Njemačka obećava posao i stabilnost, ali mnogi migranti se osjećaju neprihvaćenima. Sve više ih razmišlja o odlasku. Njihove priče ukazuju ne samo na nedostatke u politici, već i na potrebu za dubljom promjenom u društvu, piše Deutsche Welle.
– Sve ono što me dovelo u Njemačku izgubilo se i u jednom trenutku sam pomislio: dosta je, ne želim da moja djeca, ako ih ikad budem imao, odrastaju u ovoj zemlji.
Giannis N., koji nije želio otkriti svoje prezime, napustio je grčki otok Samos s 18 godina kako bi studirao građevinu u Njemačkoj. Privukla ga je reputacija Njemačke kao zemlje jednakih prilika i socijalne pravde.
Godine 2020., nakon 16 godina i stečene diplome magistra, odlučio se vratiti u domovinu.
Dotad je radio u njemačkom gradu Essenu kao voditelj projekata u privatnom sektoru, a zatim kao građevinski inženjer na gradnji mostova u javnom sektoru, prije nego što se okušao kao freelancer.
– Dao sam sve od sebe da u Njemačkoj izgradim život, ali stalno sam nailazio na prepreke, kaže ovaj 39-godišnjak za DW.
Prisjeća se jednog upečatljivog primjera:
– Radio sam na jednom gradilištu, a klijent je na kraju odbio platiti završni račun od preko 100.000 eura. Kad sam ga pitao zašto, odgovorio mi je: Neću ti dopustiti da se obogatiš ovdje u Njemačkoj.
Giannis kaže da je to bio jasan izraz netrpeljivosti prema njegovom stranom podrijetlu. Ključno za njegovu odluku o povratku bilo je osjećanje da nikada nije bio istinski prihvaćen.
Konačnu odluku donio je kad je shvatio da će, bez obzira koliko se integrirao, uvijek biti gledan kao ‘nekakav Grk‘.
– Na fakultetu si prvo lijenčina iz Grčke, a na poslu korumpirani Grk. Ponosan sam što sam Grk. No, mentalitet koji stoji iza takvih komentara za mene je postao toksičan, kaže Giannis.
Četvrtina migranata razmišlja o napuštanju Njemačke
Iste prepreke s kojima se suočavao Giannis potvrđene su i u novoj studiji koju je objavio Institut za istraživanje tržišta rada (IAB). Anketa provedena među 50.000 migranata u dobi između 18 i 65 godina, koji su se doselili u Njemačku, pokazuje da jedan od četvero razmišlja o odlasku. U istraživanje nisu bili uključeni azilanti bez priznate boravišne dozvole.
Anketa, provedena od prosinca 2024. do travnja 2025., pokazuje da su visokoobrazovani, uspješni i dobro integrirani oni koji najčešće planiraju napustiti Njemačku, a to su baš ljudi koje Njemačka najviše treba.
Prema studiji, namjera odlaska rezultat je ‘kompleksne kombinacije osobnih i ekonomskih razloga, problema s integracijom u društvo i percipiranog društvenog prihvaćanja‘. Ispitanici su dodatno navodili obiteljske razloge, političko nezadovoljstvo, visoke poreze i birokraciju.
Trenutačno više od četvrtine stanovništva Njemačke ima migrantsko podrijetlo. Od 2015. doselilo se oko 6,5 milijuna ljudi, uglavnom iz Sirije i Ukrajine.
Bez znanja jezika – živiš kao duh
Utku Sen, 33-godišnji stručnjak za kibernetičku sigurnost, također je napustio Njemačku nakon tri godine, vođen sličnim osjećajem isključenosti. Prvu godinu u Berlinu opisuje kao ‘medeni mjesec‘, ali kasnije je shvatio koliko život može biti težak za novopridošlice bez znanja njemačkog jezika.
– Kao Turčin, uvijek sam se osjećao kao građanin drugog reda. Pomislio sam da će mi trebati desetljeća da postanem dio njemačkog društva – a možda se to nikada ni ne dogodi, kaže.
Nakon što je na YouTubeu objavio video na turskom jeziku o svakodnevnoj diskriminaciji u Njemačkoj, koji je pregledan gotovo pola milijuna puta, preselio se u London. U videu je život u Njemačkoj usporedio s likom Brucea Willisa iz filma Šesto čulo:
– Tamo negdje postoji život, ali ti mu ne pripadaš. Kružiš oko njega kao duh. Drugi ljudi nisu ni svjesni da postojiš i ne možeš se povezati s njima.
Sen kaže da mu je život u Londonu znatno lakši jer može komunicirati na engleskom jeziku.
– Za razliku od Njemačke, Britanci su uglavnom otvoreniji i prihvaćaju strance i različite kulture. Ovdje nisam doživio nikakvu diskriminaciju. To mi je dalo osjećaj pripadnosti društvu i povećalo ljubav prema njemu, rekao je.
Tečno znanje jezika ne pomaže uvijek
Prema riječima Kaline Velikove iz Bugarske, čak ni tečno znanje jezika ne uklanja nužno prepreke s kojima se stranci suočavaju u Njemačkoj. Velikova (35) provela je devet godina u Bonnu, gdje je studirala i radila kao socijalna radnica. Kaže da se prvi put osjećala isključenom već za vrijeme studija – iako je govorila savršeni njemački.
– Nikada neću zaboraviti koliko je trebalo ljudima da me prihvate, čak i samo kao kolegicu. Jednog dana bismo razgovarali, a sljedećeg se ponašali kao da me ne poznaju. To se jednostavno ne događa tamo odakle ja dolazim, kaže Velikova.
S vremenom je stalan osjećaj društvene distance počeo utjecati na nju.
– Počela sam se zatvarati. Imala sam osjećaj kao da razvijam alergiju na Njemačku – a to nisam željela.
Godine 2021. napustila je Bonn i vratila se u Sofiju, gdje sada radi kao voditeljica projekata.
– Naravno, i ovdje ima svakodnevnih izazova, rekla je. ‘Ali u cjelini, kvaliteta mog života se poboljšala, iako zarađujem manje i radim više‘.
Njemačko balansiranje na žici
Za ekonomista Christiana Dustmanna, direktora Rockwool fondacije u Berlinu, jezik je i dalje ključni faktor integracije. Naglašava da je učenje njemačkog jezika ključno, ne samo za tržište rada i poslodavce, već i za same migrante. Istodobno, Dustmann smatra da osjećaj neprijateljskog okruženja nije specifičan samo za Njemačku:
– Kad biste isto istraživanje proveli u Velikoj Britaniji, rezultati vjerojatno ne bi bili mnogo drugačiji, rekao je.
Dodaje i da porast broja migranata povećava zabrinutost među domicilnim stanovništvom, što može dovesti do kulture koju neki migranti doživljavaju kao neprijateljsku.
Studija zaklade Bertelsmann iz 2024. pokazuje da zabrinutost javnosti u vezi migracija u Njemačkoj raste. To se poklapa s rastom podrške krajnje desnoj stranci Alternativa za Njemačku (AfD), koja je na izborima u veljači 2025. postala druga najjača stranka u zemlji.
Mnogi su u Njemačkoj sve više zabrinuti zbog mogućih negativnih posljedica migracije: povećanih troškova i pritiska na socijalne sustave, manjka stanova u gradovima te izazova u obrazovanju. Prema Dustmannu, ‘politika mora balansirati kao na žici – između toga da ne optereti previše domaće stanovništvo, čime bi dala prostor desničarskim populistima, i toga da ostane otvorena prema pridošlicama, koji su važan dio ekonomije i društva‘.
Potrebna je i kulturna promjena
Dok politika pokušava uspostaviti ravnotežu između društvene kohezije i otvorenosti, Anastasios Penolidis smatra da je za pravu promjenu potrebna i kulturna transformacija. Kao voditelj izbjegličkog kampa, koji se u Njemačku doselio prije sedam godina, vjeruje da je obrazovanje šire javnosti ključno za rješavanje problema s kojima se migranti suočavaju.
Prema njegovu mišljenju, nužno je ‘više političkog i socijalnog obrazovanja, nove institucije za borbu protiv rasizma i niži porezi za one s niskim primanjima‘.
Penolidis dodaje da jedva spaja kraj s krajem, iako i on i njegova partnerica rade puno radno vrijeme. Kritizirao je visoke porezne stope za neoženjene osobe bez djece, nazivajući ih nepravednima i demotivirajućima.
Trenutačno, kaže, ozbiljno razmatra povratak u Grčku, a kao glavne razloge navodi poreznu politiku i strukturalni rasizam. Ipak, Penolidis nije bez nade. Ako dođe do značajnih promjena, volio bi ostati u Njemačkoj i osnovati obitelj. Za njega ta budućnost ovisi ne samo o boljoj politici, već i o dubljoj promjeni u načinu na koji njemačko društvo vidi i podržava one koji odluče nazvati Njemačku svojim domom, piše Deutsche Welle.