Za ropstvo mislimo da je stvar prošlosti, prizor iz rimskih kolonija ili sa američkih plantaža iz 18. vijeka, ali praksa pretvaranja ljudi u robove koji su nečije vlasništvo i dalje postoji. Danas postoji 29.8 miliona ljudi koji žive kao robovi, stoji u opsežnom izvještaju fondacije Walk Free iz Australije.
Ovo nije neka ublažena definicija ropstva, sačinjena prema modernim standardima. Ovih 30 miliona ljudi žive kao prisilni radnici, prostitutke, djeca vojnici, djevojčice nevjeste prisiljene na udaju i, u pravom smislu te riječi, kao nečije vlasništvo. Walk Free su sproveli istraživanje u 162 zemlje svijeta i pronašli robove u sve i jednoj. Ali praksa je daleko gora u nekim zemljama u odnosu na druge.
Zemlja u kojoj je najveća vjerovatnoća da neko postane rob jeste Mauritanija. Iako je ova velika zapadnoafrička nacija tri puta pokušala da zakonom zabrani ropstvo unutar svojih granica, ono je toliko uobičajeno da se gotovo smatra normalnim. U izvještaju se procjenjuje da je četiri procenta Mauritanije pod ropstvom – jedan od 25 ljudi. (Humanitarna grupa SOS Slavery, koristeći se širokom definicijom ropstva, procijenila je prije nekoliko godina da je moguće da je čak 20 odsto Mauritanaca u ropstvu)
Mapa pokazuje gotovo sve zemlje na svijetu sa procentom porobljenog stanovništva. Broj robova je takođe alarmantno visok na Haitiju, u Pakistanu i Indiji, drugoj najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu. U sve tri ove zemlje, procjenjuje se da je više od jedan odsto stanovništva u ropstvu.
Mapa jasno pokazuje nekoliko trendova. Prvo, bogate, razvijene zemlje imaju daleko najmanju stopu ropstva. U izvještaju stoji da su efektivna politika države, vladavina prava, politička stabilnost i nivo razvoja faktori koji zajedno čine ropstvo manje vjerovatnim. Ugrožene kategorije su manje ugrožene, dok onima koji bi ih zloupotrijebili prijete veće kazne i veći rizik da će biti uhvaćeni. U takvim uslovima, manje su šanse da će rat, prirodne katastrofe ili raspad države natjerati bespomoćnu djecu i odrasle u ropstvo. Drugi ključni faktor u sprečavanju ropstva jeste diskriminacija. Kada društvo postupa prema ženama, etničkim skupinama ili vjerskim manjinama kao manje vrijednima ili manje značajnim da bi ih se zaštitilo, veća je vjerovatnoća da će oni postati robovi.
Među najteže pogođenim regijama je Subsaharska Afrika koja je označena crvenom bojom, sa velikim brojem zemalja u kojima je oko 0.7 odsto stanovništva porobljeno – ili jedan od 140 ljudi. Nasljeđe transatlantske trgovine robljem i evropskog kolonijalizma; etničke podjele i sistemi ekonomske eksploatacije zaostali iz kolonijalnog doba i dalje su, u određenoj mjeri, prisutni. Ropstvo je takođe posljedica ekstremnog siromaštva, visokog nivoa korupcije i tolerisanja udaje djevojčica za odrasle muškarce koji njihovim roditeljima plate neku vrstu miraza.
Druge dvije jarko crvene regije su Jugoistočna Azija i Istočna Evropa. Obje su pogođene naročito trgovinom ljudima radi seksualnog iskorištavanja, praksom koja se veoma razlikuje od popularnog zapadnog poimanja prostitucije. Žene i muškarci su prisiljeni na prostituciju, često od rane mladosti i potpuno zavise od svojih zlostavljača ne samo za svakodnevni opstanak već i kada su u pitanju osnovne životne odluke; oni ne odlučuju gdje će ići ili šta će raditi i fizički su spriječeni da napuste svoje zlostavljače. Međunarodni trgovci ljudima odavno na meti imaju ove dvije regije, gdje se ženama i muškarcima određuje cijena prema boji njihove kože i izgledu.
Ova mapa može donekle da zavara. Sjedinjene Američke Države, po glavi stanovnika, imaju veoma nisku stopu ropstva: tek 0.02 odsto, ili jedan od 5,000 ljudi. Ali konačan zbir je veliki: procjenjuje se da u Americi postoji 60,000 robova.
Zemlja koja je najviše pogođena ropstvom je Indija. Procjenjuje se da tamo postoji 14 miliona robova – kao da je cijelo stanovništvo Pensilvanije prisiljeno na ropstvo. Zemlja pati od svih glavnih oblika ropstva, kako stoji u izvještaju. Prisilni rad je uobičajen, dijelom zbog sistema nasljednog dužničkog ropstva; mnoga indijska djeca se rađaju dužna iznose koje ne mogu nikako vratiti gazdama koji ih kontrolišu kao svoje vlasništvo tokom čitavog života. Drugi postaju prisilni radnici kada se presele u drugu regiju tražeći posao, i obrate se zelenašima koji im obećaju posao ali ih pretvore u robove. Sistem kasta i sveprisutna diskriminacija pogoduju društvenim normama koje čine lakšim okretanje glave od problema. Žene i djevojčice iz nižih klasa su naročito ugrožene kada je u pitanju seksualno ropstv, bilo da se to radi pod krinkom udaje ili ne, mada i muškarci i dječaci često bivaju žrtve.
Jedna od najugroženijih populacija na svijetu jesu djeca sa Haitija. Haiti je na drugom mjestu po stopi ropstva – 2.1 odsto, ili oko jedan od 48 ljudi, od kojih su mnogi maloljetni. Čak postoji i naziv za to: “restaveks,” od kolonijalnog francuskog za “reste avec” ili “ostati sa.” Tradicionalno, riječ se odnosi na siromašne porodice koje svoju djecu šalju da žive i rade kod bogatijih porodica. To je često bezopasno, ali neki roditelji misle da nemaju drugog izbora, uglavnom zato što nemaju drugih prihoda osim onih od prodaje djece za prisilni rad koji veoma nalikuje ropstvu. Vjeruje se da jedno od 10 djece na Haitiju na ovaj način biva porobljeno. Oni koji pobjegnu, stoji u izvještaju, često završe kao žrtve trgovine ljudima radi prošenja i seksualnog iskorištavanja.
Ono što je možda najzapanjujuće u vezi sa ropstvom širom svijeta jeste koliko je ono slično u društvima koja se po ostalim stvarima veoma razlikuju. Faktori rizika se mogu razlikovati od mjesta do mjesta, uzroci mogu biti veoma različiti, ali su životi robova uglavnom slični.
Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić