Na izborima u SAD ove godine, na kojima ključna borbu za Bijelu kuću vode kandidatkinja demokrata Kamala Haris i kandidat republikanaca Donald Tramp, mogli bi, prema nekim procjenama, biti potrošno više od 20 milijardi dolara.
Američki predsjednički izbori 2024. oblikuju se kao raskrsnica poslije koje bi zemlja mogla da krene sasvim različitim putevima i američki milijarderi ne sjede pasivno skrštenih ruku, prenosi Radio Slobodna Evropa.
Umjesto toga, oni ulivaju milione dolara u super političke akcione komitete, ili super PAK-ove, kako bi uticali na trku koja bi mogla imati značajne posljedice po budućnost Vrhovnog suda i NATO-a, između ostalog.
Istovremeno, više Amerikanaca nego ikada ranije daje pet do 200 dolara za podršku kandidatima, što je proces koji je posljednjih godina pojednostavljen tako da je potrebno nekoliko klikova na mobilnom telefonu.
Troškovi za kampanju u SAD su rasli tokom godina i to ne samo za predsjedničku trku. U tijesnim trkama za ključna mjesta u Kongresu, kandidati i njihove stranke troše milione dolara po izborima. Kako je izborni sistem došao do ove tačke?
Američki građani i stalni rezidenti, kao što su vlasnici zelene karte, mogu donirati do 3.300 dolara kandidatu po trci. Oni mlađi od 18 godina ne mogu davati za kampanju, ali mogu da doniraju partiji. S druge strane, stranim državljanima nije dozvoljeno da doniraju i mogu se suočiti sa značajnim pravnim posljedicama ako budu uhvaćeni u tome.
Kako trka obuhvata i stranačke i opšte izbore, građani i stalni rezidenti mogu donirati ukupno 6.600 dolara kandidatu tokom izbornog ciklusa. Oni takođe mogu donirati do 10.000 dolara godišnje stranci na nivou savezne države i 41.300 dolara na nacionalnom nivou.
“Većina novca od pojedinaca dolazi iz nekoliko bogatih urbanih sredina, uključujući Njujork, Los Anđeles, Vašington i Čikago”, kaže Rej La Raža, profesor političkih nauka na Univerzitetu Masačusets Amherst i koautor knjige o finansiranju kampanje.
Korporacijama i sindikatima je zabranjeno da daju direktno kandidatu ili partiji, ali mogu sponzorisati politički akcioni komitet (PAK) da traži donacije od zaposlenih i akcionara. Obično će asocijacija koje predstavlja neku industriju, kao što je automobilski sektor, osnovati PAK da podrži kandidate i stranke koje su u skladu s njihovim interesima.
Zaposleni ili akcionar može donirati najviše 5.000 dolara godišnje PAK-u, koji dalje može donirati 5.000 dolara po izborima bilo kom kandidatu. PAK-ovi uglavnom doniraju kandidatima u kongresnim trkama, dok pojedinci i super PAK-ovi daju najveći dio sredstava za predsjedničku kampanju.
Strancima zaposlenima u američkim multinacionalnim kompanijama nije dozvoljeno da doniraju PAK-ovima, dok je kompanijama zabranjeno da nadoknađuju zaposlenima za donacije PAK-ovima.
Kako onda super bogati pojedinci poput Ilona Maska i Majkla Blumberga mogu donirati milione da pomognu Donaldu Trampu i Kamali Haris, ako mogu da daju samo do 6.600 dolara predsjedničkom kandidatu i 41.000 dolara partiji? Tu dolaze super PAK-ovi.
Super PAK-ovi nemaju ograničenja koliko mogu prikupiti i potrošiti da podrže kandidata. Ključna razlika između PAK-a i super PAK-a je u tome što je ovom drugom zabranjeno da koordinira svoju potrošnju i poruke s političarem kojeg podržava.
Amerika PAK, super PAK čiji je suosnivač Mask, može trošiti novac na oglase koji podstiču Amerikance da glasaju za Trampa, ali mu nije dozvoljeno da sarađuje s Trampovim izbornim štabom ili Republikanskom partijom na tome na koja pitanja bi politički oglasi trebalo da se fokusiraju ili gdje bi trebalo da budu postavljeni.
Ipak, pošto je toliko mnogo informacija javno dostupno o platformi kandidata, ključnim pitanjima zbog kojih su glasači zabrinuti i koje bi savezne države mogle da budu odlučujuće za ishod izbora, koordinacija više nije toliko ključna.
Vrhovni sud SAD je 2010. godine presudio da je postavljanje ograničenja političke potrošnje koja je nezavisna od kampanje – drugim riječima, koja nije koordinisana – kršenje slobode govora, što je otvorilo vrata bogatašima, korporacijama i sindikatima da ulivaju milione u super PAK-ove.
Osnivanje super PAK-a u velikoj mjeri objašnjava porast potrošnje na kampanje tokom protekle decenije. Oko 15 milijardi dolara potrošeno je na izbore 2020. i a ove godine bi taj iznos mogao da premaši 20 milijardi, rekao je La Raža.
“Biće potrošeno mnogo novca na ne tako mnogo trka, jer nema mnogo izbora koji su neizvjesni. Ali nekolicina koji će odrediti kontrolu nad SAD će imati milione i milione potrošene na njih”, rekao je La Raža u razgovoru s novinarima ranije ove godine.
Sa više od 330 miliona Amerikanaca, kako se bilo šta od ovoga može primijeniti? Tu dolaze zahtjevi za transparentnost. Kandidati, stranke, PAK-ovi i super PAK-ovi moraju da objave podatke o donatorima uključujući imena i adrese. Federalni izborni komitet (FEC) nadgleda usklađenost finansiranja kampanje, ali kao i mnoge američke agencije za sprovođenje zakona, poput Komisije za hartije od vrijednosti i berze, imaju ograničene resurse i ne mogu da provjere svaki detalj.
Međutim, postoji važan podsticaj da izborni štabovi igraju po pravilima čak i ako misle da je FEC nategnut: druga strana pažljivo gleda. Zaposleni u štabovima često kopaju po evidenciji o donacijama protivničkog kandidata tražeći kršenja pravila, što bi otvorilo prostor za napad. Istraživački novinari rade isto u pogledu oba kandidata. Vjerodostojne optužbe o prevari u finansiranju kampanje mogle bi biti veliki udarac za kandidata, posebno u neizvjesnoj trci.
“Novinari igraju veoma važnu ulogu u američkom sistemu za sprovođenje zakona tako što pokreću pitanja i ukazuju na njih vlastima”, rekao je La Raža.
Ipak, postoje neki izuzeci kad je riječ o zahtjevima transparentnosti. Nekim donatorima je dozvoljeno da sakriju lične podatke kada mogu dokazati da bi ih to dovelo u opasnost. Ljudi koji su donirali Socijalističkoj radničkoj partiji tokom Hladnog rata bili su izuzeti jer su se mogli suočiti s uznemiravanjem, uključujući i od američkih bezbjednosnih službi.
Postoje i neke rupe. Politički aktivne neprofitne organizacije nisu obavezne da otkrivaju donatore čak ni kada troše novac da utiču na birače. Stoga javnost ne bi znala da je bogata osoba dala velike sume za izbore ako je taj novac otišao u super PAK preko politički aktivne neprofitne organizacije.
Takva prikrivena izborna potrošnja naziva se “mračni novac”. Više od milijardu dolara mračnog novca potrošeno je na izbore, uglavnom televizijske i digitalne reklame, od 2010. godine, pokazuju podaci neprofitne organizacije “Open Secrets” koja prati potrošnju na kampanju.
Iako povećanje potrošnje super PAK-ova i mračnog novca na američke izbore zabrinjava mnoge, teško je tačno procijeniti kako to utiče na ishod glasanja.
Predsjedničke kampanje koje troše više ne pobeđuju nužno, a u trkama koje su posebno skupe svaki dodatni potrošen dolar ima manji uticaj, rekao je La Raža.
“To je ono što ekonomisti nazivaju smanjenjem marginalnih prinosa. Poslije određenog trenutka to neće napraviti tako veliku razliku”, rekao je on.
Za kampanju Hilari Klinton potrošeno je 563 miliona dolara u predsjedničkoj trci 2016, što je daleko više od 326 miliona dolara za Trampovu kampanju. Ipak, Klinton, kandidatkinja demokrata, izgubila je izbore.
Te godine je Tramp, kontroverzni politički autsajder, dobio veliku pažnju medija koji su dalje obezbijedili veliku pokrivenost njegove kampanje, nadoknađujući slabiju potrošnju.