Kao i Stephen Hawking, i ja živim sa bolešću motornog neurona (MND). Poput njega, ja sam jedan od malobrojnih sretnika koji nisu umrli u nekoliko mjeseci nakon dijagnoze. Devet godina sam mlađi od njega i imam simptome bolesti već deset godina, što je mnogo manje od njegovih 49. Međutim, u tih 10 godina i ja živim “sa spoznajom o preuranjenoj smrti”. Za razliku od profesora Hawkinga, ja nisam slavni naučnik. Ja sam tek slabo poznati pisac, koji je nekada bio nastavnik i sveštenik.
Čini mi se da su neke tvrdnje koje Stephen Hawking iznosi u intervju, dok su neke nesumnjivo tačne, a neke opet, kako sam priznaje, samo hipoteze, jednostavno tendenciozne. Jedan od simptoma MND i kod njega i kod mene je umanjena sposobnost govora, pa je zbog toga ono što govorite svedeno na golu suštinu. (To naravno nije slučaj kada imate vremena da napišete skriptu.) Zbog toga ste nekad frustrirani što ne možete da nijansirate svoje ideje. Stoga su njegovi izrazito kategorični odgovori možda samo srž njegovog razmišljanja, ali ne i u potpunosti izraženo mišljenje.
Na primjer, njegovi komentari o smrti su isuviše isključivi: “Ja posmatram mozak kao kompjuter koji će prestati da radi kada se njegovi dijelovi pokvare. Ne postoji raj ili život poslije smrti za pokvarene kompjutere; to je bajka za ljude koji se plaše mraka.” Nesumnjivo je da nema raja za pokvarene kompjutere, u to sam se i sam uvjerio kada sam prolio voćni sok po svom laptopu. Mozak možda nije ništa drugo do najfascinantniji kompjuter, ali ipak postoji nešto po čemu se mozak koji se pokvari suštinski razlikuje od kompjutera, jer mozak koji se pokvari može da “počne da cijeni Vagnerovu muziku i uživa više u životu”. To je, rekao bih, iracionalno, ali nije neuobičajeno. Ljudska bića su, čini se, nešto više od mašina. Možda će nauka jednog dana dokučiti u čemu je ta razlika.
Hawking nam kaže da “nauka upravlja univerzumom”. Mislim da shvatam šta želi reći. Univerzum se zasigurno otkriva naukom. Naučne teorije koje se ne uklapaju u dokaze koje pruža univerzum se odbacuju. Drugim riječima, univerzum upravlja naukom, a ne obrnuto. Interesantno je da je upravo to ono što Hawking sam kaže kada govori o ljepoti nauke. “Ljepota je kada nauka daje jednostavna objašnjenja fenomena ili povezanosti između različitih opservacija “, navodeći dvostruki heliks i osnovne jednačine u fizici kao primjere.
Divim se mnogim izjavama profesora Hawkinga i slažem se sa dosta toga, ali smatram da njegovoj etičkoj dedukciji i kvazi-religioznim opservacijama nešto nedostaje. “Evo tu smo. Šta treba da radimo?” pitaju ga. Pitanje liči na ona postavljena velikim religijskim učiteljima u prošlosti. Njegov odgovor je razočaravajući: “Treba da težimo najvećoj vrijednosti svog djelovanja.” To je svakako intrigantan odgovor (šta to tačno znači za ovu ili onu vrstu djelovanja?), i to je princip koji je pojačan iskustvom neizlječive bolesti. Moglo bi se reći da to znači: Nemoj protraćiti život. Ipak, za princip po kojem treba živjeti, nedostaje mu snaga i praktičnost velikog judeohrišćanskog odgovora na to pitanje: “Voli Boga više od sebe i voli bližnjeg svog kao samog sebe.” Čak i oni koji ne žele da prihvate prvi dio, mogu razumjeti drugi dio i obično priznaju njegovu vrijednost.
Na kraju, Stephen Hawkingova misao o smrti, da je zagrobni život bajka za ljude koji se plaše mraka, je i tužna i neinformisana. Otvorenost za teorijsku mogućnost postojanja 11 dimenzija i “do sada neotkrivene” fundamentalne čestice pokazuje intelektualnu širinu koja je u neskladu sa isključivanjem mogućnosti drugih dimenzija postojanja.
Za nekoga ko “se suočava sa prognozama rane smrti “, kojoj prethodi neprijatna bolest, ideja o umiranju ne čini se ništa strašnijom od sna. Zaista je uvredljivo optužiti me da vjerujem da postoji život poslije smrti zato što se plašim mraka. Upravo suprotno, iako sam tužan što ću ostaviti iza sebe one koje volim, mislim da će okončanje života, šta god da se desi, biti olakšanje. I, kao što kaže Paskal, ako bude mračno, stvarno mi neće smetati, jer, naravno, neće biti mene da mi smeta.
Ma koliko nevjerovatna, moja teorija da ima života poslije smrti u nekom obliku, nije puka želja. Ona je zasnovano na dokazima. Kada sam studirao tamo gdje Stephen Hawking sada predaje, naišao sam na masu podataka, od kojih je najubjedljiviji i najuredniji onaj koji daje objašnjenje da smrt nije kraj života. To nije bio najugodniji niti najočigledniji zaključak, ali forenzički nalaz je bio ubjedljiv i “lijep”, pružajući “jednostavna objašnjenja fenomena ili veza između različitih opservacija”. Najbolje izlaganje koje sam našao na tu temu bilo je ono tadašnjeg direktora Instituta za napredne studije prava u Londonu, profesora Sir Norman Andersona, u radu “Dokazi o uskrsnuću” (kasnije ponovo objavljenom u knjizi “Isus Hirst: Svjedok istorije”). Moj zaključak je bio da, ako se to desilo jednom, a činilo se da ne postoji osnovana sumnja da nije, onda moram ponovo razmotriti cijeli svoj pogled na svijet. Ono što vidite nije sve što dobijate.
Neko može željeti da otpiše Isusa Hrista, ili Julija Cezara kao bajke, ili čak kao besmislice, ali, dok ne ispitate dokaze forenzički kao Anderson, to je preuranjen zaključak. Mislim da mnogi to rade. Što se tiče ideje da je vjerovanje u život poslije smrti utjeha, tu se ne radi samo o raju. Mnoge vjere zapravo uključuju ideju sudnjeg dana, koja teško da je utješna bilo kome, iako jača motivaciju da se ne trati život. Štaviše, u našoj situaciji, profesor Hawking zna bolje od toga da neka ideja u tvojoj glava, kakva god da je ta ideja, čini frustracije i bolove neizlječive bolesti nekako podnošljivije. To je besmislica onih koji nisu bili u toj situaciji. Naravno, ja to ne mogu dokazati, ali bih se kladio u vlastiti život da poslije smrti slijedi druga velika avantura. Ali prvo moram završiti ovu.
Tekst originalno u britanskom Gaurdianu
Za BUKU tekst prevela i prilagodila Milica Plavšić