Azilantska politika je trenutno velika sporna tema stranaka koje čine
Njemačku vladu. CDU,CSU i SPD imaju različite stavove o tome: koliko
izbjeglica može ući u Njemačku i kako se prema njima odnositi. Međutim,
kakva su pravila kojih se moraju svi pridržavati, ne samo u Njemačkoj,
nego i cijeloj EU? Sasvim je jasno da evropska pravila za azilantsku
politiku, ali i za druge teme, važe za sve zemlje članice. Ipak, do
samih zemalja članica je kako će one tumačiti ta pravila i kako će ih
primijeniti u skladu sa svojim zakonima. Zbog toga, kod nekoliko tačaka,
i dalje postoje velike razlike među državama članicama.
Dablinski sporazum
Izbjeglice,
koje u Evropi podnesu zahtjev za azil, ne mogu to učiniti u bilo kojoj
zemlji. Od 2003. godine se moraju pridržavati Dablinskog sporazuma. U
tom sporazumu se navodi da izbjeglice moraju podnijeti zahtjev za azil u
zemlji članici EU u koju su prvo došle.
Zemlje članice EU se ne pridržavaju uvijek ovog pravila. Naime, neke
zemlje same odlučuju da li će uzeti u razmatranje zahtjev za azil iako
je podnosilac prvo došao u neku drugu zemlju. Njemačka je recimo više
puta obustavila prebacivanje izbjeglica u druge zemlje. Naprimjer, od
ljeta 2017. godine se izbjeglice iz Njemačke više ne vraćaju u Mađarsku.
Razlog je zabrinutost za njihovu sigurnost. Evropska komisija
predbacuje Mađarskoj da izbjeglicama otežava da podnesu zahtjev za azil
što nije u skladu sa pravilima EU.
Među razlozima za nepoštivanje
Dablinskog sporazuma bi mogla biti i sumnja u socijalne standarde u
drugim zemljama EU. Tako npr. Njemačka dugo vremena nije vraćala
izbjeglice u Italiju jer tamo nisu imale adekvatan smještaj.
Raspodjela izbjeglica
Bez
obzira na izuzetke, Dablinski sporazum je doveo do toga da se zemlje
članice EU, koje se nalaze na vanjskim granicama EU, moraju boriti sa
veoma velikim brojem izbjeglica. Već duže vremena se pokušava dogovoriti
tzv. izbjeglička kvota o raspodjeli izbjeglica kako bi se rasteretile
Italija i Grčka. Radi se o tome da se broj izbjeglica, koje neka od
zemalja članica EU treba prihvatiti, mora odrediti po broju stanovnika u
toj zemlji.
Međutim, usvjanje jednog takvog pravila do sada nije
urodilo plodom prije svega zbog protivljenja nekih država. Poljska,
Mađarska, Slovačka i Češka odbijaju da prihvate izbjeglice koje im se na
silu žele „dodijeliti”. EU je 2017. godine pokušala realizovati tzv.
„Relocation Program” na osnovu kojeg bi 160.000 izbjeglica iz Grčke i
Italije bilo raspoređeno u druge zemlje članice EU. Oko 26.000 od tog
broja izbjeglica je raspoređeno u druge zemlje članice.
Granična kontrola u šengenskom prostoru
Šensgenski
prostor ne pokriva cijelo područje EU. Nisu sve zemlje članice EU
ujedno i članice Šengenskog prostora (npr. Bugarska i Rumunija). Ali,
zato su neke zemlje članice Šengenskog prostora koje nisu članice EU
(npr. Island i Norveška). Unutar Šengenskog prostora se ljudi mogu
nesmetano kretati jer nema graničnih kontrola. Međutim, ta pravila ne
važe uvijek.
U okviru izbjegličke krize je Njemačka 2015. godine
uvela granične kontrole kako bi spriječila da veliki broj izbjeglica ne
uđe u Njemačku, a da predhodno ne budu provjereni njihovi dokumenti.
Kontrola je trebala biti kratkoročna. Međutim, stalno je produžavana.
Posljednji put u novembru 2017. godine. Njemačka vlada u međuvremenu
kontrolu granica opravdava prijetnjom za sigurnost i terorističkim
prijetnjama.
Smještaj izbjeglica
Na granici između Njemačke i Austrije izbjeglice od 2015. godine moraju duže čekati.
Različito
tumačenje pravila EU od strane zemalja članica EU je odlučujuće kod
pitanja tretmana izbjeglica koje čekaju da njihovi zahtjevi za azil budu
obrađeni. Neki aspekti su strogo propisani. Tako naprimjer podnosilac
zahtjeva za azil mora imati pristup tržištu rada najkasnije devet
mjeseci nakon što je podnio zahtjev.
Druga pravila nisu tako
jasno napisana. Prema međunarodnom zakonu o izbjeglicama, smještajni
kapaciteti za izbjeglice moraju biti u skladu sa ljudskim pravima.
Zemljama članicama EU je prepušteno da same odluče kako će to izgledati.
Upravo, kada je riječ o smještaju tražilaca azila, standardi su kod
članica EU različiti.
Izbjeglice su naprimjer smještene u
prenatrpanim izbjegličkim domovima ili zgradama bez dovoljnog broja
sanitarnih čvorova. Nije rijetkost da izbjeglice u pojedinim zemljama
bivaju smještene u šatorska naselja. Takvi uslovi su podstakli Njemačku
da ne poštuje Dablinski sporazum i da ne vraća izbjeglice u druge
zemlje.