Strah me je ovoga što se događa u Egiptu. Strah me je za polovinu svoje porodice, strah me je za moje rođake i njihovu djecu. Ne zbog toga, što bi im se nešto moglo dogoditi tokom demonstracija, prepametni su i prepažljivi da se ne pojavljuju na mjestima gdje gore barikade i umiru ljudi.
Strah me je za njihovu budućnost. I strah me je da ih možda nikad više neću vidjeti, ukoliko režim Hosnija Mubaraka padne i ukoliko se loši ljudi domognu vlasti nad najmoćnijom arapskom zemljom.
Nenormalan me je strah da Egipat, kao kolijevka civilizacije, ne postane prijetnja zapadnoj civilizaciji. Ili bilo kojoj drugoj. Kakav god da je Mubarakov režim, jedno mu se ne može zamjeriti – nijednoj zemlji ne predstavlja vojnu prijetnju. Naprotiv. Za cijelu regiju je Egipat, sa svojom vojskom koja broji pola miliona vojnika, jedina garancija bezbjednosti.
Zasad.
Na drugu stranu razumijem oduševljenje mladića koji bacaju kamenice po policiji i vojsci, i koji žele slobodu. Onaj ko je bio u Egiptu mimo čuvenih ljetovališta i ko je vidio stvarno siromaštvo ove zemlje, to razumije takođe. Čitav niz kuća u podnajmu je u katastrofalnom stanju a zbog regulisane niske cijene podnajma nema novca ni za njihovo obnavljanje, u Eguptu je najveći i najperspektivniji poslodavac država a siva ekonomija je tamo jedina, koja funkcioniše. S obzirom na svoje rođake i milione mladih ljudi želim da se sve ovo promijeni i da Egipat postane demokratska zemlja, u kojoj će svi imati jednaku šansu da se obrazuju, da uspiju i da odu. Problem je u tome, što to sad nije ni moguće.
Radikali su spremni.
Ako demonstranti stvarno svrgnu svog predsjednika u ime borbe za slobodu, ispuniće polovinu svog plana. Tu drugu, uspostavu demokratije, izgleda, još nisu smislili. U zemlji ne postoji nikakva demokratska vlada u sjeni, koja bi bila spremna svojim kompleksnim planom izvršiti promjenu zemlje. Jedini, koji su spremni i dobro organizovani, su islamisti iz Muslimanskog bratstva. I bilo kako da se ponašaju, ja im ne vjerujem. A mladi i obrazovani Egipćani, čije sam mišljenje imao mogućnost direktno ili posredno čuti, im takođe ne vjeruju. Ali to je sve što mogu uraditi u tom trenutku.
Kad se pomiješa religija sa politikom i biznisom, nikad to ne vodi ka mirnom i prosperitetnom društvu. Demonstranti žele sekularni Egipat, a ne islamsku republiku, a ako želite još nekad ići u ovu prekrasnu zemlju, nadajte se, da će se dogoditi neko čudi i da će se želje studenata na ulicama ispuniti. Jer vidljiva je u Egiptu sve veća snaga islamista a religija se ubacuje tamo, gdje, gledano iz naše vizure, nema šta da radi.
Ne vjeruješ? Griješiš!
Jedan primjer za sve : Zašto, kada u Egiptu započnem razgovor za konobarima u restoranu te im se predstavim, oni me pitaju da li sam musliman? Nakon što progutam u sebi prvu reakciju bijesa zbog privatnosti postavljenog pitanja te odgovorim da nisam, slijedi pitanje –a zašto ne? Ili : “ Šta te je učio tvoj otac?” Ako kažem da jesam, onda je sve u redu, tog trenutka postajem njihov brat te dobijam uslugu mnogo bolju od one što ju dobija neki prosječni gost – stranac. Da li kršćanin u Vatikanu dobija drugačiji tretman od hinduiste? Napominjem da slična glupa pitanja u vezi religije dolaze mahom od manje obrazovanih ljudi, ali baš njih je u Egiptu mnogo i upravo na njihovu podršku će islamisti na izborima i računati.
Kad ovih dana čitam tekstove o događajima u Egiptu, drago mi je što sam tu zemlju vidio još i prije nego što su na ulicama počeli umirati ljudi, prije nego što je državni aparat pokazao da zbog moći cenzuriše internet te isključuje telekomunikacione mreže, prije nego što su vandali izgubili poštovanje prema svojim spomenicima i prema turistima , koji ih velikom mjerom hrane, i prije nego što su oficijalno svoju zelenu zastavu podigli oni, koji žele studentsku revoluciju iskoristiti za svoju borbu za vlast.
Prilikom čitanja o dešavanjima prethodnih dana sam siguran, da će, kad odem slijedeći put u rodnu zemlju svog oca, ona biti drugačija. Dani koji slijede će pokazati, da li bolja ili gora.
Autor je urednik najtiražnijih čeških dnevnih novina Mlada Fronta Dnes
Tekst preveo i prilagodio Elvir Padalović