Svako jutro jedan trgovac – u Havelovom primjeru voditelj prodavnice povrća – stavlja u izlog između luka i mrkve natpis: „Proleteri svih zemalja svijeta, ujedinite se!“ Na prvi pogled, natpis zvuči kao politička poruka ili ideološki stav. Ali Havel odmah postavlja ključna pitanja: zašto to radi? šta želi poručiti svijetu? da li je on zaista zaneseni pobornik bratstva radnika i revolucije? da li osjeća unutrašnju potrebu da javnosti prenese veliki ideal?
Odgovor je jednostavan: ne.
U većini slučajeva trgovac uopšte ne razmišlja o značenju tog slogana. Natpis mu je stigao “uz robu”, kao nešto što se podrazumijeva. On ga ne stavlja zato što vjeruje u njega, nego zato što je to dio pravila. Zato što su mu tako rekli. Zato što to “svi rade”. Zato što se to radi godinama. Zato što tako sistem funkcioniše.
Ako natpis ne stavi, trgovac može imati problema. Mogli bi mu prigovoriti da nema “ukras”, neko bi ga mogao optužiti za nelojalnost, neko bi mogao zapisati njegovo ime. I zato on bira najlakšu opciju: poslušno ponavlja ritual. Ne zato što je fanatik, nego zato što želi mir, sigurnost i normalan život u okvirima sistema.
Havel kaže: sadržaj slogana je trgovcu zapravo potpuno nevažan, ali njegov postupak ipak ima vrlo jasnu poruku. Iako slogan govori o jedinstvu proletarijata, njegova prava poruka je drugačija i mnogo prizemnija:
„Ja sam ovdje. Znam šta treba raditi. Radim ono što se očekuje. Pouzdan sam. Ne pravim probleme. Poslušan sam. Zato zaslužujem mir.“
Natpis je, dakle, znak lojalnosti. On nije upućen prolaznicima, niti ima za cilj da ikoga uvjeri. Upućen je “gore”, onima koji nadziru sistem. Istovremeno, natpis je i štit: trgovac se njime čuva od mogućih prijava i napada. To nije izraz slobode mišljenja – to je dokaz da se osoba uklopila, prilagodila i naučila pravila igre.
Ali zašto natpis mora biti baš tako “uzvišen”? Zašto se lojalnost ne kaže direktno, recimo: „Bojim se i zato sam bezuslovno poslušan“?
Havel objašnjava da bi takav natpis bio previše ogoljen, ponižavajući i sramotan. Čovjek ipak ima osjećaj dostojanstva, čak i kada pristaje na pokornost. Zato sistem koristi ideologiju: nešto što izgleda “više”, plemenitije i univerzalnije, a u stvarnosti služi da sakrije strah, oportunizam i prilagodljivost.
U tome je suština post-totalitarnog poretka: ideologija nije uvjerenje nego fasada. Ona omogućava ljudima da vlastitu poslušnost doživljavaju kao nešto “normalno”, čak “moralno” ili “razumno”. Ideologija zamjenjuje stvarnost ritualom: čovjek više ne mora vjerovati – dovoljno je da se ponaša kao da vjeruje.
I tu nastaje društvo u kojem je sve prekriveno znakovima: natpisi, parole, sastanci, glasanja, “dobrovoljne” akcije, simboli lojalnosti, potpisivanja i potvrđivanja. Havel pokazuje da se sistem ne održava samo represijom, nego i time što ljudi svakodnevno učestvuju u lažnoj predstavi koja svima osigurava privid reda i stabilnosti.
Havel taj mehanizam naziva: život u laži.
To nije samo politička laž, niti propaganda na televiziji. To je mnogo dublje: to je stanje u kojem čovjek privatno zna da sistem nije istinit, ali ipak pristaje da živi kao da jeste. Pristaje na igru, na ritual, na “normalnost” koja je lažna. Na jeziku sistema, sve se preimenuje: represija postaje “briga”, kontrola postaje “sloboda”, poniženje postaje “oslobođenje”, laž postaje “činjenica”.
U takvom sistemu nije presudno da svi vjeruju – presudno je da svi glume.
I zato prolaznici ne moraju ni primijetiti natpis u trgovčevom izlogu. Oni ga možda ni ne čitaju. Ali i to je dio mehanizma: natpisi su svuda, tvore “panoramu svakodnevice”. Slogan u izlogu je mali dio velike slike koja čovjeku stalno poručuje: znaš gdje živiš, znaš šta se očekuje, znaš šta svi rade, i znaš šta moraš i ti da radiš da ne bi ispao iz igre.
U tom smislu, trgovac nije samo žrtva. On postaje i dio sistema. Njegov natpis održava panoramu koja prisiljava druge, a natpisi drugih prisiljavaju njega. To je mehanizam uzajamnog pritiska: svi su upleteni.
Havel zato govori o “samo-totalnosti” društva: sistem u kojem ljudi istovremeno jesu i kontrolisani i kontrolori, i potlačeni i instrumenti potlačivanja. Ne zato što su svi zli, nego zato što svi čine male kompromise, male gestove lojalnosti, male rituale koji održavaju veliku laž.
Havelova ključna tvrdnja je jednostavna, ali snažna:
Moć sistema ne proizlazi iz njegove istine, nego iz toga što su ljudi spremni da se ponašaju kao da je istina.
Drugim riječima: sistem se ne održava samo zbog policije, zatvora i prijetnji. Održava se jer obični ljudi – milion puta dnevno – potvrđuju igru: učestvuju u simbolima, prihvataju jezik laži, prikrivaju stvarnost, i rade “ono što se radi”.
Zatim Havel postavlja prelomnu situaciju: šta ako se trgovac jednog dana pobuni? Šta ako prestane vješati natpis? Šta ako odluči da više ne učestvuje u tom ritualu?
To nije samo sitna promjena. To je politički čin.
On prestaje živjeti u laži i pokušava živjeti u istini.
Njegova kazna dolazi brzo: gubi poziciju, dobija lošiji posao, smanjuju mu primanja, djeca mu trpe, okolina ga gleda s nevjericom, sistem ga izbacuje kao strano tijelo. Ali važno je razumjeti: kaznu često ne izvršavaju “monstrumi”, nego obični ljudi, isti oni koji se i sami boje. Oni ga kažnjavaju jer se to očekuje, jer moraju pokazati lojalnost, ili jer bi i sami mogli postati sumnjivi.
Havel time pokazuje nešto još važnije: pobuna jednog čovjeka ugrožava sistem ne zato što ima veliku moć, nego zato što raskida iluziju. On razotkriva igru kao igru. On kaže “kralj je go”.
I tu nastaje pukotina: ako jedan čovjek može skinuti natpis i preživjeti, onda se otvara mogućnost da to učine i drugi. “Život u laži” ne može trpjeti alternativu, jer mu je potrebna potpuna univerzalnost: mora obuhvatati sve.
Zato je sistem uvijek posebno osjetljiv na istinu. Ona nije opasna kao vojna prijetnja, nego kao moralna i egzistencijalna zaraza: pokazuje ljudima da je moguće drugačije.
Havelov primjer trgovca nije priča samo o jednom režimu i jednoj istoriji. To je opis mehanizma koji se može pojaviti svuda gdje institucije grade moć na ritualima, gdje se traži poslušnost umjesto istine, i gdje ljudi u ime “normalnosti” pristaju na laž.
U takvom svijetu prava snaga nije u paroli, nego u spremnosti da je čovjek ponavlja. A prava slabost sistema nije u neprijatelju izvana, nego u trenutku kada neko iznutra prestane igrati.
I zato Havelova poruka ostaje aktuelna: ponekad nije potrebno da milioni ljudi krenu u revoluciju. Dovoljno je da neko prestane glumiti.