Wikileaks je pokazao da je internet danas postao veliko bojno polje demokratije. No ta skupina neustrašivih zviždača, predvođenim kontroverznim Julianom Assangeom, nalazi se na lijevoj strani političkog spektra,najviše usmjerena na borbu protiv tajnovitosti moćnika i autoritarnosti najmoćnijeg svjetskog režima, američkog. U drugom je planu previše vremena ostala činjenica da je internet i savršena platforma za okupljanje onih na ekstremnoj desnici, pa i neofašista, kojima je većinom zatvoren pristup civilizovanom političkom diskursu, u kojem su predmet ruganja i jasne osude, prenosi hrvatski tportal.
Možda je baš zato i ekstremna desnica i savremeni fašizam toliko procvjetao na internetu, gdje nema ograničenja slobode izražavanja, pa sve više rastu – i brojem i posjećenošću – razni nacistički forumi, blogovi, news grupe i slično. Toga su očito bili svjesni i u britanskom think thanku Demos, što je rezultiralo jednom vrlo zanimljivom, ali i duboko uznemirujućom studijom.
‘Novo lice digitalnog populizma’ se na sto stranica detaljno i dubinski bavi online aktivnostima ekstremne desnice, čiji je simbol postao norveški terorist Anders Breivik, a rezultati koje Demos prezentuje nastali su zahvaljujući neumornom surfanju njegovih istraživača. Naime, oni su preko Facebooka (još jednog rasadnika ekstremne desnice) uspjeli nagovoriti deset hiljada pristaša ultradesnice da ispune upitnike o svojim političkim uvjerenjima i angažmanu. Zaključak koji Demos nakon analize dobivenih podataka iznosi je, blago rečeno, zabrinjavajući.
Studija otkriva da se u Evropi sve više šire nacionalistički, ksenofobni i islamofobni stavovi, i to naročito među mladima. Online podržavatelji tvrde desnice su većinom muškarci do 30 godina, s većom šansom da su nezaposleni.
Oni nisi samo aktivisti iza tipkovnice, nego su spremni izaći i na ulice i demonstrirati, a mnogi od njih su i aktivni članovi ekstremnih političkih stranaka, organizacija i saveza. Studija naročito ističe da su tvrdi desničari u međuvremenu postali mnogo spremniji i na javni angažman, s vlastitim imenom i prezimenom, nego što je na istu stvar spremna većina u društvu, što znači da bi takvi stavovi mogli postati još popularniji.
To, naravno, ne znači da ne postoje stereotipni neprijatelji i izvori ugroze, što danas predstavljaju većinom emigranti. Mnogi sudionici Demosove studije su baš njih naveli kao razlog za svoje političke stavove smatrajući da su emigranti u Evropi prijetnja njezinim tradicijama.
Ekstremnim desničarima nove generacije zajedničko je i to što dijele nepovjerenje prema institucijama države i Evropske unije, ne vjeruju ni u sudstvo, ali zato imaju povjerenja u policiju i vojsku, kao autoritarne elemente državnog represivnog aparata. Ipak, oni ne odbacuju demokratiju i glasanje na izborima, nego većinom smatraju da politika ne nudi odgovore na stvari koje oni smatraju važnima. Najviše od svega iz zabrinjava, kako oni to vide, sve veći utjecaj islama koji prijeti Evropi, pa stoga politolozi upozoravaju da je islamofobija najvažniji ujedinjujući faktor nove ultradesnice, baš kao što je to u dvadesetim godinama prošlog stoljeća bio antisemitizam.
Hrvatski politolog i specijalist komparativne politike Vedran Obućina bavi se, između ostaloga, proučavanjem radikalnih pokreta i za tportalkomentariše da Demosova studija pokazuje ‘veliki potencijal i snagu’ populističkih pokreta, no upozorava da ne treba automatski sve baciti u isti koš: ‘Desno populističke stranke vrlo su različite od ekstremno neofašističkih, neopoganskih i neonacističkih stranačkih formacija. Pitanje je ovdje prihvaćanja okvira demokracije kao legitimnog okvira djelovanja. Ekstremisti često smatraju da demokratija nije njihovo polje djelovanja ili samo način da dođu do vlasti.’
Obućina također ističe da se Demosova studija ponajviše odnosi na zapadnu i srednju Europu te zanemaruje istočni dio, u kojem također ima ekstremističkih skupina i stranaka.
No svakako se slaže da je internet danas postao vrlo važan medij za povezivanje i djelovanje ekstremističkih politika: ‘Uobičajeno, osim u skandaloznim slučajevima, ove stranke nisu u mogućnosti trajno okupirati mainstream medijski prostor pa se služe internetom i društvenim mrežama. U tome su vrlo vješti i uspješni, šireći s nevjerojatnom lakoćom ideje i apele koji dolaze na plodno tlo posebno mladih ljudi, koji su u formativnim godinama, naročito među starijim maloljetnicima i mlađim punoljetnicima. Internet je osim toga mirna luka, jer nitko ne reagira na službene stranice pojedinih organizacija koje šire zakonom zabranjen govor mržnje.’