Da ste hodali prvim linijama fronta u prvim sedmicama rata u Ukrajini, mogli ste čuli povike na ukrajinskom i ruskom, možda pomiješane s glasovima koji govore regionalnim jezicima poput burjatskog i čečenskog.
Danas trupe s obje strane linije sukoba komuniciraju na španskom, nepalskom, hindskom, somalijskom, srpskom i korejskom jeziku.
Strani jezici koji se govore u blatnim rovovima samo su jedan od znakova kako sukob poprima sve veću međunarodnu dimenziju.
Na nebu iznad bojnog polja američki sistem protivvazdušne odbrane mogao bi presresti iransku bespilotnu letjelicu Shahed, dok na zemlji topništvo njemačke proizvodnje fijuče pored sjevernokorejskih granata.
Gotovo tri godine kasnije, čak i najokorjelijim izolacionistima bilo bi teško prodati rat kao “regionalni sukob” između Rusije i Ukrajine, piše Politico.
Ono što je u februaru 2022. godine počelo kao najveći evropski kopneni rat od Drugog svjetskog rata, sada se takmiči za titulu najglobalnijeg sukoba od Hladnog rata, s desetinama zemalja koji su direktno ili indirektno uključene.
Taj bi aspekt sukoba u konačnici mogao zapečatiti njegovu sudbinu jer Ukrajina rizikuje da izgubi svog najvećeg saveznika dolaskom Donalda Trumpa na mjesto predsjednika u Sjedinjenim Državama, iako Rusija privlači sve veću podršku drugih neprijatelja Washingtona, ponajviše Sjeverne Koreje.
“Posljednji put kad smo vidjeli ovako nešto vjerovatno je bila sovjetska invazija na Afganistan”, rekao je istaknuti istoričar hladnog rata Sergej Radčenko. “Kad je postojala podrška mudžahedinima sa Zapada i takođe iz Pakistana, i svi su bili zadovoljni.”
Proksi rat
Kada je Moskva pokrenula svoj sveobuhvatni napad na Ukrajinu u februaru 2022. godine, Kremlj i njegovi propagandisti opravdali su to kao nužan i odbrambeni potez protiv NATO-a.
Mišljenja su različita o tome je li ruski predsjednik Vladimir Putin zaista namjeravao krenuti u borbu s takozvanim kolektivnim Zapadom, vatrenim oružjem. Ali postoji široki konsenzus da je očekivao da će rat biti gotov za nekoliko dana – i da je s razlogom računao da će Zapad odgovoriti osuđujućim, ali uglavnom pomirljivim stavom koji je pokazao prema njegovom ranijem prisvajanju teritorija u Ukrajini, Moldaviji i Gruziji.
“Bio bi to lokalni sukob da je brzo završio”, rekao je Radčenko. “Ali nije.”
Ukrajinci su uzvraćali zubima i noktima, a Putinove trupe su se mučile dovoljno dugo da Zapad obrati pažnju. Evropa je bila zabrinuta da je njena vlastita sigurnost ugrožena; SAD su morale održavati imidž zaštitnika demokratije i evropske sigurnosti. U roku od nekoliko dana, pristigli su zapadno oružje i obavještajni podaci, pomažući Ukrajincima da uspore rusko napredovanje i internacionaliziraju sukob.
S vremenom, kako su se i Ukrajina i Rusija našle sputane nedostatkom granata i preopterećenim trupama, ta je međunarodna dimenzija postala i vidljivija i važnija.
Danas se obje zemlje oslanjaju na vanjsku pomoć: Ukrajina, da opstane; Rusija, kako bi zadržala svoju dominaciju na nebu i na zemlji, a da umanji posljedice rata na vlastito stanovništvo.
Dok su lobirale u svijetu za više resursa, obje su strane iznosile velike, ideološke zahtjeve. Ukrajina kaže da se bori za “demokratiju”, Rusija kaže da vodi krstaški rat protiv onoga što naziva američkom hegemonijom i “kolektivnog Zapada”.
Moskovska promocija “multipolarnog svjetskog poretka”, koliko god nejasno definisana, bila je dovoljno uvjerljiva da im Iran isporuči bespilotne letjelice Shahed, a Sjeverna Koreja da im isporuči balističke projektile, milione granata i, u novije vrijeme, hiljade vojnika.
Takozvani globalni jug takođe se priklonio Putinu pod kišobranom BRICS-a, kluba zemalja koje su, uprkos velikim razlikama, pronašle zajednički jezik u zamjeranju sistemu koji ih je držao po strani od ključnih institucija poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke.
Najveća slamka spasa za Moskvu je Kina, koja je odigrala ključnu ulogu u zaštiti ruske ekonomije od zapadnih sankcija osiguravajući tržište za svoju naftu i gnojiva, a istovremeno joj dajući pristup prijeko potrebnoj tehnologiji.
“Indija i drugi mogu trgovati s Rusijom i to je značajno. Ali ništa nije ni blizu onoga što Kina donosi na sto,” rekao je Alexander Gabuev, direktor Carnegie Russia Eurasia Center.
Osim toga, Rusija je nastavila i proširila svoju prastaru praksu hibridnog ratovanja, raspirujući nevolje i šireći postojeće rascjepe u inostranstvu.
Međutim, za razliku od Hladnog rata, nema posredničkih sukoba u kojima Moskva može napasti NATO. Dakle, “Rusija pokušava tražiti alate za odvraćanje”, na druge načine, rekao je Gabuev. “Nametnuti troškove, nanijeti bol, osvetiti se.”
To je uključivalo miješanje u izbore, izazivanje požara i druge sabotaže, te pružanje podrške raznim protuzapadnim akterima i skupinama; od finansiranja proruskog oligarha s namjerom da izbaci iz tračnica proevropski kurs Moldavije, do pružanja podataka jemenskim Hutijima kako bi im pomogli u napadima na zapadne brodove u Crvenom moru.
Zapadna pomoć
U međuvremenu, ruski protivnici nisu mirovali.
Kijevski nastup, koji je prenosio predsjednik Volodymyr Zelenskyy, donio mu je više od 220 milijardi dolara vrijednu pomoć iz Evrope i SAD-a. Zemlje NATO-a isporučivale su sve snažnije oružje: od topničkih granata haubica na početku rata do lovca F-16 i rakete dugog dometa ATACMS.
Kao jasno geopolitičko upozorenje Moskvi, koliko Brisel može dati, Evropska unija je podržala je Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju u nastojanjima da se pridruže bloku.
Bez zapadne pomoći, rat ne bi preživio svoju prvu godinu i završio bi “razornim porazom” za Ukrajinu, rekao je Gabuev.
Ali Zapad se takođe držao određenih ograda; birajući strategiju opreznog inkrementalizma umjesto eskalacije. Na veliku frustraciju Kijeva, isporuke oružja su dolazile u fazama i s priloženim pravilima.
Gotovo tri godine čelnici u SAD-u i Europi oglušivali su se na sve očajnije molbe Kijeva za dopuštenjem korištenja dalekometnog oružja za napade na ciljeve unutar Rusije.
S druge strane, uprkos čestim prijetnjama iz Moskve da bi mogla izvršiti nuklearni napad, čini se da je crveno dugme nedostupno. I, uprkos uzbuni zemalja na istoku Europe o nadolazećoj ruskoj invaziji, moskovske su se trupe klonile teritorija NATO-a.
Kina je takođe poštovala neke od zapadnih crvenih linija, osiguravajući da ne krši direktno zapadne sankcije (iako to čini neizravno) i, za sada, ne opskrbljujući Rusiji nikakvo smrtonosno oružje (iako je isporučila pojedinačne dijelove i, prema nedavnim izvještajima, sumnja se na isporuku dronova.)
S obje strane činilo se da strane trupe na terenu ne mogu proći. Dok su neki glasovi, ponajviše francuski predsjednik Emmanuel Macron, iznosili mogućnost da se Zapad uključi i u borbe na tlu, ideja nikada nije otišla dalje od brzo odbačenog prijedloga.
To ne znači da te crvene linije nisu testirane. Ukrajina je izvršila invaziju na rusku regiju Kursk i upotrijebila zapadno oružje za napad na ruske mete, poput crnomorske flote. Sjevernokorejske trupe putovale su u Rusiju. A američki predsjednik u odlasku Joe Biden konačno je dao zeleno svjetlo Ukrajini za korištenje ATACMS oružja dugog dometa koje će se koristiti protiv ciljeva na ruskom tlu.
Ipak, problem s internacionaliziranim sukobima – kao što Ukrajina otkriva – jeste taj što vanjski saveznici mogu biti hiroviti, a njihova predanost duboka samo onoliko koliko je duboka sljedeća izborna kampanja.
Krajem 2024. apetiti za podrškom ukrajinskoj pobjedi — definisani kao povratak na granice Ukrajine iz 1991. — smanjili su se u Washingtonu i Bruxellesu.
Čak i prije Trumpove pobjede, čini se da je ideja o obuzdavanju ratnih dejstava, u obliku sporazuma koji bi zamrznuo sukob i uključio ustupanje ukrajinskih teritorija, od tabua postala zvijezda vodilja.
“Od početka je bilo jasno da će Amerika ispasti ako Ukrajina ne pobijedi dovoljno brzo”, rekla je Nina Hruščova, profesorica međunarodnih odnosa na New School u New Yorku i praunuka sovjetskog vođe Nikite Hruščova.
“Na sve se ovo od samog početka gledalo kao na holivudsku seriju”, rekla je. U početku, dodala je, navijači Ukrajine mislili su da će biti gotovo nakon jedne sezone. Ali onda je uslijedila još jedna.
“A sada je tu i treća sezona, pa je pažnja naravno izblijedjela”, rekla je. “Ne želimo četvrtu seriju, ali to će se dogoditi.”
Radčenko, istoričar, mnogo je blaži.
“Za Sjedinjene Države, izbjegavanje nuklearnog rata s Rusijom uvijek je bio prioritet broj 1 u ovom sukobu. Drugi je pomaganje Ukrajini da pobijedi”, rekao je Radchenko, dodajući: “Ta se dva konkurentska cilja nekako moraju pomiriti.”
Tu je i činjenica da se saveznici Ukrajine, za razliku od Rusije, moraju nositi s javnim mnijenjem. Anketa Pew Research Centera u julu pokazala je da su Amerikanci podjednako podijeljeni u tome misle li da njihova zemlja ima odgovornost pomoći Ukrajini.
Kraj rata
Kako se sukob približava početku svoje četvrte godine, niti jedna strana ne dobiva svu pomoć koju želi. U međuvremenu, sukob izgleda više kao rat iscrpljivanja iz Prvog svjetskog rata nego kao visokotehnološki Treći svjetski rat.
“Bilo bi logično vidjeti hiljade Iranaca i kompaktnu vojsku Kineza kako se bore [za Rusiju] u Ukrajini upravo sada”, napisao je u oktobru ultranacionalistički ruski mislilac Alexander Dugin, koji se smatra jednim od ideologa ukrajinskog rata.
“Logično je da oni koji su protiv zapadne hegemonije i za multipolarni svijet podupiru Rusiju djelima. A Rusija će ih tada podržati u njihovim vlastitim antiimperijalističkim ratovima.”
Do sada ruski pusti san o globalnoj solidarnosti nije proizveo ništa više od dima. Procjenjuje se da Rusija gubi oko 30.000 vojnika mjesečno i regrutuje samo toliko da ih zamijeni. Sjeverna Koreja (za sada) ne isporučuje dovoljno vojnika da bi napravila značajnu razliku.
Kijev je u još goroj nevolji. Sumnje u dubinu zapadne podrške rastu upravo u trenutku kada se Ukrajinci suočavaju s još jednom zimom, oslabljeni niskim moralom i pateći od deficita u gotovo svemu. Prema procjeni Pentagona, zemlja ima dovoljno vojnika da izdrži još šest do dvanaest mjeseci prije nego što upadne u ozbiljne probleme.
Budući da su se i Rusija i Ukrajina borile da mobilizuju dovoljno vlastitih ljudi, dvije su strane kao trijažu koristile hiljade stranaca, uglavnom iz siromašnih zemalja, da se pridruže njihovoj borbi.
Uz trupe koje je osigurao Pjongjang, Moskva je regrutovala borce s Kube, Indije, Nepala, Sirije, Srbije, Srednjoafričke Republike i Libije uz obećanja velikodušnih plata i ruskog državljanstva (obaveza koja se ne drži uvijek, prema nekima koji su se prijavili).
U međuvremenu, Ukrajina, povrh finansijskih poticaja, strancima nudi priliku da budu na pravoj strani istorije.
“Zajedno smo pobijedili Hitlera, a porazit ćemo i Putina”, napisao je tadašnji ministar vanjskih poslova zemlje, Dmitro Kuleba, na platformi društvenih medija X 2022. godine.
To je dovelo do situacije u kojoj se, više od tri decenije nakon raspada Sovjetskog Saveza i navodnog “kraja istorije”, Kolumbijci bore s Kubancima, bivaju ranjavani od šrapnela i umiru, hiljadama kilometara daleko od kuće.
“Mi se borimo za slobodu, dok Latinoamerikanci s druge strane brane opresivni režim ugnjetavanja”, rekao je Jhoe Manuel Almanza Chica, Kolumbijac uvršten u 241. brigadu ukrajinske vojske.
Rekao je da nema plemenitijeg razloga za umrijeti od slobode. “Ali ako ostanem živ, želim svojoj djeci moći reći da sam bio dio istorije.”
U konačnici, kažu analitičari, ishod rata će vjerovatno ovisiti o odlukama primarnih saveznika sukobljenih strana: NATO-a i Kine.
“Ako povučete podršku NATO-a Ukrajini, neće biti Ukrajine”, rekao je Gabuev. “Ali ako povučete kinesku podršku ruskim ratnim naporima, to bi prisililo Moskvu da ograniči svoje apetite i smanji nadu da je vrijeme na njenoj strani.”
Trenutno se čini da je Kina glavni dobročinitelj sukoba, rekao je Gabuev. Rat je odvratio pažnju Washingtona i pomogao Pekingu da učvrsti kontrolu nad Rusijom — oslabljenim, ali pod Putinom pouzdanim partnerom.
To bi se, međutim, moglo promijeniti ako se zbog uplitanja Sjeverne Koreje u sukob on prelije u Indo-Pacifik, koji Peking vidi kao svoje dvorište, uvlačenjem Južne Koreje i možda NATO-a.
Drugi faktori mogli bi prevagnuti ravnotežu; u SAD-u nepredvidivi Trump. Na Bliskom istoku, sukob Irana s Izraelom. U Evropi porast popularnosti ekstremno desnih stranaka, od kojih su neke skeptične prema pomoći Ukrajini.
U međuvremenu, uvijek postoji rizik od daljnje eskalacije, rekao je Radchenko. “Sve dok rat traje, postoji opasnost da će se još netko pridružiti borbi.”