Marija Marović – Nuklearni Iran – motivi i perspektive
Ovaj tekst ima za cilj da odgovori na sledeća pitanja: Koje motive Iran ima da razvija nuklearni program? Odakle sumnja u iranske namere? Zašto je nuklearni Iran opasan? i da li se to može nekako sprečiti?
Motivacija
Iran ima nekoliko motiva da razvija nuklearno oružje: odbrambeno-bezbednosne, želja za moći i uticajem u regionu i prestiž koji proističe, delom iz toga kako Iran vidi svoj položaj na međunarodnoj sceni, a delom načina na koji se pitanje nuklearnog programa prelama na unutrašnjem planu.
Strateški značaj Irana usled njegovog geografskog položaja, veličine i bogatstva naftom i gasom i istorija ugrožavanja suvereniteta od strane regionalnih i svetskih sila su bezbednosni razlozi koji motivišu Iran da razvije nuklearno oružje. Još tokom kolonijalnog perioda Iran je bio poprište imperijalnih ambicija, da bi nakon otkrića nafte 1908. postao žrtva nefer uslova eksploatacije svojih prirodnih resursa. Ta praksa je nastavljena tokom Prvog i Drugog svetskog rata, kada su Britanija i Rusija podelile Iran na sfere uticaja. Tokom Hladnog rata, kao američki saveznik Iran je imao ulogu brane sovjetskom uticaju i daljem širenju komunizma. U nameri da zaštitet svoje energetske interese kao i da spreče da Iran padne pod uticaj Kremlja SAD su preko CIA , svrgnule levo orijentisanog premijera Mosadek, nakon čega je na vlasti učvršćen provereni ali nepopularni šah Reza Pahlavi. Iranska talačka kriza i islamska revolucija su produbile neprijateljstvo između Irana i Amerike, i od tada pa do danas ove dve zemlje nemaju diplomatske odnose. Listi iranskih trauma treba dodati i agresiju koju je Irak na njih izvršio 80-tih godina 20. veka i osmogodišnji rat koji je usledio. Ključni događaj iz novije istorije koji dodatno navodi Iran da strahuje za sopstvenu bezbednost je američka nasilna promena režima u Iraku i dugogodišnje prisustvo velikog broja američkih trupa u gotovo svim zemljama koje okružuju Iran. Za Iran, koji nema konvencionalni vojni potencijal kojim bi mogao da odgovori ovim bezbednosnim pretnjama, jedino nuklearno oružje predstavlja dovoljnu silu kojom bi mogao da odvrati potencijalne agresore.
Međutim, pored odbrambenog karaktera koji ima nuklearno oružje, omogućava i projekciju moći izvan države što bi dodatno unapredilo poziciju Irana u regionalnom nadmetanju kao i za pregovaračkim stolom. Do sada je Iran uglavnom bio žrtva u ovom nadmetanju i, iako je nezaobilazan regionalni faktor, nije uspevao da iz toga profitira. Pored toga, iz iranske bliskoistočne politike može se zaključiti da Iran ima ambiciozne regionalne aspiracije. Tako Iran ostvaruje značajan uticaj u rivalskim zemljama putem podržavanja militantnih grupa. Konkretno, Iran je obučavao i finansirao šitske pobunjenike Muktade Al Sadra u Iraku nakon ulaska američkih snaga, zatim šitsku manjinu u Saudijskoj Arabiji, svom drugom regionalnom rivalu. Idejni je tvorac, finansijer, politički mentor i snabdevač oružjem libanskog Hezbolaha, koji je koristio kao asimetrično oružje protiv Izraela, ali i kao svog agenta po šitskoj liniji u unutrašnjoj politici Libana. Podržavanjem Hamasa i Islamskog džihada u Gazi, Iran potencijalo kupuje mesto za pregovaračkim stolom u bliskoistočnom mirovnom procesu. Međutim, svi ovi potezi nose sa sobom i značajne rizike kao što su na primer gubitak legitimiteta zbog upotrebe terorizma kao sredstva spoljne politike ili komplikacija odnosa sa klijentskim grupama jer se nad njima ne može održati potpuna kontrola. Nasuprot tome, posedovanje nuklearnog oružja uliva strah i omogućava ostvarivanje većeg uticaja i poboljšanje iranske pozicije na međunarodnoj i lokalnoj političkoj sceni. Dovoljno je pogledati na koji se način velike sile odnose prema Severnoj Koreji i Pakistanu koje su nuklearne sile, da bi se shvatilo kojom logikom se Iran može voditi.
Osim odbrambene funkcije i pregovaračkog keca u rukavu, Iranu je primamljiv i prestiž koji proističe iz pripadnosti klubu malobrojnih nuklearno naoružanih država. Iran je već dosta dugo međunarodno izolovan i ostrakizovan, što pored ekonomskih posledica ima i uticaj na to kako ova nacija, koja je ponosna na svoje persijsko nasleđe i dugu tradiciju i kulturu, vidi svoj položaj u svetu odnosno na to kako bi oni želeli da budu viđeni i prihvaćeni. Pored toga, herojska borba Irana za ostvarivanje njegovog legitimnog prava da razvija nuklearni kapacitet u mirnodopske svrhe, kako je to predstavljeno domaćoj javnosti, je dovedena na nivo jednog od važnijih nacionalnih interesa i postala je stvar nacionalnog ponosa. Iranska Narodna banka je 2007. godine štampala tada najveću novčanicu od 50 000 rijala sa modelom atoma na mapi Irana i citatom proroka Muhameda: “Ako je znanje i u sazvežđu Plejada, persijanci će ga naći”. Ovo pitanje je toliko postalo upleteno u unutrašnju politiku zemlje da, bez obzira što je izvor sve jačeg zaoštravanja odnosa sa Zapadom i susedima, te uvođenja novih sankcija, odstupanje od sadašnje pozicije bi u Iranu bilo viđeno kao podleganje prtiscima i srozavanje položaja zemlje.
Kako se došlo do ove tačke i odakle sumnja u iranske namere?
Bez obzira na to što Iran ima opravdane bezbednosne i istorijske razloge da sumnja u namere velikih sila, i međunarodna zejednica ima razloga da sumnja u namenu iranskog nuklearnog programa. Iako je počeo da razvija program 50-tih godina prošlog veka uz pomoć zapadnih sila pod okriljem programa Atomi za mir, priroda Iranskog nuklearnog programa je postala predmet sumnje između 2002 – 03. kada su otkrivena neprijavljena postrojenja za obogaćivanje uranijuma u Natancu i Bušeru. Najnovije iransko postrojenje u Fardu je takođe izgrađeno tajno, iako je Iran potpisnik Sporazuma o zabrani proliferacije i dodatnog protokola sa Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA), i tek nakon što je uhvaćen u laži 2009. Iran je prijavio ovaj reaktor. Ono čemu nas istorija uči je da su i druge zemlje pod maskom mirnodopskog nuklearnog programa napravile bombu. Ni Iran, naravno, neće to uraditi na očigled ostatka sveta, ali može, kao što su to pre njega uradili Indija i Pakistan, da koristeći dozvoljene procedure koje imaju dualni karakter (koriste se i u vojnom i u mirnodopskom programu) dođe do oružja. Upravo tajno skretanje materijala u neprijavljenje objekte u kojima se obogaćuje uranijum u vojne svrhe je jedan od modusa nuklearne proliferacije, pa otuda sumnja da i Iran ide istim putem.
Pored neprijavljenih postrojenja, postoji još niz elemenata koje su u neskladu sa tvrdnjama iranske vlade da je svrha programa mirnodopska. Tako se na primer u izveštajima IAEA navode sledeći razlozi za sumnju u prirodu iranskog napora: neprijavljen fisioni materijal, neslaganje u količini materijala na ulazu i izlazu, pokušaj vojnih entiteta da nabave opremu koja ima dualnu upotrebu, posedovanje planova i nacrta, dobavljenih od ilegalne proliferacione mreže, za konstruisanje naprave koja bi mogla da ponese nuklearnu bojevu glavu, testiranje komponeti potencijalnog nuklearnog projektila i nosača projektila, itd. Stručna javnost je takođe vrlo podozriva prema Iranu zbog velikog broja centrifuga koje su konstruisane, a koriste se za obogaćivanje uranijuma, čime je proces proizvodnje ovog materijala znatno ubrzan i omogućio je Iranu da stvori veliku količinu zaliha. Daleko veću nego što bi to bilo potrebno i opravdano za korišćenje u mirnodopske svrhe. Na kraju krajeva, Iran je druga zemlja na svetu po zalihama prirodnog gasa i treća po zalihama nafte, tako da argumentacija tamošnjih vlasti o potrebi za nuklearnim izvorom energije ne zvuči ubedljivo. Uz to Iran već niz godina unazad uvozi benzin kako bi zadovoljio određeni, značajni, procenat potreba za ovim energentom. Postavlja se pitanje zašto Iran nije uložio isto toliko sredstava i godina u izgradnju kapaciteta za rafiniranje nafte, što bi mu omogućilo samo-održivost, umesto u razvoj nuklearnog programa koji je izvor problema.
Procene koje su dostupne javnosti uglavnom se slažu da bi Iran s obzirom na dosadašnji nivo razvijenosti programa (količinu fisionog materijala i broj centrifuga koje mogu da obogate značajnu količinu uranijuma do 20%), teoretski mogao da napravi bombu, a da bi ostale izazove na putu ka posedovanju funkcionalnog nuklearnog oružja, koje bi igralo ulogu u odbrani zemlje, mogao da prevaziđe u nekoliko narednih godina. Ako je to tačno, pitanje koje se postavlja je da li postoji razlog za strah od nuklearnog Irana?
Odakle strah od nuklearnog Irana?
Prvi razlog za strah je da će izuzetno razorno i opasno oružje biti na raspolaganju ajatolasima koji veruju u dolazak 12. imama i koji bi mogli, usled apokaliptične vizije sveta i istorije, da ga neodgovorno iskoriste. Ako su njegove vođe potpuno iracionalne, svi bi mi trebalo da se plašimo nuklearnog Irana. Pa čak i kada postoji niz argumenata koji govore u prilog tome da se iranski političari vode ovozemaljskim aršinima, i mada znamo da postoji nadmetanje u unutrašnjoj politici, različiti centri moći i odlučivanja, uvek postoji ono: “šta ako?” Na kraju krajeva, Islamska republika Iran jeste teokratska država. Izrael je prvi koji oseća ugroženost od iranske ideologije i otuda mogućnost da on sam ili uz američko zeleno svetlo/pomoć, preuzme vojnu akciju protiv Irana. Obzirom na veličinu Izraela, Iran bi potencijalno mogao da uništi njegovu populaciju kada bi posedovao nuklearno oružje. Iako postoji uverenje da je, upravo zbog svog razornog karaktera, nuklearno oružje neupotrebljivo, to Izraelu može delovati naivno jer od postanka živi okružen neprijateljima i opterećen je nasleđem holokausta. Iz izraelske perspektive vredi učiniti sve što je na raspolaganju kako bi se uklonila mogućnost da dođe do novog, ovog puta nuklearnog, holokausta.
Drugi razlog je vezan za dalju horizontalnu proliferaciju nuklearnog oružja na druge države ili entitete posebno u regionu. Postoji bojazan da bi Iran mogao da prenese tehnologiju ili samo oružje nekoj terorističkoj grupi ili drugoj državi. Čak i kada to ne bi bila državna politika, jer zašto bi Iran toliko osnažio neki drugi entitet koji potom ne bi mogao da kontroliše, moglo bi da se desi da usled nedostataka unutrašnjeg institucionalnog kapaciteta dođe do odliva informacija i tehnologije, ili pak organizovanog državnog trgovanja istom. Upravo na taj način, zahvaljujući proliferacionoj mreži A. K. Kana, jednog od tvoraca pakistanskog nuklearnog programa, elementi nuklearne tehnologije su stigli do Severne Koreje, Libije i Irana. Što se kaskadne proliferacije tiče, nuklearni Iran bi mogao da pokrene Irak i Saudijsku Arabiju da razviju svoje programe kako bi mogli da pariraju Iranu. Ovo bi potencijalno moglo da dovede do nuklearizacije celog regiona i dodatno usložni regionalnu bezbednosnu dinamiku. I na kraju, nije poželjno dopustiti kršenje neproliferacione norme zato što to ima opšti erodirajući efekat na sistem zaštite od nuklearnog naoružanja.
Kako je i da li je, uopšte, moguće onda sprečiti Iran da napravi bombu?
Jedna od opcija koja se sve češće pominje i koju zagovaraju pojedinci naročito u američkoj javnosti je vojna akcija koja bi ciljala konkretna postrojenja. Ova opcija je ponovo aktuelizovana, između ostalog, i zato što su Amerikanci povukli trupe iz Iraka pa strah od iranskog uzvraćanja protiv njih nije više u tolikoj meri ograničavajući faktor kao što je to bio u vreme Bušove administracije i na početku Obaminog mandata. Otežavajuće okolnosti u ovom scenariju su raštrkanost iranskih objekata i njihova ukopanost, kao i posebna ojačanja zbog kojih se ne mogu lako uništiti. Pored toga, neka postrojenja su izgrađena u blizini velikih gradova i napadi bi mogli da izazovu mnogobrojne civilne žrtve. Drugi način bi mogao da bude diverzija ili tajna operacija kojom bi se onesposobio proizvodni proces. Čak i kada bi napad na Iran, bilo od strane Izraela ili Amerike, bio hirurški precizno izvedena akcija i kada bi zanemarili eskalaciju sukoba koja bi mogla da usledi, što je tema za poseban tekst, obe ove mogućnosti bi verovatno samo odložile dan kada će Iran imati nuklearno oružje, ali ne bi donele trajno rešenje.
Druga opcija bi bila da se čeka promena režima u Iranu. To je, međutim, velika nepoznanica jer se ne može predvideti kada i da li će do toga doći. Ako potraje, a Iran se na neki drugi način ne omete ili privoli, može da iskoristi to vreme da u potpunosti ovlada svim neophodnim elementima vojne nuklearne tehnologije. Osim toga, ne postoji garancija da će stav neke druge vlasti u Iranu biti drastično drugačiji prema nuklearnom programu ili da će biti mekši prema Izraelu i Americi. Ono što bi dolazak nekog umerenijeg na vlast mogao da donese je otvaranje vrata za poboljšanje odnosa sa ovim zemljama i možda novi početak.
Treća opcija bi bila da se Iranu priznaju legitimni strahovi za sopstvenu bezbednost i značaj koji ova zemlja ima u regionu pa da se na osnovu toga traži rešenje. Ono što je do sada uspevalo da spreči nuklearnu proliferaciju u više navrata jeste sklapanje saveza ili davanje bezbednosnih garancija. Kada bi se tako nešto ponudilo Iranu, on ne bi morao sam da traži način za kredibilno odvraćanje. Ovde se postavlja pitanje, obzirom na mnoge istorijske nepravde koje su učinjene Iranu, kome bi Iran mogao da veruje, i sa druge strane, da li bi uopšte Amerika, pre svega, bila spremna da napravi iskrenu ponudu koju bi Iran mogao da prihvati.
Opcija koja se oslanja na prethodnu je nastavak ili otpočinjanje novih pregovora koji bi ponudili Iranu ublažavanje ili ukidanje sankcija u zamenu za odricanje od nuklearnog programa. Ključ i ovog rešenja bi morala da bude Amerika. Sankcije Ujedinjenih nacija i trgovačke sankcije Evropske unije pod kojima se Iran nalazi nisu jedini iranski međunarodni problem. Daleko veći problem su američke sankcije zbog iranskog sponzorisanja terorizma, i to što je Iranska revolucionarna garda, jedinica Vojske Irana, na listi terorističkih organizacija koju sastavlja američki Kongres. Procedura ukidanja ovih sankcija je izuzetno komplikovana, i pored administrativnih prepreka kao što je čitav niz uslova koje bi Iran morao da ispuni da bi dokazao da više ne podržava terorizam, politički konsenzus u Kongresu bi bilo još teže postići, naročito u izbornoj godini u SAD. Povrh svega toga, odnosi između Irana i Vašingtona izuzetno su zatrovani. Kada je Obama ubrzo nakon inauguracije, čestitao persijsku novu godinu Irancima, izazvao je nesrazmerno veliku buru na političkoj sceni. Biće teško za svakog vašingtonskog političara da dobije podršku za ulazak čak i u dijalog bez prethodno postavljenih preduslova Iranu. A Iran, sa druge strane, neće da pristane na preduslove jer ima daleko više stvari da zameri Americi i daleko više sumnja u iskrenost njihovih namera. U obe države se odnos bilateralni odnosi koriste za političko potkusurivanje i polarizaciju javnosti. Iran daleko teže od Amerike može da prevaziđe događaje iz prošlosti i opravda eventualnu saradnju sa “velikim sotonom”.
Poslednja opcija bi bila da svet počne da se privikava na činjenicu da će živeti sa nuklearnim Iranom i da se fokusira na otopljavanje odnosa i davanje bezbednosnih garancija drugim regionalnim silama kako bi se predupredio domino efekat proliferacije. Region koji ima rivlaske i neprijateljski nastrojene, a nuklearno naoružane sile je indijski potkontinent. Iz njihovog iskustva možemo da izvučemo neke zaključke o tome kako bi Bliski istok mogao da izgleda ako bi Iran postao nuklearna sila. Pored regionalnog rivalstva, antagonizam koji postoji između Indije i Pakistana, a vuče korene u istorijskom, teritorijalnom i religijskom sukobu, je daleko veći nego neprijateljstvo između Izraela i Irana. Indija i Pakistan su vodili ukupno 4 rata oko teritorije, od kojih jedan nakon stupanja nuklearnog oružja na scenu. Uspešno detoniranje bombe je uticalo na to da ohrabri Pakistan da 1999. prekorači liniju razdvajanja u Kašmiru i tako izazove sukob sa Indijom, nadajući se da Indija neće olako krenuti u rat zbog toga što Pakistan ima nukelarno oružje. I zaista, na kraju nije došlo do opšteg rata, iako je Indija vojno daleko jača od Pakistana, upravo zato što je strah od nuklearne razmene primorao ove dve zemlje da se suzdrže od dalje eskalacije. Preneseno na Bliski istok možemo da očekujemo da bi nuklearizacija Irana dovela do novih indirektnih sukoba, koje bi izazvao osnaženi Iran, ali da u odnosu na Izrael, na drugom nivou, nuklearno oružje može imati stabilizujući efekat upravo zbog straha od njegove razorne moći. Tako bar kaže teorija. Ali dovoljno je da samo jedna bomba eksplodira i da to sve padne u vodu.
Tekst je preuzet sa www.balkanskicentarzabliskiistok.com