Mala zemlja u centralnom odnosno istočnom dijelu Afrike nama je najpoznatija po užasima koji su se tamo događali u proljeće 1994., kad je na najbrutalniji način, uglavnom mačetama, noževima i palicama pobijeno oko milijun Tutsija, kao i onih Hutua koji su im željeli pomoći ili su odbili stati na stranu ubojica. U 100 dana počinjen je masakr jedinstven po brutalnosti. Posljedice tog užasa i danas su vidljive. Istovremeno, to je jedno od najljepših mjesta koje sam ikada u životu vidjela.
U Konvenciji iz 1948., genocid se definira kao
…bilo koje od ovih djela izvršenih s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu:
(a) Ubijanje pripadnika grupe;
(b) Uzrokovanje teških fizičkih i psihičkih povreda pripadnicima grupe;
(c) Namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uvjetima koji uzrokuju njeno potpuno ili djelomično uništenje;
(d) Uspostavljanje mjera s namjerom sprečavanja rađanja u okviru grupe;
(e) Prinudno premještanje djece iz jedne u drugu grupu.
Upravo se to dogodilo Tutsijima, ali i Hutuima koji su se odbili priključiti ubojitom pohodu u proljeće 1994. godine. Nedavno, osamnaest godina nakon ovih zločina, imala sam priliku posjetiti ovu zemlju.
Ruanda je mala, površine svega 26 tisuća kvadratnih kilometara, no guste naseljenosti. Stanovnika po procjenama ima oko 11 milijuna, od kojih oko milijun živi u glavnom gradu Kigaliju. Tri su značajnije etničke grupe prisutne u Ruandi: Hutui (danas čine oko 84% populacije), Tutsi (15%) i Twa (1%), no radi se samo o procjenama, budući da se u današnjoj Ruandi zabranjuje isticanje etničke pripadnosti. To je mjera koja je uslijedila nakon genocida, kako bi se na taj način eventualno umanjilo podjele odnosno kako bi se osnažilo osjećaj pripadnosti državi, a ne određenoj etničkoj skupini.
Njemačka, a nakon toga i Belgija vladale su ovim područjem sve dok bivša kolonija 1962. nije postala neovisna država. Etničke podjele tijekom kolonijalne prošlosti osnaživali su osobito Belgijanci, a sukobi i nasilje bili su česta pojava. Godine 1973. predsjednikom nakon vojnog puča postaje Juvenal Habyrimana i na vlasti ostaje 21 godinu, sve dok početkom travnja 1994. njegov avion ne biva srušen – taj je događaj zapravo pokrenuo val nasilja koje danas poznajemo kao genocid u Ruandi. Kontroverze oko toga tko je i kako srušio avion i danas su aktualne, a napetosti se često javljaju između Ruande, nekih susjednih zemalja, pa čak i Francuske i Belgije oko uloge tih vlada u događajima od prije 18 godina.
UN je i u ovom slučaju zakazao – o tome postoje brojna svjedočanstva, pa i ono Romea Dallairea, zapovjednika mirovnih snaga UN-a, koji je pokušao stati na kraj nasilju koje se razbuktavalo. To mu nije uspjelo. Vijeće sigurnosti nasilje nije spriječilo, a kasnije je reagiralo uspostavom Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu, koji danas broji zadnje dane u Arushi, u Tanzaniji. Taj je Sud po mnogočemu sličan Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju; dugi niz godina dijelili su i glavnog tužitelja, a u budućnosti će dijeliti neke odjele novoosnovanog Rezidualnog mehanizma, koji će naslijediti oba međunarodna tribunala.
Nakon genocida, u Ruandi je uhapšeno izuzetno mnogo ljudi, neki tvrde čak do 100 tisuća. Brojna suđenja održana su pred sudom u Arushi, pred nacionalnim sudovima u zemlji (i inozemstvu, kamo su neki počinitelji pobjegli), ali i pred takozvanim sudovima gacaca– mehanizmu koji se bazirao na tradicionalnim ‘sudovima’ koji su rješavali sporove poput imovinskih razmirica ili sličnih problema. Godine 2001. sudovi gacaca su uspostavljeni ne bi li olakšali teret Međunarodnom sudu u Arushi i konvencionalnim državnim sudovima te kako bi ponudili još jednu mogućnost žrtvama koje su tražile pravdu.
Prosperitet i autoritet
Posljednjih godina Ruandu se ističe kao zemlju uspjeha, prvenstveno ekonomoskog. Smatra ju se stabilnom i u mnogome naprednom, posebno otkad je na vlast došao Paul Kagame, karizmatični zapovjednik Ruandanskog Patriotskog Fronta (RPF), koji je osvajanjem Kigalija zapravo stao na kraj brutalnom nasilju, pobijedivši radikalne Hutue. Kagamea se doduše u inozemstvu često optužuje za autoritarno vladanje, u kojem su slobode žrtvovane ekonomskom napretku. Također, mnogo su ga puta prozivali zbog zločina koje je vojska koju je on vodio navodno počinila 1994. Ipak, Kagame nikad nije optužen.
Napredak je zaista zamjetan, i to će reći i oni koji godinama dolaze u taj dio Afrike. Kigali je čist i relativno siguran grad, no naoružana vojska i policija je na svakom koraku. BDP je dosta visok uzmemo li u obzir strašne gubitke koje je zemlja pretrpjela u kratkom vremenu tijekom 1994. godine, u smislu stradavanja stanovništva ali i imovine odnosno infrastrukture. Ruanda nema značajnih resursa (poput, recimo, susjedne Demokratske Republike Kongo) i većina populacije bavi se poljoprivredom, budući da je tlo relativno plodno. Ruanda je brdovita, zelena i zaista lijepa. Na snazi su i neki zakoni koji su izuzetno progresivni pa je tako, recimo, zabranjeno korištenje plastičnih vrećica. Zakon ide toliko daleko da osoblje na aerodromu ima pravo putniku koji ulazi u zemlju oduzeti nerazgradive vrećice i naložiti mu/joj da koristi kartonske.
Puno je dakle učinjeno u normalizaciji prilika u zemlji i u smislu ekonomskog napretka. Danas kad hodate ulicama Kigalija vjerojatno nećete imati osjećaj da je tu prije 18 godina počinjen nevjerojatan zločin nad gotovo milijun stanovnika i da je politička situacija pomalo napeta. No već nekon dan ili dva postaje jasno da se zemljom vlada autoritarno. Slika predsjednika nalazi se posvuda, pa čak i na zidovima trgovina s hranom i privatnih banaka. Predsjednika se vidi na ekranima na međunarodnom terminalu aerodroma u Kigaliju, i to s tonom, dok drži govor koji traje oko sat i pol.
Svi koje pitate će, bez razlike, o predsjedniku govoriti samo najbolje. Naravno, nisam vršila nikakvo istraživanje i moj je uzorak možda malen, no nitko, ali baš nitko tijekom mojeg boravka nije izrazio niti najmanje kritike na račun vlade. Ako pitate mišljenje o vladi i politici, unisono se odgovara – sve je sjajno. Čak i manja, gotovo beznačajna sugestija poput ’pa vlada bi možda ponekad mogla više pitati građane o tome što da čini’ izgovara se gotovo nečujno, okrećući glavu kako bi bilo sigurno da nitko ne sluša.
Ruandansko mi je društvo djelovalo izuzetno restriktivno. Homofobija je na svakom koraku i o homoseksualnim osobama ili bilo kojoj drugoj alternativnoj seksualnosti Ruanđani se generalno izražavaju s puno mržnje. Homoseksualnost nije ilegalna, no društvo je homofobno i diskriminacija je uobičajena – to su barem ocjene LGBT aktivista s kojima sam o tome razgovarala izvan Ruande. Još jedna stvar koja djeluje vrlo restriktivno jest činjenica da djevojčice koje idu u državne škole moraju imati vrlo kratko ošišanu kosu. To što se država na taj način upliće u privatne živote većini nas izvana djeluje neobično, pa i neprihvatljivo.
Doušnici su posvuda i prate strance na svakom koraku. Na to su me upozorile kolege koji su u Kigaliju već radili, pa sam obratila pažnju i, zaista, već dan nakon dolaska dobronamjerno će vam se predstaviti neki lokalni ’novinar’ koji će ponuditi da vas naokolo voza, da vam pokazuje znamenitosti i slično. Ubrzo ćete primijetiti da je zapravo teško maknuti se bez nečije supervizije (spomenuti novinar ili netko sličan uskoro se spontano pojavi ma gdje god krenuli, a da ga niste pozvali ili mu rekli kamo idete – to se jednostavno zna).
Ne osjećate se osobito ugroženo dokle god ne ’podrivate’ sistem – iako podrivanje sistema može zapravo biti samo raspitivanje o političkoj situaciji, no možda tonom koji implicira kritiku. U svakom slučaju valja biti na oprezu. Vlada želi znati tko je u zemlji i što radi, što pita i kakve ideje ’širi’. U monitoringu sudjeluju taksisti, osoblje hotela, a nekad čak i lokalni klinci. Niti u jednom trenutku nisam imala osjećaj da mogu baš slobodno pitati što želim, ići kamo želim ili da dobivam iskren odgovor u vezi s bilo čim ako je to u vezi s politikom (a više manje sve je povezano s politikom).
Skriveni ožiljci
Zanimljivo, no istovremeno i strašno uznemirujuće djeluje opažanje da tijekom tjedan dana provedenih u Kigaliju nisam vidjela niti jednog psa i niti jednu mačku. Razlog za to je jeziv, no, možda i to vrijedi znati. Naime, nakon genocida 1994., Kigali, ali i ostatak zemlje bili su preplavljeni leševima. Sanacija je trajala dugo, leševi su trunuli na ulicama tjednima (na relativno visokim temperaturama). Izgladnjeli psi (i druge životinje) tako su počeli jesti leševe pa su ih s vremenom, kad je uspostavljeno bar malo reda, poubijali. Do danas Ruandanci ne vole pse i nećete vidjeti niti jednog ljubimca. Psima jednostavno nema mjesta. Vjerujem da je slično s mačkama.
Grozna, krvava prošlost danas je, uz predivnu prirodu, jedan od najvažnijih razloga zbog kojih stranci posjećuju Ruandu. Seminari, konferencije i studijski posjeti razlog su dolaska brojih putnika, a to doprinosi lokalnoj ekonomiji. Lokalne inicijative tako uključuju i neka prilično inovativna rješenja.
Posjetila sam naime jednu organizaciju smještenu u naselju Nyamirambo, tradicionalno naseljenom većinom muslimanskim stanovništvom (Ruanđani su većinom kršćani). Ideja je da stranci, putnici, dođu posjetiti naselje, obiđu stanovnike, posjete tržnicu, postolara, krojačice, frizerski salon – kako bi posvjedočili svakodnevnom životu lokalnog stanovništva. Taj koncept nazivaju community tourism i čini se da je u ovom slučaju prilično uspješan. Naime, ova organizacija okuplja mahom žene (dio kojih je ostao sam nakon genocida) i prihodima od ove aktivnosti (organizacije tura) financira tečajeve pisanja i čitanja, tečajeve engleskog jezika, šivanja, poznavanja rada na računalu i slično.
Za europske standarde, većina tih ljudi je siromašna, neke od kuća izgrađene su od blata, nema kanalizacije, kuha se na otvorenoj vatri, često cijela obitelj, uključujući nekoliko djece, spava u istoj sobi. No, djeca izgledaju presretno i čini se kao da se zabavljaju. Djeca trče za prolaznicima, grle ih, smiju se, zezaju, traže da ih slikaju čim vide da netko nosi kameru. Za bijelcima redovito trče i vrište ‘muzungu, muzungu!’ što znači ’bijelac, bijelac!’.
Jedna djevojka koja radi u organizaciji koju sam posjetila izgubila je i majku i oca te dvije sestre i brata, no o tome priča staloženo i ne osobito dramatično, nema samosažaljenja u njezinom glasu niti ponašanju. Ovdje je to sudbina mnogih, i ona valjda misli da nije ni po čemu posebna.
Vonj genocida
Razmjeri ubijanja postaju jasni prilikom posjeta nekima od brojnih memorijalnih centara širom zemlje. Iako znam što se događalo u proljeće 1994., čitala sam o tome, slušala svjedočenja, gledala dokumentarne filmove i snimke – ništa me nije moglo pripremiti za ono što se može vidjeti u memorijalima izvan glavnoga grada.
Memorijali Ntarama i Nyamata dvije su crkve na nešto manje od sat vremena vožnje od Kigalija. Oba su memorijala prilično posjećena i predstavljaju državne spomenike žrtvama genocida. U njima rade Ruanđani, no, barem u trenutku mog dolaska, svi posjetitelji bili su stranci. Bijeli stranci uglavnom. Zaposlenici odnosno vodiči pričaju prilično pojednostavljenu priču o tome kako je došlo do genocida: više manje svemu je kriva kolonijalna prošlost – Belgijanci su podijelili društvo, Belgijanci su krivi. Taj pojednostavljen diskurs ne zvuči osobito uvjerljivo, no, to je službena priča. Danas svi veličaju ruandski identitet (a to veličanje pomalo nalikuje uobičajenim nacionalizmima na koje smo navikli u Europi).
Te crkve su istovremeno i mjesta počinjenja zločina. Ukupno oko 15 tisuća ljudi ubijeno je na tim dvjema lokacijama (radi se o procjenama, ne o sasvim preciznim brojkama). Žrtve su bile civili, mahom žene i djeca. Ono što šokira je način na koji se u tim memorijalima izlaže predmete.
Uobičajeno je, naime, da u muzejima i memorijalima posjetitelji ne mogu dotaći eksponate, da postoji neka barijera. U Ruandi, te barijere nema. Prvo što posjetitelj osjeti prilikom ulaska u te crkve je karakterističan miris. Taj miris prepoznat će bilo tko tko je nekad ranije bio u velikoj mrtvačnici. Kad sam ušla, prvo mi je kroz glavu prošla ideja da je miris vrlo sličan onome koji se može osjetiti u mrtvačnici u Tuzli gdje se čuvaju ostaci iskopani iz masovnih grobnica povezanih s padom Srebrenice. Miris je isti, samo je u ovim memorijalima on manje intenzivan.
Naime, crkve su prepune odjeće žrtava koja je natopljena krvlju i koja nije oprana, pa se miris osušene krvi tijekom godina pomalo pomiješao i s mirisom vlage i ustajalosti. Odjeća samo stoji, stotine i stotine komada odjeće, na klupama crkve. Nema niti barijere, niti plastičnih ili staklenih kutija za te predmete. Nema ničega. U Nyamati, na oltaru se nalazi tkanina koja je na oltaru bila u vrijeme počinjenja zločina – tkanina je natopljena krvlju. Po crkvama su izložene kosti, lubanje, mačete, satovi, fotografije, osobne iskaznice – sve ono što su žrtve imale kod sebe kad su ubijene. U Nyamati je iza crkve velika grobnica, kao podzemna kripta, sve je otvoreno, može se ući i hodati među sanducima. U Ntarami pak vodič posjetitelja vodi do dijela zida gdje je vidljiva krv i gdje se još uvijek mogu vidjeti komadi tkiva i kose. Tu su, vodič mirno kaže, ubojice mlatile bebe o zid.
Sve je to strašno uznemirujuće. Valjda smo jednostavno navikli da su čak i memorijali žrtvama genocida nekako čisti, nekako ’dezinficirani’, valjda da nama živima bude lakše. No istina je da je genocid krvav, da je prljav, oduran i da je možda iskrenije da memorijal ne bude ‘ušminkan’, da svima bude jasno što se tu događalo.
Foto : Iva Vukušić