Sukob između šiita i sunita jedna je od najvažnijih tema u savremenoj islamskoj i svjetskoj politici.
Iako ove dvije grane islama dijele iste temeljne principe i svetinje, njihove različitosti, ukorijenjene još u prvim danima islama, oblikovale su religijske, političke i kulturne tokove u mnogim zemljama Bliskog istoka i šire.
Korijeni podjele
Razdor između šiita i sunita počeo je nakon smrti proroka Muhameda 632. godine. Ključni razlog podjele bio je nesporazum oko toga ko treba da ga naslijedi. Suniti vjeruju da je prvi nasljednik trebao biti izabran od strane zajednice i slijediti sunnet (tradiciju) proroka Muhameda, pa su zato podržali izbor Ebu Bekra, jednog od Muhamedovih bliskih prijatelja i saradnika.
Šiiti, s druge strane, vjeruju da je nasljednik morao biti iz Muhamedove porodice i podržali su Alija, Muhamedovog rođaka i zeta. Tako su Alijevi sljedbenici – na arapskom jeziku šijat Ali ili “Alijeva stranka” – kasnije postali poznati kao šiiti.
Temeljne razlike
Iako šiiti i suniti dijele mnoge osnovne islamske principe – poput vjere u jednog Boga, postanja, molitve, milostinje i hadža – razlikuju se u tumačenju istorije i religijske autoritativnosti.
Autoritet i imamet
Suniti vjeruju u izbor vođa među kvalifikovanim članovima zajednice i ne priznaju posebnu ulogu koju šiiti daju imamima, za koje smatraju da su božanski vođeni. Kod šiita, imami (posebno dvanaest imama kod tzv. „twelvers“ šiita) imaju posebno mjesto i smatraju se nepogrešivima i svetima, kao produžena ruka proroka Muhameda. Ovi imami postaju ključna duhovna figura šiitske teologije i nosioci božanske mudrosti.
Ritualne i doktrinske razlike
Postoje i određene razlike u religijskim ritualima i običajima. Na primjer, šiiti obilježavaju Dan Ašure, dan kada je ubijen Husein, unuk proroka Muhameda, kao dan tuge i žaljenja. Za sunite, Ašura je takođe važan dan, ali uglavnom u kontekstu vjerskog posta, dok je za šiite dan posebno posvećen sjećanju na mučeništvo.
Geografska raspodjela
Suniti čine većinu muslimanske populacije širom svijeta, dok šiiti predstavljaju oko 10-15% muslimana globalno. Geografski gledano, Iran i Irak su zemlje u kojima su šiiti u većini. U Iranu gotovo 90% muslimana pripada šiitskom smjeru, a šiitska zajednica dominira i u južnim i centralnim dijelovima Iraka. Manje šiitske zajednice nalaze se u Libanu, Bahreinu, Jemenu, kao i u Istočnoj provinciji Saudijske Arabije.
Suniti su većinski prisutni u većini drugih muslimanskih zemalja, uključujući Saudijsku Arabiju, Egipat, Tursku, Siriju, Indoneziju i Pakistan. Međutim, mnoge zemlje, kao što su Liban i Sirija, imaju značajne šiitske manjine, što dodatno doprinosi složenim demografskim i političkim odnosima.
Politički i vojni sukobi
Sukobi između šiita i sunita nisu samo vjerske prirode, već uključuju i političke, ekonomske i društvene faktore. Primjer ove napetosti može se vidjeti u rivalitetu između Saudijske Arabije, sunitske monarhije, i Irana, šiitske teokratije. Te dvije zemlje često su u sukobu kroz svoje proxy saveznike u zemljama kao što su Jemen, Irak, Sirija i Liban. Rat u Jemenu je, na primjer, kompleksni sukob u kojem su Saudijska Arabija i Iran aktivno uključeni podržavajući različite strane – sunitsku vladu i šiitske Huseine.
Dodatno, mnogi teroristički napadi i sukobi u regionu proizlaze iz napetosti između ovih zajednica, gdje ekstremističke grupe često koriste vjerske razlike kao opravdanje za nasilje.
Savremeni izazovi i mogućnosti pomirenja
Iako je konflikt između šiita i sunita duboko ukorijenjen, mnogi lideri i intelektualci u muslimanskom svijetu pokušavaju da smanje napetosti kroz međuvjerski dijalog i ekumenske inicijative. Na primjer, brojni skupovi, akademski forumi i konferencije organizuju se s ciljem izgradnje razumijevanja i promocije zajedničkih interesa muslimana širom svijeta.
Vjerovatno najvažnija poruka u savremenom svijetu jeste da napetosti između šiita i sunita nisu neizbježne, već su rezultat političkih i društvenih faktora koji se mogu prevazići dijalogom i zajedničkim radom. Obični građani u brojnim zemljama već žive zajedno i grade međusobno povjerenje, a dugoročno rješenje leži upravo u podršci onih koji promovišu mir.