Jedna tragična nesreća koja je zadesila drevne nosoroge u srednjem miocenskom periodu omogućila je naučnicima da zaključe kako su ove ogromne životinje, koje su nekada naseljavale cijelu Sjevernu Ameriku, formirale golema “super-krda”.
Prije oko 12 miliona godina, više od 100 prahistorijskih nosoroga vrste Teleoceras major okupilo se oko jednog vodenog izvora na području današnje sjeveroistočne Nebraske. Ovi nosorozi imali su jedno rog i valjkasto tijelo s kratkim, zdepastim nogama – pomalo nalik današnjim nilskim konjima. Poput njih, hranili su se travom i vjerovatno mnogo vremena provodili u ili oko vodenih površina, piše IFLS.
Međutim, njihovi životi brutalno su prekinuti kada je došlo do erupcije supervulkana Yellowstone, koji je izbacio oblake vulkanskog pepela i na kraju ih zatrpao. Njihovi ostaci, kao i ostaci drugih sisara, očuvani su na nalazištu koje je danas poznato kao Ashfall Fossil Beds (Fosilna ležišta Pepela).
Nisu bili u migraciji – ostajali su na istom mjestu
Od otkrića nalazišta 1971. godine, naučnici su znali da je broj nosoroga neuobičajeno velik. Pitanje je bilo: da li su se okupili u pokušaju da pobjegnu od posljedica erupcije ili su već bili zajedno iz nekog drugog razloga?
Nova analiza sugeriše da su zapravo formirali velika krda.
„Otkrili smo da se nisu mnogo kretali“, rekao je autor studije Clark Ward sa Univerziteta u Cincinnatiju.
„Nema dokaza o sezonskoj migraciji niti o nekoj reakciji na katastrofu.“
Ward je u okviru svog master rada analizirao izotope u zubima nosoroga pod mentorstvom Brooke Crowley i profesora Rossa Secorda sa Univerziteta Nebraska. Tim je ispitao omjer izotopa stroncijuma, kiseonika i ugljika kako bi procijenili kretanje životinja kroz drevni pejzaž.
Zubi kao geografska mapa
Kako izotopi otkrivaju kretanje? Biljke sadrže izotope tla i stijena na kojima rastu. Kada životinje jedu tu vegetaciju, izotopi se nakupljaju u njihovim zubima, omogućavajući naučnicima da otkriju gdje su se hranile.
Ova tehnika se danas koristi i u zaštiti divljih životinja, uključujući praćenje migracija sobova i određivanje staništa rijetkih vrsta poput jaguara.
„Kroz ugljik u životinji možemo rekonstruisati ugljik iz okoliša i saznati kakve biljke su tu rasle“, objasnio je Ward.
„Kiseonik nam govori o klimi, posebno količini padavina, a stronij nam pokazuje lokaciju gdje su se životinje hranile.“
Smrt u pepelu – polako i bolno
Vrsta T. major bila je velika i robusna, sa malo prirodnih neprijatelja. Ipak, mladunci su bili ranjivi, naročito pred “kostolomnim psima” (Borophagus hilli). Na nalazištu postoje dokazi da su predatori jeli tijela nosoroga nakon što su stradali u katastrofi.
Za razliku od žrtava Pompeje koje su nastradale trenutno, nosorozi nisu umrli odmah. Vulkanski pepeo se prenosio vjetrovima stotinama kilometara i prekrivao sve – travu, lišće, izvore vode.
„Vjerovatno su polako umirali. Udisali su pepeo. Gladovali su dok nisu izdahnuli“, dodao je Ward.
Naučnik koji se vratio u djetinjstvo
Ward, koji sada radi doktorat na Univerzitetu Minnesota, ranije je bio pripravnik u parku Ashfall Fossil Beds.
„Počašćen sam što je moje ime sada povezano sa ovim mjestom“, rekao je.
„Kao dijete sam posjećivao Ashfall, i sad se sve vratilo – punim krugom.“