Oni su jedini francuski list od kojeg političari u Parizu istinski strahuju. Satirični nedeljnik „Le Canard Enchaîné“ (Okovani patak) zbacio je sa vlasti nekoliko ministara i državnih sekretara u Sarkozijevoj vladi. Njihov medijski uspeh meri se i novcem
Glavni urednik Claude Angeli drži u rukama jedan omanji papir: u jednoj koloni 10×10 centimetara nalazi se bilans stanja u republici. U levoj koloni su imena šest ministara i državnih sekretara čije je živote ovaj nedeljnik zagorčao. Sa desne strane hartije nalaze se skandali koje je nedeljnik izazvao u 2010. godini kada je Canard srušio dva državna sekretara i zapečatio sudbinu dva ministra. Nakon poslednjeg otkrića, ministar inostranih poslova Michèle Alliot-Marie je takođe primorana da ode sa vlasti.
„Francuska je u lošem stanju“, kaže Angeli, „veoma lošem. Mi smo slabo, opušteno društvo koje reaguje previše mlitavo na ispade političara.“ On zaključuje da su ljudi na vodećim funkcijama, od maja 2007. godine kada je Sarkozi došao na vlast, postali arogantni, grubi i sirovi. Ovo nije zemlja kojom se treba ponositi, dodaje Angeli.
Francuskoj ne predviđa skori boljitak. Marine Le Pen iz ekstremne desničarske partije Front National trenutno broji 20 odsto biračkog tela a Sarkozi će uskoro početi da se udvara ovim biračima zbog izbora koji će doći 2012. godine.
S druge strane, Canard koji je jedini satirični nedeljnik u Francuskoj, svetla je tačka u ovom bolesnom društvu. Tiraž je porastao za 32% u prve dve godine nakon inauguracije Sarkozija, a zahvaljujući brojnim skandalima u zemlji sada se štampa u 700.000 primeraka nedeljno. Neto profit je oko 5 miliona evra (6,9 miliona dolara) u 2009. godini. Već decenijama pokriva sve skandale u Francuskoj iz pouzdanih i kredibilnih izvora, dok u isto vreme objavljuje podrugljive karikature, neguje slobodni govor bez dlake na jeziku i objavljuje izmišljene kolumne političara.
Sarkozijeve godine vladavine ostaće zabeležene, ali ne zbog lepe Karle Bruni koja je odmah dobila svoju kolumnu „Dnevnik Karle B.“ u kojoj piše o svom suprugu, predsedniku. „Chouchou (ljubimac) me obaveštava da moramo biti ljudi za primer i provesti odmor u Francuskoj“, pisalo je nedavno u Patkovoj kolumni. „Više ne mogu skoknuti do Njujorka? Strašno… Nisam se valjda udavala zbog ovoga“.
Serija zanimljivih skandala
Chouchouova vlada je listu poklonila seriju dopadljivih skandala. U jednom slučaju, državni sekretar je na cigarete potrošio 12,000 evra francuskih poreskih obveznika. Drugi državni sekretar je koristio lažne mere u nacrtima da bi osigurao dozvolu za gradnju svoje vikendice u St. Tropezu.
Novinar Canarda je fotografisao celo imanje, pronašao mapu prostorija sa svim merama i više od dve nedelje pretraživao dokumentaciju vezanu za poreklo zemljišta kroz katastar. Istraživanje je rezultiralo ostavkom državnog sekretara – što je vrlo retko u Francuskoj, zemlji gde su mediji dugi niz godina bili u senci moćnika.
To je takođe zemlja koja ima najveću privatnu televizijsku mrežu TF1 – koja pripada prijatelju predsednika vlade – i državnu televiziju France 2 koja, svaki put kada se usudi da komentariše neki događaj previše kritički, strahuje za sopstveni opstanak. Veliki štampani mediji već godinama gube na popularnosti. Bolešljivi Le Monde primećuje da mu promet konstantno opada a nekada ratoborna levica Libération jedva da objavi 120,000 primeraka dnevno. Le Figaro, treći najznačaniji štampani list, u vlasništvu je industrijalca Sergea Dassaulta, Sarkozijevog bliskog prijatelja.
Le Canard enchaîné, osnovan davne 1915. kao novinarska protivteža telefonskoj propagandi i cenzuri Prvog svetskog rata, ne pripada nikome do urednicima koji u njemu rade. Oni poseduju deonice, garant su uspeha firme, i bore se za drugačiju Francusku – i plaćeni su toliko da čine više nego bilo koji novinari u Francuskoj.
„Afera vodoinstalateri“
Canard je bogat, beskrajno bogat u jednoj industriji pogođenoj krizom. Vrednosni papiri i imovinski fondovi vredni su 110 miliona evra. Troškovi uređivanja i štampanje hartije nisu skupi, osam stranica crno-belog lista svake nedelje. List poseduje dve zgrade u Parizu o kojima agenti nekretnina mogu samo da maštaju – jednu u Palais Royal i drugu nadomak Place des Victoires.
Glavni urednik Angeli nosi leviske, plavo-belu kariranu Raulph Lauren košulju i tamne kožne mokasine. Puni 80 u julu, a u maju će proslaviti 40 godina rada u Canardu. Mladolik je za svoje godine i za nekoga ko radi u jednom listu toliko dugo.
Angeli je odgovoran za značajno poglavlje u istoriji francuskog novinarstva. Godine 1972. objavio je poreske prijave premijera Jacquesa Chaban-Delmasa, koje su dokazale da gotovo četiri godine nije plaćao porez. Sledeće godine agenti domaćih obaveštajnih službi, obučeni kao vodoinstalateri, pokušali su da postave mikrofone u redakciji Canarda, koji je dobio svoj watergate nazvan „Afera vodoinstalateri“. Devet dana kasnije, Angeli je objavio lična imena ljudi koji su učestvovali u toj akciji. Od tada cela Francuska zna koliko je jaka mreža informacija koja dolazi do njega.
Godine 1979. Angeli je objavio da je tadašnji francuski predsednik Valéry Giscard d'Estaing, koristeći kao pozadinu lov na slonove s centralnoafričkim diktatorom Jean-Bédelom Bokassom, zapravo od njega dobio na poklon dijamante u vrednosti od milion franaka.
Uprkos svojim godinama, Angeli utorkom ostaje u kancelariji do izlaska lista, ali ne u nekakvoj uredničkoj sobi već u kancelariji otvorenog tipa, sa pet stolova oko sebe. Zidove kancelarije prekrivaju crteži ilustratora i karikaturista. Angeli još uvek koordinira reportere i vodi kolegijume, zatvorene za javnost. „To nije zbog nepoverenja“, kaže Angeli. „Znaš, ponekad samo sedimo i izgledamo glupo, gledamo se i nemamo ništa pametno da izjavimo. Ne želimo da nas iko vidi u takvom izdanju.“
Božić sa diktatorom
Potcenjivanje moći ovog lista daje mu najveću snagu, pored njegove potpune nezavisnosti. A oni nikada nisu prihvaliti reklamno oglašavanje. „Nismo želeli da razmišljamo o tome da li bi neka priča mogla dovesti do odustajanja oglašivača i ugrozila nam budžet“, kaže zamenik glavnog urednika Louis-Marie Horeau.
U jednom od poslednjih izdanja list piše o tome kako je Michèle Alliot-Marie, doskorašnja ministarka inostranih poslova, Božić provela u Tunisu sa svojom porodicom, obilazeći zemlju u privatnom avionu poslovnog saradnika diktatora Zine El Abidine Ben Alija. Canard izveštava da je tokom porodičnog odmora Alliot-Marie vodila dug privatni telefonski razgovor sa Ben Alijem pre nego što mu je ponudila policijsku zaštitu i francuske suzavce da se odbrani od demonstranata i napravi čistku u svojoj zemlji pre povratka u Pariz.
List je ministarku i uhvatio u lažima kada je otkriveno da su njeni roditelji kupili deonice agencije za nekretnine Ben Alijevog poslovnog saradnika, i to baš na božićnom odmoru. Malo pre toga Alliot-Marie je tvrdila da jedva da je tog čoveka ikada srela, osim kad je jednom naletela na njega na aerodromu. Dok su njeni roditelji potpisivali kupoprodajni ugovor, ministarka je u salonu fenirala kosu, dan pre dočeka Nove godine. Odakle listu sve ove informacije? Nikada ne bismo otkrili svoje izvore, kaze novinarka Brigitte Rossigneux, ali na njih se možete osloniti.
U uređivačkim kancelarijama Canarda Rossigneux je takođe poznata i kao „žena sa dva mobilna telefona“: jedan, stalni, koristi za posao a drugi je svakog meseca novi koji kupuje za 39 dolara sa novom SIM karticom, a zatim ga nakon četiri nedelje baca u smeće. Svoj broj daje samo ključnim izvorima informacija, čime izbegava vladine pokušaje prisluškivanja.
Uprkos svim otkrićima, Canard nije moderna mašinerija, nije nalik New York Timesu ni Washington Postu. Naprotiv, to je san nekolicine, sada već starih ljudi o drugačijoj Republici, iz doba nezavisne štampe. Nekoliko mladića i tri mlade žene pridružili su im se kasnije. „Nismo naročito ženstveni“, kaže Angeli kratko. List ima samo 16 urednika i reportera.
Tekstovi pisani rukom
Njihove kancelarije su izgubljene u vremenu, kao da su zamrznute 1970. Gomile dosijea u pastelnim fasiklama na stolovima, uz crne telefone sa velikim dirkama, iz doba pre digitalnih telefona.
„Izgleda kao scenografija za staru televizijsku krimi seriju, zar ne“, kaže nam Christopher Nobili, jedan od mladih urednika. Njegova lična prošlogodišnja zasluga je svrgnut državni sekretar; to je mera uspeha u Canardu, kaže. Nobili je jedan od retkih koji piše na računaru. Više od polovine zaposlenih predaje svoje tekstove na papiru, ručno napisane.
Canard je alternativa ostatku umreženog sveta. List, konstantno u predostrožnosti zbog Jelisejske palate i ministara, odbija da napravi svoj websajt. „Naš zadatak je da obaveštavamo svoje čitaoce, mastilom na papiru“. Jedna jedina stranica, koja izgledom podseća na novine, na web sajtu stoji prkosno. Oni nemaju ni timove novinara istraživača koji bi radili na nekoj priči mesecima.
U najboljem slučaju informacija do lista čije ime znači okovani patak, nekako doleti sama. Tokom godina, Patak je zbacio svoje gvozdene okove i sada je zavistan samo od oblika francuke šizofrenije: izvori u ministarstvima, obaveštajnim službama, vojsci i Jelisejskoj palati. Izvori su pouzdani whistlebloweri koji se po danu potčinjavaju uobičajenoj hijerarhiji, tihi su i gutaju sve što im smeta – da bi se uveče sastajali sa novinarima u barovima velikih hotela („Veoma praktično, ima mnogo stranaca, diskretno je“) i otkrivali tajne o državnom upravljanju.
Takvi izvori su način da do novina stignu direktni citati sa sastanaka, nekada čak i poverljiva dokumenta vlade. Kritičari im zameraju da previše zavise od whistleblowera i da postoji mogućnost manipulacije. Glavni urednik Angeli kaže: „Mnoge od svojih izvora znam godinama. Proveravamo svaki delić informacije, objavljujemo ih samo ukoliko istu priču potvrde dva nezavisna izvora. Osim ako se ne radi o tome ko sa kim spava. Tome ćemo se smejati na kolegijumu, ali takve priče ne objavljujemo“. List koji nije otkrio nijedan svoj izvor, već pet godina je bez izgubljene bitke na sudu.
„Znate li zašto živim tako opušteno?“, pita Angeli. „Toliko nam dobro ide da bismo mogli i da preskočimo neki broj a da ipak podmirimo sve plate. “
Možda je baš to objašnjenje zašto list povremeno štampa naslove poput „Četvrti sastanak kabineta ove godine. Sarko je opet manično-depresivan “. Vrlo opušten naslov.
BUKA Arhiva