Kao i obično, Hanan Ashrawi, jedina elokventna palestinka čiji glas se čuje u javnosti, u Njujorku ove sedmice, bila je u pravu. “Nisam mogla vjerovati svojim ušima,” kazala je za Haaretz, najuglednije izraelske novine. “Zvučalo je kao da su Palestinci okupirali Izrael. Nije bilo ni riječi empatije za Palestince. Govorio je samo o izraelskim problemima…” Isuviše u pravu. I kao i obično, najprisebnija izraelska novinarka, u svojoj otvorenoj osudi Obame, dokazala je da su prinčevi američkog novinarstva kukavice. “Blijedi, nemaštoviti govor koji je američki predsjednik Barak Obama održao pred UN-om…odražava bespomoćnost američkog predsjednika pred stvarnošću Bliskog Istoka”, piše Yael Sternhell.
I kada, s vremenom, otkrijemo da li će Palestinci odgovoriti na Obaminu ljigavu priču trećom intifadom ili slijeganjem ramena, pomireni sa spoznajom da je tako oduvijek bilo, činjenice će nastaviti da dokazuju da američka administracija ostaje instrument u rukama Izraela kada se radi o izraelskom odbijanju da Palestincima daju državu.
Kako to, hajde da se zapitamo, da je američki ambasador u Izraelu, Dan Shapiro, odletio iz Tel Aviva u Njujork na debatu o državnosti ličnim avionom izraelskog premijera Netanjahua? Kako to da je Netanjahu bio suviše zauzet čakuljanjem sa kolumbijskim predsjednikom da bi slušao Obamin govor? Samo je bacio pogled na dio teksta o Palestincima kada je bio uživo, licem u lice sa američkim predsjednikom. To nije bila drskost. To je bila uvreda, čista i jednostavna.
A Obama je to zaslužio. Nakon što je pohvalio arapsko proljeće/ljeto/jesen, šta god, nabrajajući sva pojedinačna hrabra djela arapskih Tunižana i Egipćana, kao da je svo vrijeme podržavao arapsko buđenje, usudio se dati Palestincima 10 minuta svog vremena, udarajući im šamar što su se usudili da traže državnost od UN-a. Obama je čak – i to je bio najsmješniji dio ovog sramotnog govora u UN-u – sugerisao i to da su Palestinci i Izraelci ravnopravne strane u sukobu.
Da je neki Marsovac slušao ovaj govor pomislio bi, kako je g-đa Ashrawi primijetila, da su Palestinci okupirali Izrel, a ne obrnuto. Ni pomena o izraelskoj okupaciji, ni pomena o izbjeglicama, ili o pravu na povratak ili o krađi arapske palestinske zemlje od strane izraelske vlade, što je protiv svih međunarodnih zakona. Ali silno lamentiranje nad opkoljenim narodom Izraela, raketama koje su ispaljene na njihove kuće, bombašima samoubicama, – palestinskim grijesima, naravno, ali bez pominjanja krvoprolića u Gazi, ogromnog broja mrtvih Palestinaca – i čak nad istorijskim progonom Jevreja i Holokaustom.
Progon Jevreja je istorijska činjenica. Kao i zlo Holokausta. Ali to nisu počinili Palestinci, već Evropljani, koji su počinili ovaj zločin nad zločinima, a čiju pomoć u negiranju palestinske državnosti Obama sada traži . Pa smo onda došli do priče o ravnopravnim stranama, kao da su izraelski okupatori i okupirani Palestinci jednaki protivnici.
Madeleine Albright je takođe znala izreći ovu gnusnu laž. “Odgovornost je na objema stranama”, kazala bi ona, perući ruke, poput Pilata, od cijele stvari u trenutku kada je Izrael zaprijetio da će pozvati svoje pristalice u Americi. Sam bog zna da li je Mahmoud Abbas sposoban da održi govor poput onog iz 1940. godine u UN-u danas. Ali barem svi znamo ko je kukavica.
Za BUKU prevela Milica Plavšić
Originalno u Independent