Narednog dana njegovo tijelo je sa tijelima ostalih fašista obješeno naglavačke na gradskom trgu u Milanu.
Benito Mussolini svoju političku karijeru započeo je kao socijalist postavši jedan od istaknutijih vođa talijanske ljevice. Razilaženje sa stranačkim kolegama dešava se za vrijeme prvog svjetskog rata zbog zagovaranja talijanske intervencije na strani Antante. 1919. S drugim mladim ratnim veteranima Mussolini osniva Fasci de Combattimento s čime fašizam postaje organizirani politički pokret. Taj novonastali pokret dobiva ime po starom rimskom simbolu discipline, svežanj pruća sa sjekirom u sredini (tal. Fasces). Od samog začetka pokret je nacionalistički, antiliberalni i antisocijalistički, a najveću potporu dobiva iz donjih slojeva srednje klase. Mussolini je znao da na demokratski način ne može osvojiti vlast, te u listopadu 1922. fašisti organiziraju pohod na Rim u kojem je sudjelovalo 60.000 fašista. Nedugo nakon toga Mussolini postaje predsjednik vlade i tada počinje njegova fašistička diktatura za koju je bio karakterističan strahoviti teror, imperijalistička politika i ukidanje demokratskih sloboda.
Talijanski fašisti isticali su svoju naciju iznad drugih, vladali su diktatorski, gušili su političke i građanske slobode te vodili osvajačku vanjsku politiku. Mussolini tridesetih godina vodi agresivnu vanjsku politiku te se približava Hitleru i nacionalističkoj Njemačkoj s kojom ulazi u rat protiv zapadnih saveznika. Sa Hitlerom je sklopio pakt što ga je učinilo podčinjenim partnerom i sljedbenikom nacističke politike. Četrdesetih godina vraća se svojim ranim socijalističkim idejama ,a partizani mu presuđuju tako što ga ubijaju 1945.godine.
Mussolini je začetnik modernog fašizma te je zagovarao ideju da nije prirodno to da vlada širi individualna prava, on je vjerovao da je suština fašizma u tome da vlada treba da bude gospodar ljudima a ne njihov sluga.Fašistički pokreti u različitim zemljama međusobno ideološki razlikovali, a i unutar pojedinih pokreta postojale su frakcije koje su zastupale različite ideje.
Pristupali su im pripadnici starog plemstva nezadovoljnog modernim društvom i željnog reakcije, građani razočarani liberalizmom i željni manjih promjena unutar postojećeg sustava, te radikalni nacionalisti i rasisti koji su htjeli stvoriti potpuno novo društvo i način života.
Svaki normalan čovjek neće izabrati da slijedi fašizam ili bilo koju srodnu ideologiju. Svatko će normalan u samom startu biti antifašista. Za razliku od fašista koji djeluju kao zajednica koja ima svoju jasnu zločinačku ideju u koju čvrsto vjeruju i stoje iza nje među antifašistima postoje neke međusobne razlike budući da je antifašistički front u ideološkom smislu daleko širi od suparničkog – fašističkog.
U redovima antifašista postoji značajan broj onih koji zapravo i ne znaju pravu definiciju fašizma ili bar nisu sigurni po pitanju iste pošto ga miješaju sa nacizmom. Ni tu nema ničeg neobičnog s obzirom da su fašizam i nacizam komplementarne ideologije tako da jedino putem interakcije mogu dospjeti u situaciju da realiziraju svoje mračne programske ciljeve.
Pojam dijalektičkog fašizma za razliku od klasičnog, ne podrazumijeva nikakvu ideologiju nego označava fenomen nesvjesnog i nehotičnog pomaganja fašističkoj ideji da ojača uslijed odbijanja deklariranih antifašista da logički promišljaju o osjetljivim pojavama u društvu.
To nadalje implicira da određena osoba može biti fašista ili antifašista, ali ne može biti „dijalektički fašista“ već isključivo žrtva dijalektičkog fašizma. U suštini, dijalektički fašizam slobodno bi se mogao (na)zvati i dijalektički antifašizam, budući da upravo ta u njemu/njima sadržana dijalektičnost dovodi do toga da se oba pojma jedan drugom postepeno približavaju sve dok ne dospiju u istu ideološko-mentalnu ravan.
Taj proces odvija se latentno i teško ga je identificirati, što možda pruža i najracionalnije objašnjenje kako jedno društvo od naizgled normalnog, „preko noći“ postaje fašističko.
Granica između dobra i zla jedva da je vidljiva, a po nekim glavnim karakteristikama fašizma koje su navedene, razmislite o njegovoj prisutnosti.
Specifična obilježja fašizma :
1. Omalovažavanje ljudskih prava
2. Identifikacija neprijatelja kao faktor za ujedinjenje
3. Favorizacija polova
4. Vojna premoć
5. Kontrolirani masovni mediji
6. Opsesija nacionalnom bezbjednošću
7. Isprepletenost religije i vlade
8. Zaštićenost korporalne moći
9. Opsesija zločinom i kaznom
10. Kronizam i korupcija
11. Lažiranje izbora