Njemačka ekonomija je u opadanju, a vladajuća koalicija se raspala upravo na pitanju ekonomije i ulaganja iz budžeta. Većina prognoza je crna.
“Imamo problem“, priznao je kopredsjednik SPD-a Lars Klingbajl prošle sedmice, misleći na ekonomsku krizu. Sada se nešto mora preduzeti, rekao je.
Dokument koji je tada predstavio ministar finansija Kristijan Lindner (FDP) djelimično nije bio ništa drugo do „neoliberalna ideologija“, kritikovao je Klingbajl.
U međuvremenu – od srijede uveče (6. novembar) – vladajuća semafor koalicija otišla je u istoriju.
Kancelar Olaf Šolc je zatražio od njemačkog predsjednika da smijeni ministra finansija Lindnera, a ostali ministri iz redova Lindnerovih Liberala su potom napustili kabinet.
Između ostalog, Lindner je želio da sprovede regulatorni moratorijum i smanji poreze. Takođe je htio da ukine solidarni doprinos (koji Nijemci sa zapada zemlje plaćaju za razvoj dijela zemlje koji je nekada bio DDR) za sve i odloži klimatske ciljeve za 2050. godinu.
Iznad svega, lider Liberala je odbio nova zaduživanja i istrajavao na ustavnoj takozvanoj „kočnici za dugove“.
Sve to bilo je previše za Socijaldemokrate kancelara Šolca i Zelene, koji su takođe u Vladi.
Novi kopredsjednik Zelenih, Feliks Banašak, komentarisao je Lindnerove prijedloge ovako: „Cijeli ovaj dokument odiše duhom: zapravo ne želim više.“
“Preći sa riječi na djela“
Mnogi predstavnici privrede su zabrinuti. Na primjer, proizvođač automobilskih dijelova Boš mora da prilagodi svoje prognoze za 2024. i ne isključuje dalje ukidanje radnih mjesta uz već ukinutih 7.000.
U listu Tagesšpigel prošlog četvrtka, izvršni direktor Boša, Štefan Hartung, pozvao je Saveznu vladu da okonča koalicioni spor i brzo podrži industriju: „Sada moramo preći sa riječi na djela i pokrenuti konkretne mjere prije saveznih izbora kako bismo unaprijedili ekonomiju i ojačali je i kratkoročno i dugoročno.“
Fondacija porodičnih preduzeća oštro kritikuje „ekonomski samit“ vladajuće koalicije Njemačke. „Najveći rizik za Njemačku je vlada koja nije sposobna da reaguje“, rekao je u srijedu šef Fondacije, Rajner Kirhdorfer. „Razgovori ne pomažu. S obzirom na sve lošiju ekonomsku situaciju, hitno su nam potrebne političke odluke.“
Ekonomista Hening Fepel, generalni direktor Centra za evropsku politiku (cep), izjavio je za DW da „semafor koalicija nije uspjela da strukturalno vrati njemačku ekonomiju na pravi put rasta“.
Djelovala je neodlučno i obeshrabreno: „Na kraju, sve tri stranke su se vratile svojim partijskim političkim pozicijama.“
Izuzetno loš tajming
U SAD je Donald Tramp osvojio drugi mandat na predsjedničkim izborima. S njim dolaze izazovi u bezbjednosnoj politici, trgovini i klimatskoj politici, kao i u podršci Ukrajini u ratu.
U kontekstu globalne političke krize, ministar ekonomije Robert Habek (Zeleni) je upozorio: „Ovo je najgore vrijeme za raspad vlade, i to sada kada Njemačka mora da pokaže jedinstvo i sposobnost da djeluje u Evropi.“
Novinska agencija Rojters citira glavnog ekonomistu banke ING, Karstena Brzeskog, koji kritički ocjenjuje trenutnu situaciju. Njemačka je sada nespremnija nego kada je Tramp pobijedio na svojim prvim izborima 2016, kaže on.
„Poslije četiri godine stagnacije i strukturalnih slabosti, Njemačka nije samo ‘bolesnik Evrope’, već je znatno ranjivija nego prije osam godina.“
Brzi lijek nije uvijek od pomoći
Neki posmatrači smatraju da je Njemačka ekonomski akutno ugroženi pacijent. Ali, koliku ulogu u tome igra politika i nije li za privredu ipak presudna globalna ekonomska situacija?
Opšta situacija je ista za sve zemlje, kaže Hening Fepel. Ali čak i pored toga, „privredni rast u Njemačkoj je dugi niz godina manji nego u drugim zemljama, s kojima se Njemačka može uporediti“.
„To sugeriše da za privrednu slabost nije odgovorna slaba globalna ekonomija, već specifični strukturni uzroci. Posao vlade bi bio da identifikuje te uzroke i nađe rješenje“, dodaje Fepel.
Ne „bacati milijarde“
Fepel kaže za DW da su trenutno najhitnija četiri zadatka: „Prvo, stabilizacija energetske tranzicije – ona je ključna za kombinaciju zaštite klime i konkurentnosti. Drugo, smanjenje birokratije – brzo, efikasno olakšanje koje ne košta ništa. Treće, sprovođenje digitalizacije – što značajno povećava produktivnost, i četvrto, poreski podsticaji za investicije.“
Martin Gornig iz Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja takođe poziva na „sistemske promjene“. I to ne u nacionalnim razmjerama, već na čitavom kontinentu.
U razgovoru za DW prošle sedmice izjavio je: „Njemačka je najveća industrijska nacija u Evropi i ima korijene u Evropi.“ Stoga u njoj može postojati samo jedna – „evropska industrijska politika“.
Na pitanje koje hitne mjere bi vlada trebalo da preduzme, rekao je da treba biti oprezan sa pretjeranim akcijama i da ne treba „bacati milijarde na ulaganje u bilo šta“.
Na kraju krajeva, još ima vremena: „Još nismo pred provalijom.“ Sada je potrebna „smirena politika, tako da preduzeća i potrošači steknu osjećaj da znaju šta ih sutra očekuje“