Jezgro mnogo turbulentnije nego što se ranije mislilo…
Naučnici su bili iznenađeni kada su otkrili da Zemljino jezgro nije mirna, savršena sfera, kao što smo učili u školi, već ima svoj dinamični “pejzaž” – s planinama, dolinama, klizištima, a možda čak i “unutrašnjim vulkanima” koji stalno mijenjaju njegov oblik.
Željezno jezgro stvara snažno magnetsko polje koje se proteže daleko u svemir i štiti nas od solarnog vjetra. Upravo ta zaštita pokazuje da jezgro nije statično, već dinamično i turbulentno. Nedavne studije seizmičkih valova koji putuju kroz Zemljine slojeve otkrivaju da je granica jezgra mnogo dramatičnija nego što se ranije mislilo.
Mjerenja su otkrila postojanje gigantskih struktura koje se uzdižu od jezgra prema donjem plaštu – kaže se da su čak i više od Mount Everesta, prenosi Nova.rs. Neke dostižu visinu od hiljadu kilometara. Otkriće je postavilo pitanje: da li je jezgro oduvijek bilo tako nemirno?
Ispod površine leže dvije ogromne formacije – jedna ispod Afrike, a druga ispod Pacifika. Svaka se proteže oko 2.000 kilometara duboko, a masiv ispod Pacifika je gotovo širok kao Mjesec. Zajedno zauzimaju oko šest posto Zemljine zapremine.
Ostaci drevne planete?
Ova dva masiva, nazvana Tuzo i Jason, područja su sporih seizmičkih valova. Dugo se smatralo da su to privremene strukture, ali sada se čini da su možda postojale milionima, čak i milijardama godina. Oko njih su područja gdje potopljene tektonske ploče završavaju svoja putovanja – geološka “groblja”. Jedna hipoteza čak tvrdi da bi masivi mogli biti ostaci drevne planete koja se u dalekoj prošlosti sudarila sa Zemljom, a dio nje se odlomio i formirao Mjesec.
Nove tehnologije otkrile su mrežu takozvanih ultrasporih zona, gdje su seizmički valovi usporeni za polovinu. Osim toga, 2024. godine otkrivena je prstenasta struktura u samom jezgru, paralelna s ekvatorom, u kojoj valovi putuju sporije i koja sadrži više lakših elemenata poput kisika i silicija.
Postoji i teorija da je unutrašnje jezgro promijenilo oblik u posljednjih 20 godina. Profesor John Vidale sa Univerziteta Južne Kalifornije otkrio je male deformacije na granici između vanjskog i unutrašnjeg jezgra, što sugeriše da vanjsko (tečno) jezgro remeti unutrašnje (čvrsto) jezgro.
Iako su ova otkrića još uvijek u domenu naučnih istraživanja i hipoteza, ona otkrivaju da je srce naše planete živi organizam koji se stalno mijenja. Ali upravo zato su naučnici najviše zabrinuti za budućnost. Kada se vanjsko jezgro konačno ohladi i Zemlja izgubi svoj magnetski štit, ostat ćemo bez zaštite od smrtonosnog Sunčevog zračenja. Atmosfera bi se urušila, a život kakav poznajemo bi prestao postojati, jer bi se naša planeta pretvorila u neplodni pejzaž sličan Marsu.
Zato naučnici upozoravaju: razumijevanje Zemljine unutrašnjosti ključno je za razumijevanje naše budućnosti. Studije rijetkog izotopa helijuma-3 mogle bi otkriti koliko se brzo Zemlja formirala. Ako se potvrdi da se helijum-3 veže za željezo u jezgru, to znači da je naša planeta formirana mnogo brže nego što smo ranije vjerovali