NEKIM je energetskim direktorima rješenje za visoke cijene plina sasvim očito. Ali samo u Europi. Francuski energetski dužnosnici, uključujući direktora Totala, jedne od najvećih svjetskih naftnih kompanija, nedavno su poslali otvoreno pismo francuskom narodu da “zajednički poduzmu mjere u vezi s potražnjom za energijom tako što će smanjiti potrošnju”.
Europa ovisi o prirodnom plinu, posebno kad su u pitanju toplinska i električna energija, koji unatoč promjenama i dalje uvelike dolazi iz Rusije. Glavni direktor Shella, koji se nalazi u Londonu, rekao je prošli tjedan da dolazi “turbulentno razdoblje na svjetskom tržištu energije jer Europa pokušava zamijeniti prirodni plin čiji će dotok iz Rusije vjerojatno biti prekinut”, prenosi Grid.
Različiti oblici štednje
Drugim riječima, jedan od načina za snižavanje cijena energije i pomoć ratnim naporima Ukrajine je usporavanje potražnje. Štednja može biti u različitim oblicima: manje vožnje, niže temperature u zgradama zimi, zajedničko korištenje automobila, korištenje javnog prijevoza, zamjena plinskih peći ili rad od kuće. Drugim riječima, od potrošača – koji su snažno opterećivali energetske resurse zbog rastuće potražnje – traži se da troše manje.
I dok bi Rusija na kraju mogla prisiliti Europljane da to učine, Amerikanci se često naježe na samu ideju da bi trebali konzumirati manje.
To je zato što Europa i dijelovi Azije imaju očuvanje energije i učinkovitost utkane u svoju politiku i svoja gospodarstva na način koji ne postoji u energetski bogatim Sjedinjenim Američkim Državama.
Zalihe se smanjuju, Europu čeka velika kriza na zimu
Zalihe prirodnog plina i nafte se smanjuju, a Europa očekuje da će se suočiti s posebno velikom krizom zimi, jer tada raste potražnja za plinom za grijanje, a očekuje se da će se ruski dotok približiti nuli. Postoje i drugi načini za opskrbu plinom osim fiksnih cjevovoda, poput dostave ukapljenog prirodnog plina (LNG), ali i tu postoje velika ograničenja. Recimo, terminal Freeport u Teksasu teško je oštećen u požaru i vjerojatno neće biti u funkciji do kraja godine.
Europljani nisu jedini koji ovise o uvozu plina i nafte – Južna Koreja, Japan i Kina grabe ukapljeni prirodni plin koliko god mogu. “U Europu će stizati više LNG-a, ali pitanje je hoće li opskrba biti dovoljna da se zadovolji potražnja. Ja mislim da neće”, rekao je izvršni direktor Shella Ben van Beurden.
No, europskim pozivima na štednju nisu odgovorile Sjedinjene Američke Države – barem ne još.
“Europa i Azija i druge razvijene industrijalizirane nacije shvaćaju razgovore o energiji puno ozbiljnije i to čine još od 70-ih godina”, objasnio je Gregory Brew, povjesničar nafte sa Sveučilišta Yale.
Pitanje nacionalne sigurnosti
Europa i Azija obično se daleko više oslanjaju na uvezenu naftu i plin, bilo s Bliskog istoka ili Sovjetskog Saveza, a sada i Rusije, zbog čega je energetska stabilnost pitanje nacionalne sigurnosti i opstanka nakon arapskog naftnog embarga i rasta cijena nafte u 70-im godinama.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
U međuvremenu, tržište prirodnog plina ima tendenciju biti više lokalizirano jer se u velikoj mjeri mora prenositi duž fiksne infrastrukture plinovoda; ukapljeni prirodni plin može se izvoziti i slati u inozemstvo.
“Mislim da naša situacija s prirodnim plinom nije ni približno tako neizvjesna kao u Europi. Nismo u situaciji da je dobavljač 40 posto našeg plina u procesu prekida, rekao je Harrison Fell, viši znanstveni suradnik u Centru za globalnu energetsku politiku Sveučilišta Columbia.
Moćna industrija fosilnih goriva u SAD-u
“Štednja je uvijek imala smisla i političku potporu. Toga više nemamo u SAD-u, a glavni razlog je to što imamo ovu vrlo veliku, politički moćnu industriju fosilnih goriva koja proizvodi energiju unutar SAD-a”, objasnio je Brew.
Ta se moć samo proširila s revolucijom škriljevca, pretvarajući SAD u izvoznika nafte i superheroja za proizvodnju plina koji bi mogao ostvariti “energetsku dominaciju” na svjetskim tržištima.
“Razlog zašto predsjednik Joe Biden i republikanci ne govore o smanjivanju potrošnje je taj što se to kosi s energetskom dominacijom koju su promicali predsjednici Trump i Obama. Umjesto smanjenja potražnje, trebali bismo povećati domaću proizvodnju, smatralo se tada. Zato trenutačno nema ni govora o štednji”, rekao je Brew.
Bez napora za očuvanjem energije, američke kompanije i potrošači mogli bi biti prisiljeni štedjeti zbog surove logike visokih cijena i to se možda već događa.
“Kada je riječ o promjeni naših navika kako bismo smanjili potrošnju energije, primarni mehanizam za to bila je cijena. Kad cijena postane dovoljno visoka, počinjemo manje putovati; kad cijena plina naraste dovoljno, mijenjamo postavke termostata”, objasnio je Fell.
Predsjednik kao primjer
Ukratko, iako predsjednik ne oblači džemper, potrošači pogledaju svoje račune za grijanje i ipak se odlučuju na štednju; nacionalno ograničenje brzine od 90 kilometara na sat nije uvedeno, ali možda će vozači pokušavati zadržati manju i stabilniju brzinu.
“Moglo bi doći do povećanja subvencija za javni prijevoz, mjera energetske učinkovitosti koje bi se provodile za državne i javne zgrade i institucije, a čak bi se i Ministarstvo obrane moglo odlučiti da smanji potrošnju energije. Predsjednik bi mogao potaknuti građane da se manje voze i ostanu kod kuće; te su mjere bile učinkovite 70-ih godina”, rekao je Brew za Grid.
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Prema Brewu, zahvaljujući američkim predsjednicima Nixonu, Fordu i Carteru, politike očuvanja energije bile su učinkovite i uspjele su smanjiti uvoz nafte i potražnju za benzinom. Najpoznatije je federalno ograničenje brzine od 90 kilometara na sat, zajedno s nizom dobrovoljnih programa očuvanja i učinkovitosti. Također je bilo pokušaja predsjednika Jimmyja Cartera, koji je nosio džempere i postavio solarne ploče na Bijelu kuću, da se Amerikance uvjeri da koriste manje energije i smanje uvoz nafte.
Iako su Amerikanci zapravo odgovorili na ove apele – a Kongres nije proveo oštrije mjere zahvaljujući prosvjedima energetske industrije – ovakav pristup je nestao s Carterovim porazom na predsjedničkim izborima 1980. i niskim cijenama nafte u 80-ima.
Bidenova administracija pokušavala posramiti naftnu industriju
U posljednje su vrijeme cijene goriva blago pale na 4.87 dolara po galonu s nešto više od 5 dolara. Ali kada je potražnja za plinom porasla prošle zime, skupina demokratskih senatora zatražila je da ministarstvo energetike zabrani izvoz plina.
U Sjedinjenim Američkim Državama Bidenova je administracija uglavnom pokušavala posramiti naftnu industriju da ne buši više. I dok je produktivnost porasla, ostaje znatno ispod frenetične aktivnosti iz 2010-ih, kada je američka proizvodnja plina i nafte procvjetala, što je dovelo do toga da je SAD postao jedan od najvećih izvoznika nafte i približio se energetskoj samodostatnosti.
Otada su ulagači u industriji ozbiljno pritegnuli uzde, postajući mnogo manje voljni ulagati u naftu, bojeći se još jednog ciklusa porasta i pada u kojem će više bušenja dovesti do nižih cijena i masovnih bankrota.
Naravno, automobili, kamioni i zrakoplovi ne koriste sirovu naftu, već rafinirane proizvode. Rafinerijska industrija izgubila je kapacitete od početka pandemije covida-19, jer su američke i kanadske rafinerije zatvorene zbog očekivanja industrije da će potražnja za rafiniranim proizvodima biti trajno niža.
“Rad rafinerija i LNG terminala punim kapacitetom je recept za kvar”
To znači da preostale rafinerije rade punim kapacitetom, donoseći profit svojim vlasnicima i riskirajući mehaničke kvarove i nesreće. Na obalama Meksičkog zaljeva, koja je osjetljiva na sezonu uragana, rafinerije rade s gotovo 98 posto kapaciteta, dok na zapadnoj američkoj obali, koja je poznata po najvišim cijenama goriva, rade s 85 posto kapaciteta.
“Osjećam da nas čeka loša sezona uragana. Rafinerije i LNG terminali rade punim kapacitetom; to je recept za mehanički kvar. Ne bih se iznenadio da u Freeportu bude drugih kvarova i nesreća. Kad bismo sada preduhitrili taj problem, to bi malo olakšalo situaciju”, zaključio je Brew.