Odnosi između Narodne Republike Kine i Tajvana decenijama su jedno od najosjetljivijih geopolitičkih pitanja u Aziji, ali i šire. U posljednjih nekoliko godina, situacija se dodatno pogoršala – uz konstantne vojne vježbe, diplomatske tenzije i oštru retoriku sa obje strane. Sve veći broj međunarodnih analitičara i lidera upozorava: pitanje nije više da li će doći do sukoba, već kada i kako.
Kako bi se razumjelo zašto ovaj sukob prijeti da preraste u globalnu krizu, potrebno je sagledati njegovu kompleksnu historiju, vojne i političke kalkulacije, ekonomske interese i ulogu svjetskih sila koje balansiraju između principa, interesa i straha od novog rata.
Historijski korijeni sukoba
Korijeni spora između Kine i Tajvana sežu u period nakon Drugog svjetskog rata. Po završetku rata, Japan se povukao sa Tajvana, koji je tada vraćen pod kinesku upravu. Međutim, 1949. godine, nakon građanskog rata u Kini, komunističke snage pod vodstvom Mao Zedonga preuzele su kontrolu nad kopnenim dijelom Kine, dok su se poraženi nacionalisti, predvođeni Čang Kaj Šekom, povukli na ostrvo Tajvan.
Tamo su uspostavili zasebnu vlast i proglasili nastavak postojanja Republike Kine. Od tada, Narodna Republika Kina (NR Kina), koju predvodi Komunistička partija, nikada nije priznala suverenitet Tajvana. Peking i danas tvrdi da je Tajvan sastavni dio svoje teritorije, dok mnogi Tajvanci sebe doživljavaju kao posebnu naciju, sa sopstvenim političkim sistemom, identitetom i demokratskim institucijama.
Vojna eskalacija i taktika zastrašivanja
U posljednjih nekoliko godina, kineska vojska – Narodnooslobodilačka armija – znatno je povećala broj vojnih aktivnosti u blizini Tajvana. To uključuje prelete borbenih aviona kroz tajvansku identifikacijsku zonu protivvazdušne odbrane (ADIZ), pomorske manevre u Tajvanskom moreuzu, pa čak i simulacije invazije.
Svrha ovih poteza je dvostruka: pokazati vojnu nadmoć i testirati granice tajvanske odbrane, ali i poslati poruku Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim saveznicima. Tajvan, iako tehnički vojno slabiji od Kine, ulaže ogromna sredstva u modernizaciju vojske, oslanjajući se na naprednu tehnologiju i vojnu pomoć sa Zapada.
Uloga Sjedinjenih Američkih Država i Zapada
SAD, iako formalno ne priznaje Tajvan kao nezavisnu državu, ima zakonsku obavezu prema “Taiwan Relations Act” da pomogne ostrvu u samoodbrani. To uključuje prodaju oružja, vojnu obuku i sve intenzivniju političku podršku. Posjete američkih kongresmena i zvaničnika izazivaju bijes Pekinga, koji ih vidi kao miješanje u unutrašnje stvari.
Vašington pokušava balansirati između politike “jedne Kine” i podrške demokratskim vrijednostima. Pored SAD-a, i druge zemlje poput Japana, Australije i Ujedinjenog Kraljevstva sve više izražavaju zabrinutost zbog mogućnosti oružanog sukoba, koji bi mogao destabilizovati cijeli indo-pacifički region.
Ekonomska važnost Tajvana – mikročipovi i globalna ranjivost
Jedan od ključnih razloga zašto Tajvan ima ogroman globalni značaj leži u njegovoj ulozi u proizvodnji mikročipova. Tajvanska kompanija TSMC (Taiwan Semiconductor Manufacturing Company) proizvodi više od 50% svjetskih naprednih čipova, koji se koriste u gotovo svim savremenim uređajima – od telefona, računara, automobila do vojnih sistema.
U slučaju kineske invazije i moguće okupacije Tajvana, globalna tehnološka industrija bi doživjela šok koji bi mogao izazvati krizu neviđenih razmjera. Upravo zbog toga mnogi eksperti tvrde da se ne radi samo o političkom sukobu, već o borbi za kontrolu nad najvažnijim resursima 21. stoljeća – podacima i tehnologijom.
Unutrašnja politika Tajvana i stav javnosti
Tajvan danas funkcioniše kao potpuno demokratsko društvo, s višestranačkim sistemom i slobodnim izborima. Većina stanovništva ne podržava zvanično proglašenje nezavisnosti, svjesna da bi to vjerovatno izazvalo rat, ali također ne želi ujedinjenje s Kinom. Status quo – de facto nezavisnost bez formalnog priznanja – trenutno je najpoželjnija opcija za većinu Tajvanaca.
S druge strane, političke partije imaju različite pristupe. Vladajuća Demokratska progresivna partija (DPP) promoviše tajvanski identitet, dok opoziciona Kuomintang partija (KMT) zagovara pragmatičniji pristup i jače veze s Pekingom. U svakom slučaju, budućnost Tajvana neće se odlučivati samo unutar granica ostrva, već i u Pekingu, Vašingtonu i drugim globalnim centrima moći.
Diplomatija na ivici noža
Međunarodna diplomatija u ovom slučaju hoda po vrlo tankoj liniji. Svaka pogrešna izjava, provokacija ili nesporazum može biti iskra koja će zapaliti konflikt. Dok Kina stalno ponavlja da “ne isključuje upotrebu sile”, Tajvan i njegovi partneri se oslanjaju na strategiju odvraćanja – nadajući se da će visoka cijena rata obeshrabriti Peking.
Ipak, kako se globalne tenzije povećavaju, posebno između Kine i SAD-a, prostor za kompromis se sužava. Ulog nije samo politička sudbina Tajvana, već i budućnost svjetskog poretka, odnosi u indo-pacifičkom regionu, sloboda pomorskih puteva i tehnološka dominacija.
Sukob između Kine i Tajvana nije više hipotetički scenario – to je aktivna kriza koja se razvija pred očima svijeta. Ulog je daleko veći od dva naroda i jednog ostrva. Radi se o globalnom pitanju koje uključuje geostrategiju, tehnologiju, demokratiju i ravnotežu moći u 21. stoljeću.
I dok se svijet nada mirnom rješenju, svi se istovremeno pripremaju za ono najgore – oružani sukob koji bi mogao promijeniti ne samo Aziju, već i budućnost međunarodnih odnosa, piše raport