Nakon dvadeset godina Monique je dala intervju Reutersu. Novinarima je podijelila i arhivske fotografije, na kojima su ona i njen brat u istim situacijama i pri istim aktivnostima kao i njihovi sjeverokorejski drugari iz škole. Sa jedinom razlikom – bojom kože.
“ Znam kako Koreanci razmišljaju, i znam kako sa njima razgovarati. Jer su me oni stvorili.” kaže Maciasova.
Kako je dakle izgledao njen život u Sjevernoj Koreji?
Sjeverna Koreja je odobrila zahtjev diktatora te je pružila azil njegovoj supruzi , i njihovoj djeci, starijem sinu Francisu i njihovoj mlađoj kćerki Monique. Ne iznenađuje topao odnos sjeverne Koreje i diktatorske EkvatorskeGvineje : sjeverokorejski režim je male državice planski birao kao svoje saveznike.
Oba djeteta su pohađala prestižnu vojnu školu u glavnom gradu Pjongjang. Oblačili su uniformu, i nosili kapice sa petokrakom.
S obzirom da su đaci mogli biti smo muškarci , za Monique je osnovan posebni djevojački razred. Ovu vojnu školu je prije njih pohađao i sam Kim Čong-il, preminuli vođa Sjeverne Koreje i drugi u nizu iz sjeverokorejske dinastije.
Za njih je studiranje na akademiji bila velika čast. Vladala je striktna disciplina, i studenti su redovno učestvovali u vojnim vježbama.
“ Prvi put smo svi bili gladni, jer smo stalno pucali, trčali i bježali , te se negdje penjali, pa smo sedmične zalihe pojeli za tri dana. Četvrti dan smo gladovali. Ali na kraju smo naučili sve što je bilo potrebno” sjeća se Maciasova. Naučila je pucati iz kalašnjikova kad joj je bilo 14 godina.
Maciasovi su bili izloženi istoj propagandi kao njihovi drugari Koreanci. Monique je bila odgajana da ne vjeruje Sjedinjenim Državama, a kad je u Pekingu prvo put vidjela Amerikanca, prepala se.
”Strašno sam se bojala. Bože, Amerikanac. Pobjegla sam od njega” kaže Monique.
Treba dodati, da je porodica Macias u Koreji pripadala tamošnjoj eliti. Ne samo da su živjeli na visokoj nozi, već su redovno putovali na godišnji odmor – luksuz, o kojem velika većina Koreanaca ne smije ni sanjati.
Monique je u Pjongjangu živjela do 1994. godine. Krenula je i na studije na lokalnom univerzitetu.
Danas joj je preko 40 godina i sa svojom porodicom živi u Španiji. Korejski jezik joj je i danas broj jedan. Na njemu je napisala i svoje memoare koje je nazvala : Ja sam Monique iz Pjongjanga.
Fotografije : Reuters
Za BUKU preveo i prilagodio Elvir Padalović