To
je mjesto gdje žene vladaju, brak ne postoji i svi rođaci po majci žive zajedno.
Ali da li je to za žene dobro kao što zvuči – i koliko još dugo to može potrajati?
Zamislite
društvo bez očeva, bez braka (ili razvoda), društvo u kojem ne postoji porodica
kao nukleus društva. Baka sjedi na čelu stola, njeni sinovi i kćeri žive s njom,
zajedno sa djecom tih kćeri, po majčinoj rodbinskoj liniji. Muškarci su tek
nešto više od rasplodnih mužjaka, donatora sperme koji oplode žene, ali najčešće
imaju vrlo malo učešća u odgoju svoje djece.
Ovaj
progresivni, feministički svijet – ili anahroni matrijarhat, jednako iščašen kao
bilo koje patrijarhalno društvo – postoji u plodnoj dolini u pokrajini Yunnan, na
jugozapadu Kine, u dalekom istočnom podnožju Himalaja. Drevna plemenska
zajednica tibetanskih budista po imenu Mosuo, živi iznenađujuće modernim
načinom života: žene se tretiraju kao jednake, ako ne i superiorne, u odnosu na
muškarce. I jedni i drugi imaju onoliko mnogo, ili malo, seksualnih partnera
koliko žele, bez osude društva. Rodbinske zajednice odgajaju djecu i brinu o
starima.
Djeca
pripadaju samo svojim majkama, njihovi biološki očevi žive u svojim
matrijarhalnim porodičnim kućama. Djecu odgajaju majke, bake, tetke i ujaci.
Djeca
se rađaju izvan braka, što je u ostatku Kine neuobičajeno. Za Mosuo, brak je
nezamisliv koncept, a djeca su „bez oca“ jednostavno zato što njihovo društvo
ne pridaje puno važnosti očinstvu. Porodica kao nukleus društva postoji, samo u
drugom obliku.
Muškarci
i žene praktikuju „slobodan brak“ – što je elegantan izraz za tajne noćne
sastanke sa ljubavnicima. Muški šešir na kvaki od vrata ženskih odaja je znak
drugim muškarcima da ne ulaze. To može biti seks za jednu noć ili redovni
susreti koji se prodube u ekskluzivno cjeloživotno partnerstvo – koje može, ali
ne mora završiti trudnoćom. Međutim, parovi nikada ne žive zajedno i niko ne izgovara
sudbonosno „da“.
Za žene, seks je često tek prijatna digresija od
napornog svakodnevnog života, a ljubavnik potencijalni donator sperme.
Žene
su vlasnice i nasljednice imovine, one su zadužene za sjetvu u ovom agrarnom
društvu, i vode domaćinstva – kuhaju, čiste i podižu djecu. Muškarci
obezbjeđuju snagu, oni su zaduženi za oranje, gradnju, popravke u kući, klanje
životinja i pomoć u donošenju velikih porodičnih odluka, iako baka uvijek ima
posljednju riječ.
Iako
muškarci nemaju roditeljskih obaveza – uobičajeno je da žene ne znaju ko je
otac njihove djece, i s tim u vezi ne postoji stigma – oni imaju dosta odgovornosti kao ujaci prema
djeci svojih sestara.
Mosuo
muškarci su feministi po svim standardim. Dječacima ništa ne smeta da brinu o
svojim mlađim sestrama ili da svuda vode svoju malu braću za ruku.
U
odsustvu braka kao cilja, jedini razlog da muškarac i žena imaju nešto nalik vezi
jeste ljubav, ili to što uživaju u društvu jedno drugog. Ako ostanu zajedno,
onda to nije zbog djece, društva ili finansija.
Sve
Mosuo žene su u suštini same.
Obizirom
da je život organizovan oko majčine porodice, majčinstvo je svetinja. Za mladu
Mosuo ženu, to je životni cilj. One jako žele da zatrudne. Kada postanete majka,
onda se smatrate kompletnom.
Šta
se desi ako žena ne želi da ima djecu? To za njih jednostavno nije opcija. A
šta ako ne mogu imati djecu ili rađaju samo dječake? Onda će usvojiti
dijete iz neke druge porodice ili češće
od nekog od rođaka sa majčine strane.
Za
nekoga ko dolazi sa Zapada, ovo je manje progresivna strana Mosuo načina
života. Da li društvo u kojem su žene emancipovane od braka i koje imaju
seksualnu slobodu, zapravo proizvodi domaćice koje nemaju drugog izbora osim
majčinstva?
Ali
stvari se mijenjaju. Od kada su većinom kineski turisti počeli pristizati
početkom devedesetih, donijevši asfaltirane ceste, aerodrom i poslove za pripadnike
naroda Mosuo, njihov tradicionalni način života počeo je djelovati zastarjelo
mlađoj populaciji.
Određen
broj mladih žena možda još uvijek žive za majčinstvo, ali su isto tako dio
pionirske generacije u tranziciji: udate su, ali žive u vlastitoj kući sa
svojim mužem i djecom. Iako generacija njihovih baka, sada u svojim 60-im i 70-im,
još uvijek praktikuje slobodni brak, kao i mnoge žene u svojim 40-tim, oko
polovice žena 30-ih godina žive sa svojim partnerima – očevima njihove djece. Manji
broj muškaraca i žena se vjenčavaju sa partnerima izvan Mosuo zajednice i odlaze.
Razlog
za promjenu je obično obrazovanje: na jezeru Lugu postoji srednja škola za
mlađe razrede, a najbliža srednja škola za starije razrede udaljena je 100km, i
malo djece je pohađa. Još manje ih ode dalje na školovanje.
Ali
to mladima iz zajednice Mosuo nije ni važno – turizam im obezbjeđuje poslove –
od konobara do vlasnika pansiona, turističkih vodiča ili vozača taksija – što su
do sada bili nepoznati koncepti. Ova nova klasa koja se formira ima novac i šansu
da upoznaju ljude izvan svoje zajednice – mnoge porodice iznajmljuju zemlju na
kojoj će se graditi hoteli. Poljoprivredna proizvodnja za potrebe domaćinstva
je na izdisaju, polako je zamjenjuje komercijalna poljoprivreda lokalnih sorti
koje su na dobrom glasu. Tamo gdje se zemlja još uvijek obrađuje za potrebe porodice,
većinom u udaljenim ruralnim dijelovima, djeca se vraćaju kući da pomognu oko
žetve. I znaju da će za njih uvijek biti hrane u majčinom domu.
To
je društvo u tranziciji, u zemlji koja se brzo mijenja. Feministički aktivizam
je u porastu u Kini, boreći se protiv postojeće diskriminacije. U Kini se
neudate žene preko 27 godina još uvijek opisuju kao “ostaci“. Mogu li
emancipovane Mosuo žene – i muškarci – pokazati Kinezima drugačiji pristup
porodičnom životu?
Mladi
iz zajednice Mosuo kreću drugačijim putem od stvojih roditelja, usvajajući
zapadni koncept braka i porodičnog života sa oduševljenjem. Neki prognoziraju da
će Mosuo kultura nestati za 30 godina, dok drugi vjeruju da će im se njihova
tradicionalna porodična struktura činiti kao raj kada uvide šta je alternative tome.
Izvor: The Guardian
Prevod Buka