Nizozemska organizacija European Journalism Centre organizirala je blogersko natjecanje čiji pobjednici su za nagradu dobili putovanje u Keniju. Među njima je i Mirza Softić, autor ove reportaže.
Egzotika je počela već u avionu. Upoznao sam izvjesnog gospodina, tj. druga Aleksandra Jovkovića, čovjeka koji je pola života proveo u Africi i koji ne želi više ništa pretjerano da ima s našim prostorima. Stara komunjara, kakvom sebe opisuje, razočaran je u naše zemljice i odlučio je da do kraja života ostane u Trećem svijetu. Trenutno je u Jordanu, a često putuje na safarije i priređuje si ostale perverzije koje se samo u Africi mogu doživjeti. Devet puta je preživio malariju, ali je govorio i o nekim bolestima koje ja ne poznajem. Sjedili smo jedan preko puta drugog, u avionu prijateljske kompanije koja je kupila dio naše avionske firme i time pomogla da se na aerodromima osjećamo barem mrvicu bolje, gledajući avione s našim zastavama na repovima.
Malarija je veoma raširena u pojasu Ekvatora. Kako sam saznao da putujem u Keniju dva mjeseca prije samog odlaska, imao sam dovoljno vremena za pripremu. Stoga sam i našao najjeftinije tablete protiv malarije, za koje se kasnije ispostavilo da su nekvalitetne i da od njih čovjek ima noćne more. Sanjao sam nevjerovatne stvari, od toga da doživljavam moždani udar, do uboda komaraca koji su se na javi zaista i dešavali. Sada čekam da možda dobijem ovu bolest, ali se nadam se ću prije toga završiti ovu reportažu. Moj prijatelj i saputnik, Holanđanin Bart Knols, mi je i rekao činjenicu o (ne)kvalitetu ovih pilula, jer je pijući njih i sam zaradio malariju nekoliko puta. Bart je proveo jedanaest godina u ovom dijelu svijeta i nekoliko puta bio na samrti zbog raznih boleščura. Ako me želite pitati koje su tablete u pitanju, učinite to putem kontakt obrasca na sajtu, rado ću vam reći.
Dakle, nisam bio na safariju, nisam bio vođen turističkim pobudama, niti sam htio pomagati gladnim Afrikancima. Mislim da nikakvu pomoć ne mogu pružiti ovim divnim ljudima, iako bih zaista želio. Za takve stvari se brinu vlade naprednih država i svojim razvojnim projektima usrećuju ljude širom Afrike, te povremeno peru pare. Ovo je bilo nešto potpuno drugačije, a moje kolege putnici i ja, našu pomoć Africi ćemo izvršiti kroz publikacije, fotogalerije, reportaže, naučne radove itd. Od koga je, dosta je. Naime, bio sam jedan od pobjednika Evropskog blogerskog takmičenja, koje je organizovala holandska organizacija EJC, pa sam samim tim imao potpuno organizovano putovanje, od sabaha do akšama, tj. od zore do sumraka. Poslije sumraka nije se sigurno kretati ulicama Nairobija i Kisumua, gradova u kojima sam bio, zbog visoke stope kriminala i pljački. U najboljem slučaju ćete biti opljačkani, a možda u najgorem, i ubijeni. Većina Kenijaca nam je reklo kako ni oni ne izlaze tokom večeri, te da je danju takođe preporučljivo kretanje u grupama. I zaista je tako i bilo. Nakon prvog dana i bezobzirnog buljenja u nekoliko mzungua (bijelci na svahili jeziku), polako smo navikli na to. Ljudi oko nas su postajali vremenom ljubazniji, a mi smo se svakog dana sve prirodnije osjećali u novoj zemlji, u kakvoj većina nas nikad nije bila.
Sreća u nesreći
Pomiješani osjećaji koje čovjek ima nakon povratka iz Afrike, drže me već danima. Posebno je teško napisati nešto što već drugi nisu, ispasti originalan, imati svježe informacije i zaokupiti pažnju čitatelja. Stoga ću pokušati ispričati pozitivnu stranu priče o gladnim i siromašnim ljudima, ako se pozitivno išta uopšte može naći. A mislim da može. Kako već rekoh, dobri Holanđani rade razvojne projekte širom svijeta. Pored BiH, oni su prisutni i u Keniji, te u drugim afričkim zemljama. Kako je putovanje finansirala holandska organizacija, tako smo bili obavezni posjetiti razvojna sela i usrećene porodice koje su, zahvaljujući ovim projektima izvučene iz siromaštva i sada imaju, kakva – takva primanja, ribnjake, postrojenja za biogas, te ostale đakonije koje su im bile potrebne.
Prvog dana smo posjetili bolnicu u Nairobiju. Mučne scene kenijskih pacijenata progone me dok ovo pišem, posebno one odjela za epilepsiju. Ljude koji se tresu i koji su natjerani da posjete doktora ne viđate baš svaki dan, pogotovo one koji misle kako je u njih ušao “zao duh”. Evil spirit ili đavo, šejtan, te kako već sve zovemo ovu pojavu, u ovom se slučaju zove epilepsija. Moses Waweru je jedan od onih koji ne vjeruje u ove priče, pa je osnovao nevladinu organizaciju koja edukuje ljude o ovoj bolesti, a prisutna je u cijeloj Keniji. Priča svih naših sugovornika bila je ista; nakon što su posjetili sve popove i hodže u selu i šire, sjetili su se doktora, te otkako se liječe, nemaju više epileptične napade. Hepi end za mnoge od njih se desio isključivo zahvaljujući Mosesu i grupi mladih ljudi koji volontiraju za njih. Oni rade u nikakvim uslovima, tipičnim afričkim. Zahod u njihovim prostorijama nema tekuću vodu, restoran u istoj zgradi vrvi od beskućnika i siromaha, nemaju internet konekciju, nego to rade od kuće, ali entuzijazam ih ne napušta.
Takav entuzijazam i nasmijana lica viđao sam i kroz daljnje putešestvije Kenijom. Bilo da se radi o odraslim ljudima, ili djeci iz osnovnih škola, zdravi i prelijepi bijeli zubi krasili su njihova lica. Radoznalost i želja za bijelim prijateljima mogli su se pročitati u njihovim očima, a moj dojam poslije svakog razgovora sa njima je bio da ovi ljudi zaslužuju mnogo bolje. Konkretan primjer su naši vozači autobusa. Dvojica momaka, po imenima Ray i Jakob, govore ukupno sedam jezika. Obojica znaju engleski, svahili i masai, dok Ray još barata francuskim i arapskim, a Jakob talijanskim i hindu jezikom, koji je naučio sa svojim indijskim komšijama. Osim mnogo jezika, koji su nešto sasvim normalno u Africi, ovi momci posjeduju znanje i u ostalim društvenim oblastima, pa smo danima raspravljali o politici, Pokretu nesvrstanih, NATO-u, Titu, Staljinu, Idi Aminu, razlikama među njima, i svim ostalim temama koje imaju nesvrstani poput nas. Treba napomenuti da ovi momci imaju plate po 1500 KSH, što je malo manje od 15 eura. Pritom su sretni što rade, jer uspiju ušićariti i pokoji šiling pride, od bogatih Kenijaca i još bogatijih Evropljana. Tužno da tužnije ne može biti.
It's not for mzungu teeth
Engleski je nešto što svi znaju, od pet do devedeset pet. To je službeni jezik u školama, novinama i na TV kanalima. Bez engleskog bi se dešavalo da se Kenijci međusobno ne razumiju, jer u ovoj zemlji egzistira preko šezdeset različitih jezika. Naravno, kao i u većini višejezičnih zemalja, prisutni su i sukobi, ali u mnogo manjoj mjeri nego je to u Evropi slučaj. Razlozi za sukobe su još uvijek druge prirode i sastoje se uglavnom od jaza između bogatih i siromašnih. A taj jaz je toliki da u nekoliko kilometara možete naći banane od dva i po kenijska šilinga (1 euro = 105 KSH) i hotel u kojem noć košta i preko 500 dolara. Važno je napomenuti da smo i mi odsjeli u jednom od takvih hotela. Plaćali smo 135 dolara za noć, iako je redovna cijena oko 100 dolara. Čudna trgovačka politika važi za grupe, pa zato plaćate više ako vas ima više, dok je pojedinačna cijena niža (?!). Hoteli su raspoređeni na vrlo skupe i vrlo jeftine, a tako je podijeljeno i sve ostalo u Keniji. Na slikama možete i vidjeti kako izgleda tipičan kenijski hotel za siromahe, dok smo mi na našem ručku imali izbor od preko stotinu različitih jela, među kojima sve vrste morskih plodova i ribe, fino odabrane puretinu i piletinu, naluksuzniji kavijar i ostale vrste bjelačkih poslastica. Čovjek se ne može osjećati dobro pri pomisli da neko tamo gladuje dok mi pijemo ptičije mlijeko, ali to je valjda sastavni dio putovanja u svaku afričku zemlju. Probali smo i hraniti se u sirotinjskom restoranu, pa smo jednu blogericu iz Nairobija pitali za savjet. Uputila nas je u mjesto nazvano Coco Jambo (Jambo je tipičan svahili pozdrav), gdje smo naručili ugali, piletinu i prženu jaretinu. Ugali je veoma dugo kuhana repa koja dobija oblik pire krompira, pa se s lakoćom (ali ne i lijepim okusom) može jesti, dok je jaretina bila bukvalno nemoguća za sažvakati. Konobar je, na naše negodovanje, samo dodao opasku “it's not for mzungu teeth” (ovo nije za bjelačke zube). Tako je bilo i u ostalim sirotinjskim restoranima. Pored toga što smo se osjećali bijedno plaćajući jedan ili dva eura za pun hastal raznih jela, još jadnija je bila spoznaja da nam samo povrće odgovara i da samo njega zaista možemo pojesti. Najbolje iskustvo iz kenijskih restorana su svježi sokovi, koji su služeni za samo dvadesetak šilinga, do najviše pedeset. Takvi sokovi se služe svugdje, u gradu, na selu, u bogatim ili u siromašnim četvrtima, i svi ih piju nemilice, jer njihov okus osvaja; to je nešto što se ne može izbjeći, a nisam siguran ni da bi me eventualni hepatitis spriječio da ga popijem. Ali hepatitis još nisam dobio, iako se nisam ni vakcinisao.
Coca Cola Everywhere
U jednom od tipičnih, veoma siromašnih sela, gdje smo bili tokom naše posjete osnovnim školama Kisumua, imali smo priliku sjesti u jedini seoski bar. Pored toga što u ovom selu niko nema osnovne uslove za normalan život, u ovo, ali i u sva ostala sela, došla je američka Coca Cola. Moj kolega Bart Knols, sa početka priče, tvrdi kako to nije ni tako loše, jer se vakcine mogu ubaciti u Coca Colu: “A Coca Colu svi piju”, zaključio je pobjedonosno.
Škole koje smo posjetili bile su pune đaka. Osamdeset i više učenika sjede u jednoj učionici i imaju dnevno jedan obrok. I to je bila akcija jedne od holandskih vladinih razvojnih organizacija, pa sada svako dijete zapadne Kenije ima osiguran ručak u vidu graha, leblebija, graška i peršuna, s određenim varijacijama. Probali smo taj obrok i uz blago namješteno oduševljenje, govorili smo djeci da trebaju prati ruke uvijek prije jela. Poneko dijete bi nestašno izbjeglo pranje ruku i izašlo iz reda, ali bi prijekornim pogledom nastavnika bilo vraćeno u red. Kampanja o pranju ruku prisutna je, kako u školama, tako i u svim gradovima, pa u Nairobiju postoje desetine plakata sa ogromnim natpisima “Did you wash your hands today?” Zbog toga je klasična žutica smanjena na niži nivo nego ikad dosad.
Ali da se vratimo na škole. Zajedničko za osnovne škole u Nairobiju, Kisumuu i okolnim mjestima je da većina djece nema obuću. Hodaju bosi i nasmijani po cijeli dan, i za divno čudo, nemaju ozlijeđena stopala. U srednjim školama su uniforme i obuća malo ozbiljnije shvaćeni, pa je većina dječaka iz srednje škole odjevena potpuno jednako. Razlikuju se jedino u godinama, jer neki u trećem razredu muške kisumske gimnazije imaju 17, a neki i 25 godina, jer su kasnije krenuli u školu. Osnovna škola je obavezna za svu kenijsku djecu, ali se i danas događa da mnogo njih ne završi, ili da uopšte ne idu u školu, nego da rade u polju i izdržavaju porodice. Na moje pitanje profesorima zašto je škola spolno razdvojena, niko nije imao odgovor, ali mi je Bart poslije objasnio da ih se drži odvojenim, kako bi se izbjeglo širenje virusa HIV, barem dok odrasli ne budu sigurni da su djeca obrazovana o ovom fenomenu. Međutim, iako svi oni znaju kako se virus prenosi, takođe svi čvrsto vjeruju da je ovo izlječiva bolest, te da lobi bogatih ne dozvoljava da lijek uđe u masovnu upotrebu. Vjerovatno ova teorija ima i nekog smisla, a za njih je pogotovo realna, jer u zapadnoj Keniji čak do 30 posto stanovništva posjeduje virus HIV-a. U takvim okolnostima ste spremni vjerovati u svašta.
Mi smo blogeri iz Evrope?!
Nakon što smo se predstavili gimnazijalcima i rekli kako smo mi blogeri iz Evrope, blage upitnike iznad njihovih glava pokušali smo skloniti time što ćemo im pokazati šta je blog. Međutim, to nam nije uspjelo, jer nije bilo internet konekcije, ali su dječaci i pored toga imali bezbroj pitanja. Najzanimljivija im je bila naša kolegica Muusa Kostilainen, jer je najsvjetlija od svih nas, a dolazi iz Finske. Oko nje se sakupilo trideset učenika, a oko nas ostalih, jedva pet – šest. Ne sumnjam da će momci savladati kompjuterske vještine na najbrži mogući način, iako internet konekcija ne funkcioniše baš najbolje u školi. Uostalom, i u našim sarajevskim školama je bilo vrlo slično, ali nas niko nije spriječio da postanemo kompjuterski magovi. Poslije rata smo dobili donirane kompjutere, a vrlo brzo smo već “mircali” i koristili mailove, te druge stranice u internet klubovima. Ako već ne mogu napraviti Facebook revoluciju, neka za početak barem koriste Facebook i blagodati Microsofta koje su im donirali Evropljani. Od koga je, i previše je.
Nabacane činjenice o Keniji možete naći na Wikipediji. Preporučujem da se više informišete o ovoj lijepoj zemlji, te da dođete ukoliko ste u mogućnosti. Mislim da svako treba otići barem jednom u životu, kako bi imao predstavu kakve sve životne prednosti imamo u Evropi, pa čak i mi na Balkanu, koji obično mislimo da živimo u najgorim državama na svijetu. Moldavka Diana i ja smo bili predvodnici čuđenja koliko smo sretni u svojim mikrodržavama, iako nas drugačiji osjećaji obuzmu kad smo u svojim gradovima i u okruženju korupcije, mita i ostalih nedaća koje nas pogađaju svakodnevno. U Keniji je korupcija još veća, lopova ima i više, ubice su na svakom koraku. To mi se potvrdilo i iz ličnog primjera, kada sam na kisumskom aerodromu upoznao direktora jednog odjela iz Ministarstva za vodu, Johna Raoa Nyaoroa, koji mi se pohvalio kako “svaki hotel u Kisumuu ima vodu”. Na moju opasku kako nema 70 posto domaćinstava, gospodin kaže da “će to biti promijenjeno”. Rekoh mu, “dok se vi vozite biznis klasom do Nairobija i plaćate 400dolara za pola sata leta, čisto sumnjam”. Nije mu bilo drago što smo popričali.
Pomiješani osjećaji me drže i dalje, iako sam stavio na papir skoro sve bitno doživljeno u ovom osmodnevnom putovanju. Od oduševljenja avokadom, mangom i ostalim voćem, do užasa tokom vožnji autobusom i posjeta selima širom zemlje, nikako ne mogu da pojmim nešto što bih nazvao realnim osjećanjem. Kao što ne postoji srednja klasa u afričkim zemljama, tako i kod mene ovo putovanje izaziva izmiksane oduševljenje i strah, sreću i užas. Sreću jer sam imao priliku otići tamo i vidjeti da ima i sretnih ljudi, oduševljenje jer imam dio nade da će tamo biti bolje, zbog velikog potencijala i zakonske osnove, strah jer i dalje imam noćne more, a užas jer sam vidio mrtvog čovjeka nasred ceste. Tog mrtvaca, saznao sam iz sutrašnjih novina, mještani su linčovali jer je pokušao ukrasti 85.000 KSH iz jednog ženskog udruženja. Zbog nevjere u državu i pravni poredak, pravdu su uzeli u svoje ruke, te ga nakon prebijanja do smrti, ostavili na ulici golog, kao primjer. Naš vozač ga je zaobišao kao da se ništa nije desilo. Ali i to je Kenija. To je Afrika.
Tekst je preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org