Holandija je zemlja u kojoj je najbolje biti dijete, pokazalo je Unicef istraživanje, a evo kako tamošnji roditelji odgajaju mališane.
Holandija je zemlja u kojoj je najbolje biti dijete na osnovu mjera mentalnog blagostanja, fizičkog zdravlja i vještina, otkrilo je istraživanje koje je nedavno objavila UN organizacija za djecu UNICEF.
Na drugom mjestu je Danska, Francuska je zauzela treće mjesto, a slijede je Portugalija i Irska, navodi se u izvještaju UNICEF-a u kom su upoređeni podaci iz 43 zemlje Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) i EU.
A kako to u praksi izgleda kada je u pitanju Holandija i odgajanje djece?
O tome je na svom blogu Turning Dutch govorila Amanda van Muligen, koja se iz Britanije u Holandiju preselila prije 25 godina.
6 razloga zašto sam srećna što odgajam djecu u Holandiji
Kako kaže, smatra se srećnicom što odgaja djecu u Holandiji. Holandska djeca uglavnom postižu dobre rezultate u istraživanjima o sreći, a ovo nedavno UNICEF-ovo je samo još jedan dokaz.
“Nije slučajno što Holanđani blistaju u izvještajima poput onog Ujedinjenih nacija. Iz onoga što vidim oko sebe, Holanđani svjesno rade na tome da odgajaju srećnu, zdravu i samostalnu djecu i ja se zaista smatram srećnom što odgajam troje djece ovde”, kaže ona i navodi šest razloga za to.
1. U školama u Holandiji dopuštaju djeci da budu djeca
Holandskoj djeci se dopušta da se fokusiraju na ono što najbolje rade – igraju se. Daje im se obilje vremena za tu važnu aktivnost – igru.
“Iako većina holandske djece počinje sa školom sa četiri godine (zakonski je obavezna tek od pete), igra ostaje glavna tema nadalje. Uče kroz igru (spelenderwijs leren), a tek u trećem razredu (kada imaju šest ili sedam godina) od njih se očekuje da formalno počnu da čitaju i pišu”.
Temelji se postavljaju u ranijim razredima, ali bez velikih očekivanja. Do trenutka kada dođu u treći razred, većina djece je već kroz igru savladala osnove čitanja i pisanja – bez pritiska.
“Moje iskustvo je da se u prvom i drugom razredu naše male holandske škole fokus stavlja na to da djeca nauče da rade samostalno, da razviju društvenu svijest, da nauče da sarađuju u grupi i brinu jedni o drugima. Uče da postoje pravila i granice i van kuće – ali na bezbjedan, razigran način, pun poštovanja.“
Njen četvorogodišnjak ima dnevne i nedjeljne zadatke, poput slikanja jesenjeg drveta prstima ili pravljenja kućice od kockica.
“Ponosno mi govori koliko je naporno radio i da je završio sve zadatke – a zapravo je proveo nedjelju dana igrajući se, stvarajući… i učeći”, kaže ona i dodaje da budućnost djece nije određena sa četiri godine.
Amanda kaže da će njena djeca zaista početi da dobijaju domaće zadatke tek kada pređu u srednju školu.
“Da, najstariji sin ponekad treba da vježba tablicu množenja kod kuće, ali sati i sati matematike i jezika poslije škole? Ne, apsolutno ne”.
To znači da njena djeca imaju vremena da rade ono što najbolje rade – igraju se. Što nas vodi do sljedećeg razloga.
2. Kultura boravka napolju
Holanđani su narod koji voli da bude na otvorenom – a tako je i sa njihovom djecom. Ako ne voze bicikl, onda su na trotinetima, skejtovima ili rolerima. Zimi se sankaju ili klizaju.
“Djecu podstiču da se igraju na ulicama u stambenim naseljima (gdje su saobraćajni znaci prilagođeni djeci i gdje je brzina kretanja vozila znatno ograničena). Moja djeca obožavaju da budu napolju, aktivna, bez obzira na vremenske uslove. To me podsjeća na moje djetinjstvo u Britaniji 1980-ih, kada smo se zabavljali na ulici koristeći samo maštu, možda loptu i bicikl”.
3. Društvo prilagođeno djeci
Amanda kaže da u njenom komšiluku ne moraju daleko da idu da bi naišli na još jedno dječje igralište ili park.
“Sva su mala, ali raznolika i brojna. Kad bismo htjeli, mogli bismo svaki dan posjetiti drugo igralište – pješice. Isto tako, mnogi restorani su prilagođeni djeci, a broj zabavnih parkova, zooloških vrtova i dečjih atrakcija širom Holandije je zadivljujući za ovako malu zemlju. Ima više nego dovoljno zabave za djecu svih uzrasta”.
4. Osjećaj zajedništva
Kao i igrališta, i osnovne škole u Holandiji su male i brojne. To znači da djeca uglavnom pohađaju škole koje su blizu kuće. Školske zone su male (iako nisu strogo određene – možete upisati dijete u školu dalje od kuće ako želite, osim možda u nekim većim gradovima).
Zbog toga djeca do škole idu pješice ili biciklom. Kada porastu, to im daje osjećaj nezavisnosti – osjećaj koji se gubi ako ih roditelji svaki dan voze u velikim kolima, kao što je često slučaj u Engleskoj”.
Kako kaže, sviđa joj se što Holanđani njeguju taj lokalni duh komšiluka.
“Moja djeca idu u školu sa djecom koja žive u komšiluku. Poslije škole zajedno se igraju u lokalnim parkovima. To stvara osjećaj zajedništva. Zajedno rade, zajedno se igraju”.
5. Pomoć države
Porodica je važna i to se vidi i u državnoj politici. Postoje razne državne pomoći za porodice sa djecom – subvencije za brigu o djeci, kao i dječji dodatak. Državno obrazovanje je besplatno. Holandski sistem brige o mladima je raznovrstan – i u većini slučajeva besplatan, kaže ona.
“Sve počinje od rođenja uz pomoć *kraamzorg* (postporođajna kućna njega), a nastavlja se kroz posjete ‘consultatiebureau’ (savjetovalištu za roditelje i djecu), što je jedinstvena usluga. Sistem nije savršen, ali kad god mi je trebala pomoć kao roditelju, dobila sam podršku. Iako sam strankinja sa malom porodičnom mrežom podrške, imam na koga da se oslonim – zahvaljujući holandskom sistemu brige o djeci. To bi mogao da bude i životni moto Holanđana kada je riječ o roditeljstvu”.
6. Ravnoteža između posla i privatnog života
I posljednje, ali nikako najmanje važno – ogromna pažnja posvećuje se balansu između posla i porodičnog života. Porodica je centralna vrijednost u holandskom društvu.
“Veliki broj zaposlenih radi skraćeno – posebno žene, kako bi bile tu za svoju djjecu i radile u skladu sa školskim vremenom. Bilo da vam se to sviđa ili ne, takva je realnost. Meni se sviđa”.
Roditelji, u kakvoj god se situaciji nalazili, treba da pronađu ravnotežu između posla i porodice koja njima odgovara. Holandska kultura i društvo pružaju im tu mogućnost. Djeca tako imaju roditelje koji uglavnom imaju vremena da budu prisutni i uključeni u njihov život.
Na kraju – sve je u stavu roditelja
“Roditelji u Holandiji ne pritišću djecu da prerano odrastu. Umjesto toga, dozvoljavaju im da budu djeca što duže mogu i da ne brinu o budućnosti dok su mali. Nedavno sam čitala članke o američkim roditeljima koji guraju djecu da budu uspješna na mnogo polja – i u školi i van nje. Njihov raspored aktivnosti poslije škole bi šokirao holandsku djecu”.
Istina je da Holanđane prati glas da su liberalni – možda i previše za neke kulture – ali Amanda vidi otvorenost i promišljen pristup roditeljstvu koji funkcioniše, koji stvara samostalnu djecu koja se osjećaju saslušano i vrednovano. Djecu koja rado kažu istraživačima da su – srećna.
“Zato ja planiram da i dalje posmatram holandske roditelje oko sebe i da trojici mojih sinova serviram dobru dozu holandskog roditeljstva. Nadam se da će, kada ih jednog dana UN istraživač pita o sreći, dati jednako pozitivne odgovore kao djeca prije njih”.