Ja sam žena, ja sam majka i ja sam kršćanka!“ Taj borbeni poklič
Giorgie Meloni koji je ponovila bezbroj puta u svojim nastupima je i srž
njenog političkog uspjeha. Nakon što su prije nje muškarci – ili čak
samozvane muškarčine kao Silvio Berlusconi, privlačili birače desnog
spektra i dominirali talijanskom političkom pozornicom, izborni uspjeh Meloni je utemeljen i na isticanju vlastitog spola.
Tako
je i dospjela na čelo nove koalicijske vlade, makar medeni mjesec među
koalicijskim partnerima nije trajao dugo: zbog stalnih prepirki oko
visokih dužnosti je Silvio Berlusconi šeficu Braće Italije već optužio
da je „pretenciozna, samovoljna, arogantna i uvredljiva“. No u izbornoj bitci se bivša novinarka uspijevala predstaviti u boljem svjetlu.
Vjernici i mali poduzetnici
S jedne strane,
njenu stranku su na izbornim listićima zaokružili mnogi katolici
zbog njezinog zalaganja za tradicionalnu obitelj odgojenu u vjeri. Što
ova neudata majka jedne kćerke povezuje s protivljenjem pobačaju i
pravima LGBT-zajednice. Slični konzervativni ideali dobre žene i majke u
Italiji imaju dugu tradiciju – još od doba Benita Mussolinija.
Ali
Meloni su birali i mnogi samostalni djelatnici u Italiji: oni cijene
njen borbeni duh zahvaljujući kojem se, radeći između ostalog i kao
konobarica i dadilja, uspela na sam politički vrh. I to što i dalje
tvrdi da nije zaboravila nevolje malih poduzetnika i vlasnika trgovina.
Pri tome je uspjeh Giorgie Meloni i Braće Italije nešto posebno: ona je
sudjelovala u osnivanju stranke na čijem je čelu već deset godina i od
koje je napravila vladajuću stranku. No dok je sad jedna žena na čelu
Italije, ovi izbori su značili poraz za talijanske političarke:
udio zastupnica u parlamentu se smanjio s 35 na 31 posto.
Žene na čelnim pozicijama kao strategija?
Radi
li se kod radikalnih i populističkih stranaka o tome da svoju agresivnu
politiku – u Hrvatskoj su odlično poznati stavovi Giorgie Meloni o
„talijanskoj“ Istri i Dalmaciji – „uviju“ u žensko ruho kako bi djelovala „mekše”?
Sociologinja
Katrine Fangen sa Sveučilišta Oslo vjeruje kako u tome ima nešto
istine: „I druge ekstremno desne stranke imaju već neko vrijeme žene u
svom čelništvu, to nije ništa novo. To bi svakako mogla biti strateška
odluka, više se obraćati ženama koje će se lakše identificirati sa ženom
na čelu stranke“, izjavila je za norveški list Framtide.
„Ekstremno desne stranke i dalje uglavnom biraju muškarci,
ali tu razlika više nije tako velika kao prije. Oko 40% biračkog tijela
takvih stranka su sada žene.“ Naravno, u europskim strankama tog
spektra postoji i velikih razlika u poimanju toga što je uopće „konzervativno“:
za razliku od Braće Italije, populisti Francuske ili Nizozemske se čak
glasno zalažu za ravnopravnost među spolovima, djelomično čak i za prava
homoseksualaca.
Uzor iz Francuske
Dorit Geva sa Central European University iz Beča ukazuje na Marine Le Pen kao odličan primjer nove strategije: „To je trend koji je započela Le Pen prije desetak godina.
Ona je poimanje njene stranke – tada Front National – korak po korak
učinila blažim, jer je jedan od elemenata koji je odvraćao od te stranke
je bio i njen mačo-imidž.“ Francuska populistica je naslijedila stranku
od svog oca Jean-Marie Le Pena – bivšeg pripadnika Legije stranaca u
čije doba je stranka bila okupljalište bivših vojnika i veterana rata u
Alžiru. Marine Le Pen je shvatila što treba promijeniti, a to je učinila
i Meloni s Braćom Italije. „Ona je shvatila svoju privlačnost i moć
koju ima“, smatra Dorit Geva.
„Recept“ dolazi od Marine Le Pen:
muškarčine više ne prolaze, nego se „tu radi o skrbi i zaštiti, o
imidžu majke povezanom s politikom države koja se brine za svoje
građane“, smatra Geva. Iza svega doduše stoji staro poimanje „čvrste
ruke zakona i reda“, ali u mekšem izdanju. „Ono što vidimo je novi oblik
ekstremne desnice koja se profilira kao zaštitnica građana, što kod
ovih stranaka prije nije bio slučaj.“ Meloni naglašava kako država treba
pružiti više socijalne skrbi majkama jer je i njena vlastita majka
ostala sama kad ih je otac napustio – Giorgia je tada imala 11 godina.
Le Pen pak obećava više socijalne skrbi, potpora za stanovanje i veće
plaće – u njenom slučaju to misli učiniti na račun stranaca koji, prema
njezinom mišljenju, bolje prolaze.
„To je strategija za širenje baze njezinih birača. Pritom preskače
sve granice, spominju se vjera, obitelj i konzervativne vrijednosti, ali
se nikad ne želi potpuno isključiti ni druga strana“, smatra
sociologinja iz Beča. Te stranke sve više zadiru u politički desni
centar nekadašnjih velikih pučkih stranaka koje su već odavno izgubile
svoj prepoznatljivi profil.
Istok još uvijek želi muškarčine?
Kako se čini, na istoku Europe ovaj trend ne vrijedi:
i u Poljskoj i u tamošnjoj stranci Pravo i pravda, baš kao i u
mađarskom Orbanovom Fideszu su uzde još uvijek čvrsto u rukama „pravih“
muškaraca. Pawel Zerka iz američkog Council on Foreign Relations tu ne
vidi neko geografsko pravilo, nego stupanj političkog razvoja u državama Europe:
„U zapadnoj Europi su populistički pokreti nastali najčešće kao iskaz
nezadovoljstva vladajućom elitom, protiv migranata, protiv Europe ili iz
postfašističkih skupina. Na istoku Europe se nakon pada komunizma nije
ni razvila neka takva etablirana stranka nego su takve populističke ili
nacionalističke stranke zapravo počele kao konzervativne stranke
političkog centra koje su kliznule sve više u desno.“
Ali Zerka misli da i te stranke istočne Europe više ne mogu živjeti
samo od glasova muškaraca, pa se moraju potruditi da ih biraju i žene.
Takva „spolna asimetrija“ među biračima se mogla vidjeti i kod Donalda
Trumpa u SAD-u, kod Erica Zemmoura u Francuskoj, Konfederacije u
Poljskoj i Voxa u Španjolskoj. „Zanimljivo da kod Marine Le Pen ili
Braće Italije takve asimetrije praktički nema“, kaže Zerka.
U Poljskoj su već shvatili
I
u Poljskoj je PiS shvatio da treba privući biračice pa je tako i
postavio Beatu Szydlo na čelo vlade. Ona se prije svega bavi
socio-ekonomskim temama, sigurnošću na radnom mjestu, dječjim doplatkom i
sličnim temama. „To je pomoglo i Marini Le Pen u uklanjanju otrovnih
elemenata iz njene stranke, a čini se da je to pomoglo i PiS-u na
izborima 2015.“ Zerka je uvjeren: tvrdolinijašu Jaroslawu Kaczynskom,
koliko god još iza kulisa upravljao tom strankom, više nikad ne bi
uspjelo ostvariti takav izborni uspjeh.
Zerka upozorava da je uspjeh Giorgie Meloni ipak dobrim dijelom i
specifičnost talijanske politike gdje birači uvijek iznova traže neko
novo ime za stare probleme, ali isto tako brzo nastupa razočarenje.
Braća Italije su se uspjela predstaviti kao alternativa vladi Marija
Draghija, Lega Nord Mattea Salvanija je već izgubila privlačnost,
a mnogi ipak ne žele ni povratak u doba Berlusconija. „Njena stranka
privlači žene podjednako kao i muškarce, spol ne igra nikakvu ulogu, za
razliku od životne dobi ili stupnja obrazovanja, unatoč njenom zazivanju
tradicije i fašističkim korijenima“, ističe Pawel Zerka. No koliko će
to trajati – to u talijanskoj politici već tradicionalno nitko ne zna.