Gradovi nekad i sad
Kada su političari vodili debatu o tome gdje će biti glavna kancelarija Ujedinjenih nacija poslije ratnih razaranja 1946. godine, jedno mjesto se isticalo kao potencijalna nezvanična prijestolnica svijeta. Njujork je tada bio najveći grad na svijetu sa 12 miliona stanovnika. Bio je najveća i najuticajnija metropola u najbogatijoj i najuspješnijoj privredi. Bio je rasadnik ideja o tome kako učiniti gradove boljima. Bio je kulturni magnet, dom nebodera i apstraktnih ekspresionista, bibopa i džeza.
Šest decenija kasnije, hladnoratovski poredak je prošlost. Američku ekonomsku dominaciju ugrožavaju Kina i druge države. Ujedinjenim nacijama je potrebna reforma. Tokom proteklih godina, bilo je mnogo prijedloga da se sjedište skupštine premjesti. Rusija je 2001. godine predložila premještanje u Sankt Peterburg, Kanada je 2007. godine predložila Montreal, a Singapur (2008) i Dubai (2010) predložili su preseljenje u te gradove-države. Tako da nije nezamislivo da će se UN premjestiti. A nije nezamislivo ni to da će neki drugi grad postati sljedeći nezvanični glavni grad svijeta. Samo, koji bi to grad bio?
Ako svjetski moćnici budu birali najveći grad na svijetu, kao što su to učinili 1946. godine, njihov izbor će pasti na Tokio, koji je prestigao Njujork po veličini ubrzo nakon što se UN tamo smjestio, i sada broji preko 30 miliona stanovnika. Ali, kao što kažu, nije sve u veličini. Moć, ekonomske veze, kultura, obrazovanje – sve to je jednako važno. Kroz istoriju, najveći gradovi na svijetu bili su dominantni ne samo zbog svoje veličine, već i zato što su bili glavni gradovi svjetskih imperija. To je važilo za Rim u prvom vijeku naše ere (prvi grad koji je dostigao broj od milion stanovnika), za Konstantinopolj (sada Istanbul) u petom vijeku; za Šangaj, glavni grad Kine u sedmom vijeku, za Bagdad u desetom vijeku; Tenohtitlan, glavni grad Asteka, na kraju 15. vijeka, i za London iz 19. vijeka (prvi grad koji je dostigao broj od 5 miliona stanovnika). Iako je ogroman, Tokio ne spada u istu kategoriju. Nije naročito kosmopolitski i, s obzirom na svoju veličinu, ima relativno mali broj stranih državljana koji u njemu žive.
Moć je važna, ali ni glavni gradovi dvije najmoćnije države — kojima najviše odgovara titula imperijalističkih gradova današnjice— ne zadovoljavaju baš sve kriterije. Peking definitivno nije globalni grad, niti će to biti sve dok ga Komunistička partija drži u šaci. Dok je u Njujorku i Londonu između jedne četvrtine i jedne trećine stanovnika rođeno je van zemlje, u Pekingu je taj procenat manji od 1%. Autsajderi moraju imati svoj udio učešća u nekom gradu da bi on dobio status globalnog grada.
Vašington ima veće izglede kao kandidat. U njemu živi više ljudi nego u bilo kojem drugom gradu koji ostatak svijeta shvataju ozbiljno. Tamo su smještene MMF i Svjetska banka – dvije vodeće međunarodne finansijske institucije. Vašington sebe takođe shvata ozbiljno, ali tako i treba: kao i u Londonu 19. vijeka, odluke koje se tamo donesu imaju veći značaj za ostatak svijeta, nego one donesene bilo gdje drugdje na svijetu. Grad moći ima kapacitet da vodi i zaustavlja ratove, spasava ili uništava privrede. Pa ipak, da bi grad bio dominantan, nije dovoljno da ima političku moć ili veliki broj trustova mozgova. Vašingtonu – gradu sa “sjevernjačkim šarmom i južnjačkom efikasnošću”, kako je rekao Džon F. Kenedi – malo toga ide u prilog, osim moći Sjedinjenih Država, a i onako polako blijedi. On jeste internacionalni grad, ali nije kosmopolitski. On budi uvažavanje, ali ne i divljenje. On ima političku moć, ali ne i moć da bude primjer drugima.
Kada je 1957. godine, pet godina nakon što se UN uselio u svoju zgradu u ulici East 42nd Street, Jack Kerouac završavao svoju knjigu “On the Road”, našao se na nekoliko blokova udaljenom trgu Time Square. Po povratku sa svojih putovanja po Americi, našao se u špici, usred “apsolutnog i fantastičnog ludila Njujorka, sa milionima ljudi u vječnoj trci za dolarom, za ludim snom – ugrabiti, uzeti, dati, izdahnuti, umrijeti.” Naravno, Kerouac je kritikovao konzumerizam 1950-ih godina, ali njegov opis pogađa upravo ono što jedan grad čini uspješnim: milioni koji se grabe za novac. A što je više stvari oko kojih se ljudi otimaju—što je više prilika za ugrabiti, uzeti i dati – to grad više postaje istinski internacionalan.
Gradovi su proizvod trgovine. Trgovački gradovi trguju žitom, drugi gradovi trguju proizvodima, internacionalni gradovi dizajniraju i trguju svime, naročito uslugama, ali globalni gradovi – kategorija u koju spadaju samo Njujork, London i Tokio—specijalizovani su za međunarodne finansijske usluge. Tokom proteklih 50 godina, svijet je doživio revoluciju u trgovini. Gradovi su nekada slali jedni drugima gotove proizvode (na primjer, automobile ili kompjutere). Sada takođe trguju uslugama i dijelovima (svjećicama ili glavama za hard diskove). Svaki korak u procesu proizvodnje je razdvojen, dijelovi se proizvode odvojeno i šalju na spajanje. Rezultat toga je da trgovina širom svijeta cvjeta, broj internacionalnih gradova je porastao – a mnogi su na putu da uđu u prestižni klub globalnih gradova.
Stoga svaki uži izbor potencijalnih glavnih gradova svijeta treba da sadrži, pored gore navednog tria, plus Vašington, i brzorastuće metropole najbržerastućih privreda: Šangaj i Peking, Bombaj i Delhi, Sao Paulo, Meksiko Siti. To isključuje mjesta koja su na svoj način sjajni gradovi—Pariz, Berlin, Los Anđeles—ali se ne uklapaju u našu definiciju. (Oprosti, kontinentalna Evropo.) Svi oni koji se uklapaju, osim Londona i Vašingtona, imaju 15 ili više miliona stanovnika. Osim ako ne želite da vaš globalni grad trguje isključivo uslugama vlade – odnosno, da to bude slavna Kanbera,— onda to na neki način postaje preduslov.
Ali, kao i kada je u pitanju stanovništvo, tako je i sa ekonomijom i trgovinom: veličina još uvijek nije sve. Vijekovima su gradovi kao Bagdad i Konstantinopolj svoju veličinu dugovali svojoj reputaciji za učenje, slavi svojih obrazovnih ustanova, svojoj otvorenosti za nove ideje i sposobnosti da privuku najbolje umove da podučavaju i stvaraju u njihovim školama i sudovima. Neki od ovih atributa su mjerljivi, uzimajući u obzir koliko univerziteta ima neki grad, koliko njegovih stanovnika je rođeno u inostranstvu ili koliko jezika se u njemu govori.
Kriteriji za izbor glavnog grada
Kriteriji prema kojima je urednik magazina Intelligent Life birao glavni grad svijeta su sljedeći: moć i uticaj (uglavnom politički), prihodi i bogatstvo, obrazovni standardi (univerziteti i studenti), kulturni život (pozorište, izdavaštvo, umjetnost) i globalne veze (strani državljani, aerodromi, turisti, strani jezici koji se uče u školama, telefonski pozivi, internet konekcije i tako dalje). Iako je nastojao da ocjene budu objektivne, neki kriteriji, kao što su moć i kultura, neminovno su subjektivni.
Rezultati pokazuju da su dominantni gradovi i dalje oni iz bogatog dijela svijeta, još uvijek to nisu gradovi iz brzorastućeg dijela svijeta. U njegov izbor ušla su četiri grada u industrijalizovanim zemljama i pet u rastućim tržištima. Četiri grada iz bogatih zemalja zauzimaju prva četiri mjesta, možda zbog značaja koji sistem ocjenjivanja daje obrazovanju i vezama. Na kraju se trka vodi između dva grada, Londona i Njujorka. Ova dva grada grabe naprijed, dobijajući visoke ocjene po gotovo svim kriterijima. Svakom kriteriju data je jednaka važnost. Kada bi dali veći značaj moći i uticaju, a manji obrazovanju, rezultati bi se promijenili u korist brzorastućih trgovačkih gradova.
London je, dakle, nezvanični globalni glavni grad, novi Njujork. Ali ako smatrate da je ovaj zaključak pogrešan, vaš skepticizam je već viđen. Njujork se sada možda čini očiglednim izborom za sjedište UN-a, ali nisu svi tako misliti u to vrijeme: među onima koji su glasali protiv bile su Britanija, Francuska i Nizozemska.
Vašington
Ako smatrate da London ne zaslužuje ovu titulu, u dobrom ste društvu. Peter David, urednik magazina Intelligent Life iz Vašingtona, tvrdi da je Vašington očigledan izbor.
Mnogobrojne irelevantne stvari mogu ići u korist njegovim rivalima. Paris je ljepši, London više kosmopolitski, Peking više trguje, ali samo Vašington s pravom prisvaja titulu glavnog grada cijelog svijeta.
Vašington zasigurno izgleda kao glavni grad. Ako biste htjeli izmisliti globalnu prijestolnicu, sigurno biste joj dali širok mol, kapitol sa kupolom, neoklasične hramove, jezero, visoki obelisk u centru. Ali takav grad bi bio Diznilend da nema onoga što Vašington, kao ni jedan drugi grad, i dalje ima u izobilju: apsolutnu, sirovu moć.
Kina je za petama Americi, ali su ipak ljudi u sivom u sivoj Zgradi finansija ti koji upravljaju najvećom svjetskom ekonomijom. Tik iza ćoška je zgrada Federalnih rezervi, koja upravlja svjetskom rezervnom valutom. Na udaljenom kraju brze rijeke Potomak nalazi se Pentagon, još uvijek najveća zgrada vlade na svijetu: 25,000 njenih stanara upravljaju budžetom za odbranu koji iznosi koliko budžeti svih stalih zemalja svijeta zajedno. A iz Bijele kuće na adresi 1600 Pennsylvania Avenue, skromnog doma u poređenju sa Jelisejskom ili Bakingamskom palatom, predsjednik još uvijek može svrgnuti vladare u Mezopotamiji i poraziti džihadiste u Vaziristanu.
Stanovnici Vašingtona ne daju se zavarati grandioznom arhitekturom svog grada. Dolazeći iz većih američkih gradova, oni žude za svjetlima Njujorka ili karmom San Franciska. Jer uprkos svim svojim spomenicima i avenijama, Vašington može djelovati kao provincija, čak vam može biti i dosadno. Ali svako malo kada podignete pogled sa svoje ledene kafe, vidjećete jato helikoptera kako klize iznad krovova i pomisliti: bilo to dobro ili loše, ovo je najsličnije drevnom Rimu što naše doba ima da ponudi.
Peking
Na pitanje koji je glavni grad svijeta James Miles, dopisnik magazina Intelligent Life iz Kine, odgovara:
Nažalost, odgovor je Peking. Nažalost zato što je to grad koji ne posjeduje niti fizički šarm (izuzev nekoliko četvrti preostalih iz vremena imperije), niti naročitu kulturu (malo ljudi se divi pekinškim muzejima, pozorištima ili muzici), ne posjeduje čak ni vazduh koji se može udisati (Olimpijske igre 2008. bile su rijedak period bez smoga). Njegova politika nailazi na malo obožavalaca. Građani uživaju daleko više slobode nego prije 30 godina, ali ne i slobodu da se suprotstave Komunističkoj partiji. Peking čak nije ni naročito ljubazan prema autsajderima. Bez obzira koliko dugo živjeli u Pekingu, stranci ne mogu dobiti državljanstvo. Upravo su postavili nove prepreke za migrante iz ostalih dijelova Kine, čime je većini njih postalo gotovo nemoguće da kupe automobile ili kuću (navodno da bi se smanjile gužve u saobraćaju i da bi se zadržale pristupačne cijene kuća).
Peking ne posjeduje moć u globalnom smislu kao Vašington. Nedostaje mu vojna snaga i diplomatska moć Amerike (iako troši ogromnu sumu na jačanje i jednog i drugog). Ali za razliku od Amerike, koja ima priličan broj neprijatelja, gotovo da nema zemlje na svijetu koja ne želi da se dodvori Pekingu. Čak i zemlje koje zaziru od njega (uključujući Ameriku) prilaze mu sa opreznim uvažavanjem, ako ne sa direktnim ulizivanjem. Vašington isijava moć, bilo tvrdu ili meku, u ogromnim količinama. Ali u nekim dijelovima svijeta otpor je takođe jak: probajte izraziti divljenje prema Americi u Pjongjangu. Moć koja dolazi iz Pekinga jeste slabija, ali je ubjedljivija. Neki ismijavaju američku kulturu, ali malo je onih koji se usuđuju ismijavati kinesku. Odavanje priznanja kineskoj kulturi je ritual koji zapadne sile naročito paze da ispoštuju. Tokom posjete Pekingu 2009. godine, za koju je imao velike planove, predsjednik Obama je proveo značajno vrijeme posjećujući Zabranjeni grad i Kineski zid.
Za kineske careve se nekada govorilo da su vladari tianxia – svega pod nebom – iako su u praksi daleki “barbari” bili van njihove kontrole. Zašto ne usrećiti Kinu jednostavnim priznanjem da je Peking glavni grad tianxia? To će barem učiniti Kinu spremnijom na saradnju u rješavanju svjetskih problema, od finansijske krize do klimatskih promjena, odagnavši njene sumnje da se Zapad udružio protiv nje. Neka Kina odluči, kao što su nekada njeni carevi, šta tianxia zapravo znači.
Original na More Intelligent Life
Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić