Podrijetlo te ideje seže u 2017. godinu, kada je stupio na snagu revolucionarni trgovinski sporazum CETA, koji je uklonio gotovo sve carine između Kanade i EU. Posljednjih tjedana ova se priča, koja je uvijek i bila na razini teorije, intenzivirala. Donald Trump je početkom veljače uveo carine na svu robu uvezenu iz tri najveća trgovinska partnera – Kine, Meksika i Kanade. Objasnio je da će Sjedinjene Države od početka veljače uvesti carine od 25 posto za Kanadu i Meksiko te od 10 posto za Kinu.
Uvedene carine, kao i ideja ili prijetnja, ovisno iz kojeg se kuta gleda, da bi Kanada mogla postati 51. država SAD-a, mnoge su natjerale da počnu razmišljati o alternativi. Tako se opet raspravlja o mogućnosti da Kanada pojača veze s Europom (koja je također na udaru Trumpovih carina), pa čak i da postane dio EU.
Za Europsku uniju Kanada predstavlja privlačnog partnera, i to ne samo zbog gospodarskog potencijala – radi se o zemlji s ogromnim rezervama kritičnih minerala, stabilnom demokracijom i već postojećim kulturnim vezama kroz frankofone pokrajine.
Kao “počasna Europljanka” (kako je naziva The Economist), Kanada bi kroz članstvo u EU postala prva neeuropska članica, što bi trajno promijenilo njezin položaj u svjetskom poretku. Međutim, pravni problemi su nezaobilazni. Članak 49. Ugovora o EU jasno navodi da se članstvo odnosi na “europske države”, a Kanada je geografski izvan tog okvira.
Prema Članku 49. Ugovora o EU, članstvo je rezervirano za “europske države”. Kanada, kao sjevernoamerička zemlja, tehnički ne ispunjava uvjet – slično Maroku odbijenom 1987. Međutim, pravni stručnjaci poput Dimitriosa Argyroulisa (Université Libre de Bruxelles) ističu da je definicija “europskosti” politički elastična.
Pravni stručnjaci ističu da bi bilo kakvo ozbiljnije približavanje zahtijevalo redefiniciju temeljnih načela Unije, što bi izazvalo otpor zemalja poput Francuske i Poljske, koje inzistiraju na očuvanju “europskog karaktera” EU.
Ekonomija: Nova era ili prevrat?
Ako Kanada postane članica EU, najdramatičnije promjene dogodit će se u trgovinskim tokovima. Trenutno Kanada izvozi 75% robe u SAD, dok EU čini tek 8% njezine vanjske trgovine.
Ulaskom u Jedinstveno tržište, Ottawa bi dobila pristup 447 milijuna potrošača, što bi omogućilo diversifikaciju izvan naftnog sektora. Europske tvrtke, s druge strane, profitirale bi od kanadskih nalazišta litija i rijetkih zemaljskih minerala, ključnih za zelenu tranziciju.
Međutim, pad ovisnosti o SAD-u imao bi i tamnu stranu – američke carine na kanadski izvoz mogle bi ugroziti 250.000 radnih mjesta u Alberti i Ontariju.
Za građane EU ovakav bi potez mogao značiti jeftiniji uvoz kanadskog maple sirupa, jabuka i električnih vozila. S druge strane, poljoprivrednici u Francuskoj i Španjolskoj bojali bi se konkurencije jeftinijih kanadskih proizvoda subvencioniranih lokalnim vladama.
U nekim sektorima, poput IT-ja, očekivao bi se rast plaća zbog povećane potražnje za stručnjacima, dok bi rudarska industrija u Švedskoj i Rumunjskoj možda patila zbog konkurencije s albertskim naftnim gigantima.
Svakodnevni život: Promjene s obje strane Atlantika
Kanađanima bi ulazak u EU donio niz konkretnih promjena. U trgovinama bi se pojavili proizvodi s oznakom “EU organic certification”, a plastične vrećice i slamice postale bi rijetkost zbog strožih ekoloških standarda.
Studenti iz Montréala mogli bi bez viza studirati u Berlinu ili Bologni, dok bi turisti iz Njemačke masovnije otkrivali kanadske nacionalne parkove. Najveća prepreka bila bi kulturna – prisilno učenje francuskog ili njemačkog u školama izazvalo bi revolt u anglofonim pokrajinama.
Europljani bi, pak, osjetili utjecaj kroz dva kanala. Prvo, povećana dostupnost kanadskog prirodnog plina pomogla bi smanjiti ovisnost o ruskim izvorima, što bi posebno dobro došlo zemljama Baltika i Poljskoj.
Drugo, cijene bi se stabilizirale u sektorima u kojima Kanada može ponuditi jeftinije proizvode – primjerice, automobilskom ili farmaceutskom. Međutim, zabrinutost bi izazvala moguća invazija kanadskih kompanija na europsko tržište telekomunikacija, gdje bi Rogers ili Bell mogli ugroziti domaće igrače poput Deutsche Telekoma.
Geopolitički zemljotres: Kako bi reagirali globalni igrači?
Sjedinjene Države, najveći trgovinski partner Kanade, smatrale bi ovo izdajom Monroeove doktrine, koja zabranjuje europsko uplitanje u američku sferu utjecaja.
Očekivale bi se retorzivne mjere – od carina na europske automobile do smanjenja vojne suradnje kroz NATO. Rusija bi, s druge strane, iskoristila priliku za propagandu o “slabljenju Zapada”, dok bi Kina uložila dodatna sredstva u kanadske rudnike litija, nastojeći osigurati prevlast u proizvodnji baterija.
Je li to uopšte moguće?
Realnost kanadskog članstva u EU ostaje mala. Pored geografske spornosti, problem je i nejedinstvo unutar same Unije.
Države poput Hrvatske i Grčke bojale bi se da će Ottawa “odvući” fondove namijenjene manje razvijenim regijama, dok bi Nizozemska i Njemačka zagovarale članstvo zbog ekonomskih dobitaka. Proces ratifikacije trajao bi minimalno dva desetljeća, a pritom postoji rizik da bi sami Kanađani na referendumu odbili članstvo, strahujući od gubitka nacionalnog identiteta.
U konačnici, ovaj scenarij više govori o trenutnoj krizi transatlantskih odnosa nego o realnoj političkoj viziji. Kao što je kanadski premijer Justin Trudeau nedavno istaknuo: “Naš odnos s EU jest dubok, ali Atlantik ostaje simbolična i stvarna granica.”
Dok EU i Kanada mogu produbiti suradnju u energetici i digitalnoj tranziciji, ideja o punopravnom članstvu ostaje – zasad – samo intrigantan misaoni eksperiment. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen nedavno je izjavila: “Kanada nije samo partner – ona je laboratorij budućnosti transatlantskih odnosa”, piše Index.