Naše (američke) kompanije nikako ne bi smjele investirati u Mađarskoj – objavio je u svibnju seekingalpha.com.
“Mađarska ima vrlo nestabilan tečaj prema američkom dolaru. Pretrpjela je goleme fluktuacije svoje valute. Ponekad su promjene tečaja dosezale i 50 posto i to bi našim kompanijama moglo nanijeti značajne gubitke…” No, tečajni rizik nije jedini koji navodi portal za investitore, tu su i kreditni rizik i prezaduženost države. “Ne može se preporučiti investiranje u Mađarsku… sve dok mađarska vlada dovoljno ne stabilizira državni dug”, zaključuje seekingalpha.com.
Citirani članak objavljen je sredinom 2011., no i zadnjih dana loše vijesti iz Mađarske kao da prestižu jedna drugu. Od prvog siječnja 2012. u Mađarskoj je na snazi PDV od 27%, što je najviša stopa u EU. Od prvoga srpnja do zadnjega dana prošle godine mađarska forinta izgubila je prema euru 15% pa je stekla status najgore valute na svijetu.
Prošloga tjedna osiguranje (credit default swaps, CDS) mađarskih petogodišnjih obveznica stajalo je 609 bazičnih bodova (6,09 posto na godinu) ili 64 bazična boda više od hrvatskih, a čak 203 više i od bugarskih! Što se to tako nevjerojatno događa s Mađarskom? Jedan od vodećih hrvatskih ekonomista dr. Žarko Miljenović iznosi zanimljivu tezu:
“Mađarska je empirijska ilustracija svega onoga što bi se i Hrvatskoj dogodilo kada bi ona provela ‘nekonvencionalnu’ ekonomsku politiku kakvu predlažu neki hrvatski ‘oporbeni’ ekonomisti”, kaže Miljenović. Nekadašnji ravnatelj ugašenog Državnog zavoda za makroekonomske analize i prognoze, potom glavni ekonomist Zagrebačke banke, a danas glavni savjetnik guvernera i urednik HNB-ove publikacije “Financijska stabilnost” ne želi obrazlagati svoju tezu, no svatko tko imalo prati hrvatske makroekonomske rasprave znat će o čemu je riječ: upravo o onome što muči i američke analitičare.
Činjenica da postoji Mađarska kao case study za Hrvatsku je upravo izvanredna. Makroekonomske diskusije u povijesti su se najčešće vodile u apstraktnoj formi, ili na temelju vrlo ograničenih matematičkih modela. Velika je rijetkost, zapravo u povijesnim razmjerima jedinstvena pojava, da netko, kao sada Mađarska, u praksi iskušava ono što se drugdje samo predlaže i o čemu se raspravlja. To više što mađarski premijer Viktor Orban ekonomsku politiku svoje Vlade i sam ponosno naziva “nekonvencionalnom” i “neortodoksnom”, prkoseći prevladavajućoj doktrini i najboljim praksama međunarodnih institucija u kojima je i Mađarska članica, poput EU i MMF-a. Ali, Orban svojom nekonvencionalnom politikom, sasvim sigurno, nije želio dobiti rezultate kakve je dobio.
Tri dana prije isteka 2011. Mađarska je uspjela prodati svoje zadužnice s dospijećem 2022. godine uz prinos investitorima od čak 9,7% na godinu. Prodala je manje od polovice iznosa koji je namjeravala, a sve ponude za obveznice s rokom dospijeća od tri godine morala je odbiti. Nije ni čudno: na sekundarnom tržištu ulagači za njezine 10-godišnje zadužnice nisu htjeli ni čuti bez prinosa od najmanje 9,9%! Za bilo koju zemlju sve povrh 6-7% neizdrživo je i gura je u ponor. Utoliko nisu samo analitičari pred mađarskom granicom spustili rampu stranim ulaganjima, svoju presudu objavilo je i privatno tržište dugova, a ona glasi: mađarski bankrot samo je pitanje vremena.
Kako je do toga došlo? Pitanje je to zanimljivije što Mađarska zapravo nema loše ekonomske pokazatelje. Njezin javni dug od oko 85% bruto-domaćeg proizvoda jest relativno najveći među tranzicijskim članicama EU, ali nije ni blizu grčkoga, talijanskoga, irskoga, portugalskoga. Manji je relativno, u odnosu prema BDP-u, i od javnoga duga Francuske, Njemačke i Belgije… I stopa nezaposlenosti u Mađarskoj je među srednje velikima (11 posto u 2011.), inflacija je podnošljiva (3,9 posto). U plaćanju s inozemstvom Mađarska je lani imala višak od gotovo 2% BDP-a, a porast neto-izvoza očekuje se i u ovoj godini. Pa gdje je onda problem? U povjerenju!
Svojom konfuznom, nedosljednom, nevjerodostojnom ekonomskom politikom Mađarska je proigrala povjerenje privatnih tržišta, makar su njezine namjere možda bile plemenite. Utoliko nije teško rekonstruirati nesretne poteze koji su doveli do toga da zemlja u kojoj su se multinacionalne kompanije utrkivale u gradnji najmodernijh tvornica za izvoznu proizvodnju postane strašilo.
Primjerice, kad je početkom lipnja 2011. fiksirala tečaj po kojem građani bankama otplaćuju stambene kredite s deviznim klauzulama – što su mnogi predlagali i u Hrvatskoj – građani su doživjeli olakšanje, ali banke su proknjižile stotine milijardi forinti gubitka. A kad se gleda zemlja u cjelini, postaje nevažno gdje su gubici jer ih netko mora nadoknaditi, a to su uvijek oni koji plaćaju porez.
Mađarska nije prihvatila euro jer je željela zadržati nacionalnu valutu kao najvažnije obilježje suvereniteta, ali nije ni upravljala tečajem, nego je dopustila slobodno “plivanje” forinte prema euru, baš kao što mnogi hrvatski ekonomisti predlažu i za hrvatsku kunu. Prednost “plivanja” može biti u ublažavanju posljedica financijske panike i očuvanju konkurentnosti na izvoznim tržištima, ali za zemlju u kojoj caruje devizna klauzula od gubitka konkurentnosti mogu biti puno gore domaće “negativne” tečajne razlike. A Mađarska nije uništila povjerenje samo u svoju valutu nego je dirnula i u najveću svetinju, fetiš europske monetarne civilizacije – neovisnost centralne banke!
Potkraj prosinca Parlament u Budimpešti oduzeo je predsjedniku mađarske centralne banke pravo da sam imenuje svoje zamjenike, povećao je broj članova Vijeća za monetarnu politiku i stvorio mjesto za trećega potpredsjednika. No posebnim zakonom stvorio je i mogućnost smjenjivanja predsjednika ako se centralna banka sjedini s tijelom za financijsku regulaciju. Nitko na svijetu nije mogao vidjeti u tome bilo kakvog smisla, osim namjere mađarske izvršne vlasti da se izravno upleće u vođenje monetarne politike.
Čitavoga prosinca EU molila je Orbana da to ne čini, upozoravala da bi takvi zakoni bili u suprotnosti s Člankom 130. Ugovora iz Lisabona. Uzalud. No i kazna je stigla brže nego se itko nadao: zbog ugrožavanja neovisnosti centralne banke EU i MMF prekinuli su pregovore s Mađarskom o zajmu od 15 do 20 milijardi dolara, bez kojega ta zemlja, sasvim sigurno, neće moći servisirati svoje inodugove.
No, premijer Orban nije doveo u pitanje samo temeljne ekonomske mehanizme države nego i glavnu instituciju ekonomskog rasta i razvoja, participativnu demokraciju. Mandat najvažnijih državnih dužnosnika, u policiji, vojsci, pravosuđu, državnim tvrtkama… produljen je do 12 godina, tako da će Orbanovi ljudi ostati na svojim mjestima i ako sadašnja stranka na vlasti izgubi većinsku potporu birača. Uloga oporbe u parlamentu znatno je ograničena, pa će većina moći usvojiti zakone i bez prave rasprave.
Stranke demokratske oporbe – Socijalisti, stranka bivšega premijera Gyurcsaniya, lijevo orijentirani zeleni – najavili su nastavak političke borbe na ulicama. Zbilja nevjerojatno: Čovjek bi mislio da su pitanja plivajućeg ili fiksnog tečaja, vlastitog novca ili valutnog odbora, kreditnog ili špekulativnog boniteta… čisto ekonomska, a onda vidi da se ona naposljetku razrješavaju uličnim demonstracijama, drvenim letvama i Molotovljevim koktelima.
Tekst preuzet sa www.globus.jutarnji.hr