Aspiracije za članstvo u Alijansi ima i Finska.
Očekuje se da će obje države ovog mjeseca donijeti odluku o tome da li će podnijeti zahtjev za ulazak u NATO.
Nikola Lunić, izvršni direktor Savjeta za strateške politike, ističe da je tehnološki razvoj civilizacije, koji se inkorporira i u visoku sofisticiranost bezbjednosnih izazova i prijetnji, odavno prevazišao mogućnosti mnogih zemalja da na njih odgovore vlastitim sposobnostima, pišu Nezavisne novine
“Zbog toga je status vojne neutralnosti po pravilu baziran na političkim odlukama koje su za cilj imale spoljnopolitički benefit, marginalizujući pri tome bezbednost sopstvene nacije i sopstvene mogućnosti u oblasti odbrane. Međutim, ruska agresija na Ukrajinu je eksplicitno pokazala neodrživost vojne neutralnosti u savremenim međunarodnim odnosima i svu sigurnost kolektivnog sistema bezbednosti, koji dokazuje svoju pouzdanost, efikasnost i superiornost. Niko nema pravo da ograničava suverenitet bilo koje zemlje u njenim odlukama o daljem putu. Uveren sam da ni tradicionalno neutralna Irska nije blagonaklono prihvatila slikoviti prikaz uništenja Irske i Velike Britanije interkontinentalnim balističkim nuklearnim raketama sarmat na ruskoj državnoj televiziji, te da će mnogi Irci razmisliti o održivosti neutralnog statusa. Da zaključim, NATO će se proširivati onoliko koliko zemlje kandidati za članstvo svojim suverenim odlukama baziranim na nacionalnim interesima, to budu želele”, kaže Lunić.
Izvršni direktor ALFA centra Miloš Perović navodi da je politika otvorenih vrata NATO-a oduvijek bila centralna za Alijansu, podsjećajući da je članstvo u Alijansi odluka između NATO-a i zemalja koje teže da se pridruže, a ne bilo kog drugog.
“Sa druge strane, moramo imati na umu da je agresija Ruske Federacije na Ukrajinu stvorila jedan novi bezbjednosni okvir, a takođe na neki način oživjela izvornu odbrambenu ulogu NATO-a, koju neke zemlje koje nisu članice sada vide kao najbolju garanciju za svoju bezbjednost”, kaže Perović.
Prema njegovim riječima, tako su novi bezbjednosni okviri pokrenuli i pitanje članstva u Alijansi i za zemlje kakve su Finska i Švedska.
“Kod njih su odluke o tako važnim stvarima praktične i promijenila se situacija u odnosu na prethodne godine, kada je bilo nezamislivo da bi ove zemlje podnijele zahtjev. U tim zemljama je podrška NATO-u porasla sa 20 do nekih 60 posto od početka invazije Rusije na Ukrajinu. Moramo znati i da su to zemlje koje su i prije pomenutih dešavanja imale dugu saradnju s NATO-om, pogotovo kada su u pitanju vojne aktivnosti i veliki broj misija u inostranstvu. Duboko sam uvjeren da je proširenje NATO-a na evropski kontinent uslov za efikasno i održivo transatlantsko partnerstvo. Nema nikakve dileme da su proširenja koja su se dešavala u posljednjih dvadesetak godina i uključenje novih članica značajno doprinijeli razvoju Alijanse i na taj način stvorili uslove za efikasnije prilagođavanje novim bezbjednosnim izazovima”, navodi Perović.
No, finsko članstvo u NATO-u dovodio je u pitanje hrvatski predsjednik Zoran Milanović, koji je u konačnici ostao sam u mišljenju da će ući Finska u NATO ako se izmijeni Izborni zakon BiH.
“Hrvatska je unutar EU osamljena u ideji odgode izbora do usvajanja novog izbornog zakona, a Vlada je u situaciji da mora donekle zaoštravati svoju poziciju, kako ne bi ostavila preveliki manevarski prostor predsjedniku Republike, koji odnose u BiH zlopotrebljava, kako bi izazvao političku krizu u Hrvatskoj, ali i destabilizirao odnose unutar EU i NATO saveza”, kaže Davor Gjenero, hrvatski politički analitičar. Lunić smatra da su tabloidne izjave predsjednika Hrvatske doprinijele njegovoj irelevantnosti kao političara, posebno u domeni spoljne politike.
“Tome u prilog idu i pohvale aktuelnog ruskog ambasadora u Zagrebu koji ga percipira velikim prijateljem Rusije i zagovornikom njenih interesa na Balkanu. Upravo takav interes, Moskva je imala i početkom devedesetih, kada je kršila embargo UN, naoružavala Hrvatsku, obučavala im pilote, održavala ratno vazduhoplovstvo i na kraju omogućila ofanzivne sposobnosti hrvatske vojske koje su generisale i brojne ratne zločine”, ističe Lunić.
Dodaje kako, ipak, treba naglasiti da ulazak Hrvatske u EU i NATO nije podrazumijevao kreiranje moćne sile na Balkanu koja je u mogućnosti da utiče na globalna dešavanja i multilateralno ostvaruje neke partikularne interese u regionu.
“U ovom trenutku niko s Balkana nije u mogućnosti da destabilizuje odnose unutar EU i NATO, ali to ne znači da Zapad ima unisoni pristup regionu i usaglašenu percepciju regionalnog razvoja. Balkan se i dalje spotiče o skelete zajedničke istorije i osuđen je na kulturno i moralno izumiranje. Kredibilno pitanje je da li smo umorni od borbe s prošlošću, sposobni da prepoznamo budućnost. Kad bismo to znali, lako bismo pronašli i zajednički put ka EU i NATO-u ispunjen poverenjem, pouzdanošću i predvidljivošću regionalnih odnosa”, naglašava Lunić.
Perović kaže da ovakvi nastupi gospodina Milanovića nisu ništa novo, te da samo ne zna da li želi pomoći, konkretno Bosni i Hercegovini, ili želi odmoći. Ono što je sigurno, ističe Perović, je da diplomatija ne funkcioniše na ovaj način.
“Uvjeren sam da on to neće moći napraviti niti će sebi neko dopustiti da na takav način bude ucijenjen od Hrvatske, a ni Hrvatska to ne može sebi dozvoliti. Ipak, Vlada Hrvatske potpuno drugačije posmatra ovaj čitav proces. Iako Hrvati u BiH nisu u dobroj poziciji, ne može se na ovaj način određivati ljudima što će misliti”, podvlači Perović.
Lunić ističe da nakon ove krize, NATO-ova budućnost jeste ne samo u proširenju na istok, već i na Daleki istok.
“U Aziji i na Pacifiku su na pomolu novi bezbednosni savezi, a SAD, Japan, Australija i Indija su se već usaglasili o jačanju bezbednosne saradnje. Ono što ne možemo sada predvideti jeste da li će NATO ostati fokusiran na evropsku bezbednosnu arhitekturu ili će postati globalna alijansa”, govori Lunić.
Napominje da je svakako budućnost regiona u EU i u NATO-u te da je zbog toga važna inicijativa “Open Balkan”, koja ima mogućnost da pokaže i EU, ali i Zapadu u cjelini, sav potencijal partnerskih odnosa zapadnog Balkana uz indirektno plasiranje ideje o kolektivnom prijemu u EU.
“Bez obzira na sve opstrukcije takvoj ideji, globalna dešavanja i nepredvidljivost ruske agresije nameću potrebu za geografski jedinstvenom Evropom. Pored jedinstvenog tržišta, inkluzivan pristup inicijative bi mogao da se ogleda i u zajedničkom spoljnopolitičkom i bezbednosnom nastupu. Jer, vreme je da zapadni Balkan prestane da bude zarobljen u svojim porazima, te da se okrenemo održivoj perspektivi, budućnosti mladih i životnim radostima. Makar to značilo i pokoju emotivnu suzu”, kaže Lunić.
Objavljivanje ovog teksta je dijelom finansirano grantom Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država.