To je izrečeno netom uoči teških detonacija koje su se dogodile u
ruskoj zračnoj bazi u blizini Novofedorivka na zapadnom dijelu
poluotoka, piše Deutsche Welle.
To je nekako sugeriralo da se radilo o ciljanom napadu Ukrajine, iako
za sada nema službene potvrde i Kijev nije preuzeo odgovornost za ove
napade. Isto tako i službena Moskva tvrdi da se radi o “eksploziji
streljiva” koje nije uzrokovano napadom. Prema istom priopćenju,
streljivo je eksplodiralo “zbog nemara”. No ako se zaista radi o napadu
Ukrajine, bio bi to prvi napad na okupirani Krim od potapanja ratnog
broda “Moskva” u travnju ove godine.
Opasnost od daljnje eskalacije
Zapravo bi bombardiranje ciljeva na Krimu imalo potpuno drugačije
značenje za Rusiju nego rat u Donbasu ili ostatku Ukrajine. I to zato
što Moskva poluotok, koji je anektiran kršenjem međunarodnog prava
2014., smatra svojim nacionalnim teritorijem i, nakon međunarodno
nepriznatog referenduma, dijelom Ruske Federacije. Prema ruskom
tumačenju, rat bi se tako proširio na ruski teritorij što bi zasigurno
zaprijetilo daljnjom eskalacijom rata.
Međutim i Ukrajina i dalje Krim smatra svojim nacionalnim
teritorijem. “Oslobodit ćemo sva naša područja, uistinu sva, uključujući
i Krim”, rekao je sredinom lipnja ukrajinski ministar obrane Oleksij
Reznikov za američku televizijsku kuću CNN. No ipak: “realističan
minimum” za sada je, “da se Ruske snage povuku na granice od prije 24.
veljače”, rekao je njegov savjetnik Jurij Zak.
Oduvijek sporan poluotok
Za Moskvu je Krim čak važniji od ostatka Ukrajine. Krim je bio dio
Rusije više od dva stoljeća. Već u 18. i 19. stoljeću carevi su ondje
sve više naseljavali etničke Ruse. Staljin je nastavio ovu politiku,
zato je većina stanovništva na ovom poluotoku i danas proruska. Tek
1954. godine Krim je pripojen Ukrajinskoj SSR po nalogu tadašnjeg
sovjetskog šefa Nikite Hruščova, pod okolnostima koje do danas nisu do
kraja razjašnjene.
Neki ukazuju na to da bi razlog možda mogla biti činjenica da je sam
Hruščov bio rođeni Ukrajinac. Nakon raspada SSSR-a, Krim je službeno
ostao ukrajinski teritorij, iako Kijev nikada nije uspio potisnuti
Moskvu kao pravog vlastodršca, a većina stanovništva ostala je proruska.
To se odražava i u činjenici da je Kijev poluotoku dodijelio status
autonomije te da je sklopio ugovore o najmu s Rusijom, primjerice za
strateški važnu luku u Sevastopolju.
Zapovjedništvo ruske Crnomorske flote već je bilo smješteno ondje u
sovjetsko doba a Sevastopolj je također jedina značajna luka koju
koristi Rusija i koja je, za razliku od luka na sjeveru, odleđena
tijekom cijele godine. Luka je važna i u vojnom i u gospodarskom smislu.
Taj sporazum između Ukrajine i Rusije nije predstavljao veći problem
sve do 2014. No tada su u Kijevu započeli pro-europski prosvjedi na
Majdanu koji su uslijedili svrgnućem proruskog predsjednika Janukoviča
koji je bio prisiljen pobjeći u Moskvu. Iznenada je Kremlj uvidio kako
postoji opasnost da dugoročno izgubi Sevastopolj i cijeli Krim koji bi
mogli pripasti protivniku ako se Ukrajina okrene Zapadu, a posebno
NATO-u – i tako je odlučio zauzeti Krim kršeći međunarodno pravo.
Nestabilna povezanost
Rusija svoj status na Krimu pokušava dodatno učvrstiti aktualnim
ratom. Osim osvajanja Donbasa, Kremlj je jednim od svojih najvažnijih
ratnih ciljeva proglasio stvaranje ruskog kopnenog koridora do Krima.
Ubrzo nakon pripajanja poluotoka 2014., Moskva je izgradila više
milijuna dolara vrijedan Krimski most s autocestom s četiri trake i
paralelnom željezničkom vezom.
Ovaj most od 2018. godine povezuje grad Kerč, koji se nalazi na
krajnjem istoku Krima, s ruskim poluotokom Taman. Zapravo, bez ovog
mosta do poluotoka se prije nije moglo doći kopnom s ruskog teritorija.
Do sada je sva opskrba oko 2.3 milijuna stanovnika, koliko ih tamo živi,
dolazila s mora ili preko ovog mosta.
Daljnjim osvajanjima u južnoj Ukrajini Putin bi ostvario i sljedeće:
povratak na status prije aneksije postao bi praktički nemoguć. Ukrajina
bi bila potpuno odsječena od pristupa Azovskom moru, a budući da Krim
strši u Crno more poput golemog klina, Rusija bi također mogla
kontrolirati i blokirati sav brodski promet prema Odesi, posljednjoj
preostaloj ukrajinskoj crnomorskoj luci. Tu strategiju potvrđuju i
žestoke borbe za Zmijski otok uz rumunjsku obalu.
Realistični povratak?
U Ukrajini, međutim, nema jasnoće oko toga koliko daleko bi se išlo s
ciljem povratka Krima pod ukrajinsku kontrolu. Povratak poluotoka je
“pitanje o kojem treba pregovarati diplomatski”, rekao je vladin
savjetnik Zak. Vojno gledano, predsjednik Zelenskij također je svjestan
da je ponovna uspostava kontrole, čak i pod mnogo boljim okolnostima
nego što je to sada slučaj, gotovo nemoguće: “Mislim da bi to značilo
stotine tisuća žrtava na našoj strani,” rekao je Zelenskij nedavno za
američki news portal “Axios”.
No trenutno je isto tako potpuno nejasno kako bi se eventualni
povratak mogao postići pregovorima. Zbog trenutnog odnosa snaga,
strateške važnosti Krima, ali i zbog jasne lojalnosti velike većine
njegovih stanovnika Rusiji, to se u ovom trenutku čini praktički
nemogućim.