem, kockom, zelenašenjem, iznudom, pranjem novca i prostitucijom, između ostalog. Nastala je 1931. godine, nakon Kastelamareškog rata koji je vodio Salvatore Marancano, kada se on i proglasio za vrhovnog bosa i kada je nastala Komisija.
Uspon porodice Gambino počeo je 1957. godine kada je Umberto Anastazio, odnosno Albert Anastazija, ubijen na berberinskoj stolici u hotelu Park Šeraton na Menhetnu, a koji je i sam postao bos nakon što je ubio Vinsenta Mangana. Pretpostavlja se da je Anastaziju ubio upravo Karlo Gambino kojeg je nasledio Pol Kasteljano. Kasteljanovo ubistvo je zatim 1985. godine naručio Džon Goti koji je kasnije svrgnut kada je Salvatore "Semi Bul" Gravano, njegova desna ruka, odlučio da sarađuje sa FBI. Nakon što su sa Gotijem pali gotovo svi najvažniji članovi porodice Gambino, bos je postao Frenk Kali koji je juče ubijen.
Većina prvobitnih članova ove porodice bila je poreklom iz Palerma, a predvodio ih je Ignacio Lupo. Porodica je preživela prohibiciju i Kastelamareški rat, kada je Mangano dobio mesto u novoformiranoj Komisiji i novo doba Koza Nostre je počelo.
Mangano je verovao u staru mafijašku tradiciju, u principe časti, poštovanja i dostojanstva. Anastazija i Mangano su često bili u sukobu, iako su zajedno radili dvadeset godina, a govori se da su vrlo često bili na ivici fizičkog obračuna. Manganu se navodno nije dopadalo što je Anastazija blizak sa Lakijem Lućanom, Frenkom Kostelom i drugim kriminalcima koji nisu pripadali porodici Gambino, odnosno Mangano u to doba. Mangano je 1951. godine nestao bez traga, a njegov brat Filip pronađen je mrtav. Niko nije optužen za ubistvo, a Vinsentovo telo nikada nije pronađeno. Ipak, veruje se da je upravo Anastazija ubio obojicu.
On je, međutim, pred Komisijom odbio da prizna da je kriv. Štaviše, tvrdio je da je Mangano planirao da ubije njega. On je već vodio porodicu u odsustvu Mangana i članovi Komisije su ga se neku ruku plašili. Uz podršku Frenka Kostela, glave porodice Lućano, Anastazija je imenovan za bosa, a Karlo Gambino se izborio za mesto konsiljerea.
Anastazija je u neku ruku, svojim brutalnostima, sam stvorio povoljnu klimu za svoje ubistvo, ako se tako može reći. On je 1952. godine naručio ubistvo Bruklinca Arnolda Šustera koji je pomogao da se uhvati Vili Saton nakon što je opljačkao banku. Anastaziji se nije dopadalo što Šuster radi sa policijom, a porodice su pobesnele kada ga je ovaj ubio. Anastazija se takođe udaljio od jednog od najmoćnijih saradnika Lućanovih, Mejera Lanskija, otvorivši kockarnice na Kubi kako bi se takmičio sa Lanskijem. Đenoveze i Lanski regrutovali su Gambina nudeći mu priliku da postane bos ukoliko ubije Anastaziju.
Nakon što je Frenk Kostelo 1957. godine uspeo da preživci pokušaj ubistva koje je organizovao Đenoveze, isprva je predao svoje mesto bosa, a zatim se pridružio Karlu Gambinu u kovanju zavere protiv Anastazije.
Anastaziju je 25. oktobra 1957. godine ubilo nekoliko maskiranih naoružanih napadača, a Gambino je konačno postao bos. U to vreme, Vito Đenoveze radio je na tome da postane bos svih bosova, a čvrsto se uzdao u to da će ga Gambino u tome podržati. Gambino je, ipak, imao druge planove. U tajnosti se udružio sa Lakijem Lućanom i Frenkom Kostelom u pokušaju da se reše Đenovezea, što im je na kraju i pošlo za rukom. Gambino ga je namamio u veliki dil sa drogom, a zatim potplatio sitnog portorikanskog dilera da svedoči protiv njega, te je Đenoveze 1959. godine u aprilu osuđen na 15 godina u saveznom zatvoru gde je i preminuo 1969.
Gambino je brzo načinio porodicu najmoćnijom u Americi, a 15. oktobra 1976. godine umro je od srčanog udara. Kontrola nad porodicom prepuštena je, onako kako je Gambino ostavio u amanet, Polu Kasteljanu koji je bio oženjen Gambinovom sestrom.
Kasteljano je proširio uticaj porodice u građevinskoj industriji. Sklopio je savez sa irsko-američkom bandom Vestsajd i zaradio milione dolara, dok je porodica imala veto nad svim građevinskim projektima u Njujorku. Novi bos se umnogome oslanjao na četvoricu ljudi koji su nadgledali operacije porodice – Tomasa Gambina, Tomasa Bilotija i moćne vođe ogranka iz Kvinsa, Danijela Marina i Džejsma Failju.
Kasteljano je, međutim, uz još dvadeset saradnika 1984. godine osuđen za trgovinu narkoticima, ubistvo, pljačku i prostituciju, a tada je saopštio da će ga, ukoliko ode u zatvor, na mestu vođe zameniti Tomas Gambino.
Goti, u svojim ručno krojenim odelima i svilenim kravatama, nije se ni trudio sakrije svoje mafijaške veze. Njegova kuća u Kvinsu često je prikazivana na televiziji, a sastanke sa članovima porodice voleo je da drži na javnim mestima gde policija nije mogla da snima razgovore, što se nije dopadalo drugim porodicama
Porodica nije bila zadovoljna. Kasteljano se već bio izolovao u svoju vilu koju je sagradio na Stejten ajlendu, a svi su smatrali da je on više biznismen, nego mafijaški bos. Među najvećim Kasteljanovim kritičarima bio je Džon Goti, ambiciozni capo iz Kvinsa koji je i sam želeo da bude bos. Skovaoje zaveru protiv Kasteljana i njega su 16 decembra 1985. godine, na Menhetnu, četvorica neidentifikovanih napadača usmrtila iz vatrenog oružja dok je izlazio iz automobila.
Goti, u svojim ručno krojenim odelima i svilenim kravatama, nije se ni trudio sakrije svoje mafijaške veze. Njegova kuća u Kvinsu često je prikazivana na televiziji, a sastanke sa članovima porodice voleo je da drži na javnim mestima gde policija nije mogla da snima razgovore, što se nije dopadalo drugim porodicama.
Iako je tri puta uspeo da se izvuče nakon što je optužen za brojna (ne)dela, konačno je uuhvaćen 1992. godine i osuđen na doživotnu kaznu, kao i njegov konsiljere. Nastavio je da vodi porodicu iz zatvora, a tu je i preminuo 2002. godine, kada je njegov brat Piter Goti postao bos. Piter je takođe završio u zatvoru 2003. godine, a porodicom su u narednom periodu upravljali kako njegovi saradnici, tako i njegovi rivali iz porodice.
Porodica danas broji, prema nekim procenama, između 150 i 200 članova. I dalje je aktivna u Njujorku, a tokom 2009. godine veliki broj važnih članova porodice pušten je iz zatvora, iako je 2009. godine njujorška policija u okviru operacije "Čista sreća" uhapsila 22 člana porodica Lućano i Gambino.
Frenk Kali postao je bos u avgustu 2015. godine, nakon što je prethodno, 2013. godine, odbio da bude vođa porodice. On je bio u srodstvu ne samo sa Džonom Gambinom, već i sa kriminalcima iz porodice Bonano Đovanijem i Vitom Bonventreom, ali i sa Polom Kasteljanom.
Kali je održavao veoma bliske veze sa sicilijanskom mafijom, toliko da je i oženio seszru Pjetra Incerilja iz porodice Inceriljo iz Palerma. Nakon što je ova porodica osamdesetih izgubila rat od Korleanaca Totoa Rine i bila primorana da napusti Siciliju, Kali je podržao povratak Inceriljovih na italijansko ostrvo.
Kali je, prema navodima italijanske policije, takođe bio i pripadnik sicilijanske Koza nostre.
Porodica Bonano je pod vođstvom Džozefa Bonana jedna od najmoćnijih – ali i najbrutalnijih – u istoriji. Džo Bonano je početkom šezdesetih, nakon neuspeha da se ustoliči kao capo di tutti capi, bio primoran da se povuče. Tada je usledio turbulentni period za ovu porodicu koji su obeležile optužbe za preprodaju heroina, ali i inflitriranje FBI agenta Donija Braska u njene redove, što je dovelo do toga da ova porodica postane prva koja je izbačena iz Komisije. Novi bos, Karmine Galante, ubijen je 1979. godine, a ni Filip Rasteli koji ga je nasledio nije se proslavio. Tek pod vođstvom Džozefa Masina se porodica oporavila, ne samo vrativši se u Komisiju, već i postavši najmoćnija porodica u Njujorku.
Porodica Bonano vuče korene sa Sicilije, od Đuzepea "Pepea" Bonana i njegovog brata i savetnika Stefana. Oni su ubijeni u ratu sa klanom Bučelato, a njihov najmlađi brat se, nakon što je osvetio njihovu smrt, oženio Katerinom Bonventre i dobio sina Đuzepea, odnosno Džoa Bonana.
Džo Bonano je čovek koji je najviše profitirao od Marancanove smrti. Sa samo 26 godina bio je najmlađi bos, a godinama kasnije tvrdio je da nije znao ništa o zaveri da se eliminiše Marancano i da ga Laki Lućano nikada ne bi ostavio u životu da je podržao Marancana. Bonano je, kao i Marancano, verovao u tradicionalne vrednosti poput časti i poštovanja, kao osnovnih principa kojima porodica treba da se vodi. Čvrsto je verovao da će krvne veze i odgajanje u sicilijanskom maniru održati tradicionalne vrednosti mafije u životu, te je poredlagao da Komisiju čine samo sicilijanske porodice.
Bio je veoma blizak sa Džoom Profačijem, a dobar odnos dveju porodica poremetio se kada je Profači umro 1962. godine.
Džo Bonano je misteriouno nestao 21. oktobra 1964. godine, a u njegovom odsustvu novi bos Bonanovih postao je Gaspar Digregorio, pošto je Komisija tako odlučila, a porodica Bonano podelila se na one koji podržavaju Digregorija i one koji su lojalni Bonanu.
Džo se pojavio u maju 1966. godine i privoleo dobar deo porodice na svoju stranu. Tvrdio je da je bio kidnapovan, iako su i danas svi uvereni da je to neistina. Sukob između pristalica Digregorija i Bonanovih nije jenjavao, čak ni kada je Komisija Digregorija zamenila Polom Skjakom. Rat je završen tek 1968. godine kada je Džo pretrpeo srčani udar i saopštio da se povlači. Poživeo je još tri decenije, a umro je u svojoj 97. godini, a Skjaka je ujedinio podeljene strane u porodici.
U narednim godinama, bosovi su se smenjivali kao i u drugim porodicama – Natale Evola, Filip Rasteli, Karmine Galante, a od 1991. do 2004. godine vođa je bio Džo Masino, koji je 2004. godine postao policijski doušnik. Majkl Mankuzo postao je bos porodice Bonano 2013. godine, i još uvek se smatra vođom porodice.
Porodica Kolombo, ili Profači, je najmlađa od pet porodica, a dominira u organizovanom kriminalu u Njujorku. Porodica je u periodu dok je Laki Lućano vodio američku mafiju nakon Kastemareškog rata, i ubistva Đuzepea Maserije i Salvatorea Marancana, delala pod imenom Profači, po svom bosu Džozefu Profačiju.
Porodica je vodila tri rata. Prvi se dogodio pedesetih godina prošlog veka, kada se capo Džo Galo pobunio protiv Profačija, a završio se kada je Galo početkom šezdesetih uhapšen, a Profači umro od raka. Porodicu je ponovo šezdesetih ujedinio Džozef Kolombo, a 1971. godine počeo je drugi rat, nakon što je Galo pušten iz zatvora i pucao u Kolomba. Kolombove pristalice koje je predvodio Karmine Persiko dobile su drugi rat nakon što su proterale Galovu ekipu u porodicu Đenoveze 1975. Pod Persikom je porodica 15 godina bila mirna, sve dok se 1991. godine nije poveo treći i najkrvaviji rat, kada je Viktor Orena pokušao da preuzme mesto bosa od Karminea Persikoa koji se nalazio u zatvoru. Porodica se podelila u frakcije odane Oreni i Persiku, a krvoproliće je trajalo dve godine. Persiko je pobedio 1993. godine kada je Orena završio u zatvoru, a dvanaestoro članova ubijeno.
Četvrtoj porodici, Đenoveze ili Lućano, po veličini parira samo porodica Gambino, iako se po uticaju i moći ne mogu meriti. Porodicu je osnovao Čarls Laki Lućano, a ona je pre toga postojala pod imenom Đenoveze po Vitu Đenovezeu
Persiko je vodio porodicu iz zatvora sve do svoje smrti 2019. godine, a nasledio ga je aktuelni – mada ne i formalni – bos, njegov sin Alfonse Persiko, koji je takođe osuđen na doživotnu kaznu.
Četvrtoj porodici, Đenoveze ili Lućano, po veličini parira samo porodica Gambino, iako se po uticaju i moći ne mogu meriti. Porodicu je osnovao Čarls Laki Lućano, a ona je pre toga postojala pod imenom Đenoveze po Vitu Đenovezeu.
Đenoveze je ne samo najveća, već i najstarija porodica, a mnogi smatraju da je i najorganizovanija. Njeni članovi drže se omerte i od osamdesetih godina samo osam članova ove porodice svedočilo je na sudu.
Porodica Lukeze nastala je početkom dvadesetih godina, a na njenom čelu je sve do svoje smrti 1930. godine bio Gaetano Rejna. Tomi Galjano je preuzeo porodicu nakon Kastelamareškog rata i vodio je sve do svoje smrti 1951. godine. Pod Galjanom je porodica bila mirna i koncentrisala se na kriminalne aktivnosti u Bronksu, na Menhetnu i u Nju Džerziju. Galjana je nasledio Tomi Lukeze, koji je radio sa Galjanom više od dvadeset godina, a koji je porodicu učinio jednom od najmoćnijih koja se nalazila u Komisiji. Tomi je sklopio savez sa Karlom Gambinom, a preminuo je 1967. godine od tumora na mozgu. Porodicu je zatim nakratko vodio Karmine Tramunti, a nakon njega na čelo porodice došao je Entoni Koralo.
Porodica Lukeze smatrala se najpitomijom među njujorškim porodicama, a to se promenilo kada je Koralo za svog naslednika imenovao Viktora Amuza. Procenjuje se da je samo Amuzo sam ubio između 30 i 40 ljudi i naredio više od 100 ubistava. On je uhapšen 1991. godine i osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu, ali je i dalje formalni bos porodice.
Piše Margita Milovanović
Preuzeto sa Nedeljnik.rs