Nalazi se na rubu Sjevernog polja, ogromnog podzemnog rezervoara plina, smještenog usred Perzijskog zaljeva
U svijetu postoji mnogo važnih mjesta, ključnih dijelova infrastrukture i, kao što smo saznali prošle sedmice, brojnih kritičnih kontrolnih tačaka. Ipak, malo ih je toliko važno kao kompleks Ras Laffan u Kataru. Većina ljudi nikada nije čula za njega, ali, sviđalo se to nekome ili ne, naši životi su na neki način povezani s tim mjestom, piše za The Times Ed Conway, urednik ekonomije u Sky Newsu i autor knjige “Materijalni svijet“.
Riječ je, zapravo, o ulazu u najveće pojedinačno skladište energije na svijetu. Nalazi se na rubu Sjevernog polja, ogromnog podzemnog rezervoara plina, smještenog usred Perzijskog zaljeva. Nijedno drugo plinsko polje, a ni naftno polje, rudnik uglja ili rudnik uranija, ne predstavlja toliku količinu korisne energije na planeti, odnosno energije koja ostaje nakon što se uračunaju gubici pri sagorijevanju. Sjeverno polje je po tome jedinstveno, baš kao i Ras Laffan, gdje se prerađuje većina plina koji iz njega dolazi.
Stvarni značaj ovog mjesta
Conway piše da mu je trebalo vremena da shvati stvarni značaj tog mjesta kada ga je prije nekoliko godina posjetio snimajući prilog za Sky News. Prisjeća se kako su ih vozili s jednog kraja Ras Laffana na drugi, dok su im domaćini strpljivo objašnjavali da 14 „vozova“ za proizvodnju LNG-a (ukapljenog prirodnog plina) nisu lokomotive, već ogromni industrijski kompleksi – sistemi mašina koji plin pretvaraju u tečnost kako bi se mogao transportovati širom svijeta.
Prava važnost Ras Laffana postaje očigledna tek kada ga, odjednom, više nema. Upravo s takvom perspektivom sada se suočava globalna ekonomija, nakon što je Ras Laffan zatvoren u ponedjeljak poslije napada iranskih dronova. Od svih događaja prošle sedmice, Conway smatra da bi ovaj mogao imati najdublje posljedice za Evropu i Aziju.
Prirodni plin, odnosno metan, temelj je evropskog energetskog sistema i izvor velikog dijela energije – čak i u vremenu ubrzanog razvoja obnovljivih izvora. On je ujedno i osnovna sirovina za većinu sistema grijanja. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, Evropa je odlučila postepeno smanjiti ovisnost o ruskom plinu i okrenuti se uvozu ukapljenog plina iz drugih dijelova svijeta. Zatvaranje Ras Laffana zato je izazvalo veliki potres na tržištu.
Neke zemlje su još izloženije. Do ponedjeljka je većina katarskog plina bila ukrcavana na tankere i slana prema Aziji. Gotovo 40 posto energije na Tajvanu dolazi iz uvoznog plina koji pokreće postrojenja za proizvodnju većine najnaprednijih računalnih čipova na svijetu. Južna Koreja, prema navodima, raspolaže zalihama plina za samo devet dana, dok zemlje poput Pakistana i Bangladeša gotovo da nemaju strateške rezerve.
Ipak, budući da je riječ o globalnom tržištu, posljedice će ozbiljno osjetiti i Evropa. Događaji iz protekle sedmice predstavljaju najgoru noćnu moru mnogih evropskih političara: tek što su se djelimično oporavili od prethodnog energetskog šoka, sada se suočavaju s novim.
Veleprodajne cijene plina u Velikoj Britaniji ove sedmice su se udvostručile, što bi moglo dovesti do naglog rasta računa za energiju kada regulator Ofgem ažurira gornju granicu cijena za treći kvartal ove godine. Zbog nepredvidivih dešavanja u Zaljevu teško je procijeniti tačan razmjer poskupljenja, ali je gotovo sigurno da će prosječni računi porasti za stotine funti.
Lekcija iz 2022. godine
Međutim, računi za energiju tek su početak. Ako je energetska kriza nakon 2022. godine donijela neku lekciju, onda je to da cijena plina utiče na gotovo svaki segment ekonomije: od hrane, preko frizerskih usluga, pa do proizvodnje čelika.
Ako sve ovo zvuči prilično sumorno, treba imati na umu da su ljudi koji žive u zemljama Zaljeva suočeni s još težom situacijom. Oni se ne nose samo s prijetnjom bombardiranja, nego i s mogućom egzistencijalnom krizom svog ekonomskog modela – i to na dva fronta.
Prvi problem pogađa proizvođače nafte, posebno države poput Iraka i Kuvajta, koje nisu spremne na scenarij zatvaranja Hormuškog moreuza. Katarski ministar energetike upozorio je u petak da bi ovaj rat mogao „srušiti svjetsku ekonomiju“ i da bi izvoznici energije iz Perzijskog zaljeva mogli biti primorani da zaustave proizvodnju već u roku od nekoliko dana.
Naftna polja nije moguće jednostavno isključiti i ponovo uključiti. Kako ne postoji dovoljno naftovoda da se sva nafta izveze iz regije, sirova nafta koja pod velikim pritiskom izlazi iz zemlje mora negdje završiti. Zato se skladišti u ogromnim čeličnim rezervoarima u terminalima i lukama.
Problem je, međutim, što ti kapaciteti imaju ograničenja. U Iraku i Kuvajtu plin i nafta mogu se skladištiti svega oko 14 dana, a ne mnogo duže ni u Abu Dhabiju i Kataru. Kada se ta granica dostigne, te zemlje suočavaju se s teškim izborom. Jedna mogućnost je zatvaranje bušotina, što nosi rizik dugoročne, pa čak i trajne štete na ležištima. Kuvajt je već u petak objavio da smanjuje proizvodnju kako bi sačuvao zalihe.
Katastrofa ogromnih razmjera
Ako skladišni kapaciteti ipak budu iscrpljeni, druga opcija bila bi ispuštanje nafte na kopno ili u more, ili njeno spaljivanju, što bi predstavljalo ekološku katastrofu ogromnih razmjera.
Drugi problem zadire u samu srž ekonomskog modela zaljevskih država u 21. stoljeću. Te zemlje posljednjih godina pokušavaju smanjiti ovisnost o nafti i plinu te se okrenuti ekonomiji usluga. Taj zaokret u velikoj mjeri zavisi od priliva radne snage iz inostranstva, koju privlače izuzetno niske porezne stope u Kataru, Bahreinu, Dubaiju i drugim centrima.
Prema podacima Svjetske banke, oko 77 posto stanovnika Katara nisu državljani te zemlje. U Ujedinjenim Arapskim Emiratima taj udio iznosi oko 74 posto, u Kuvajtu 67 posto, a u Bahreinu 52 posto. Nijedna druga značajna država na svijetu nema tako visok udio stranog stanovništva.
To otvara ključno pitanje: šta bi se dogodilo kada bi makar dio tih radnika odlučio napustiti region? Kratak odgovor je – bio bi ozbiljno doveden u pitanje čitav ekonomski model na kojem počiva razvoj zemalja Zaljeva.