Cijenjeni ruski povjesničar Sergej Černišov, sa sibirskog ogranka Ruske akademije znanosti, iz prve ruke zna kako izgleda svakodnevni život u ruskoj provinciji, odakle i sam potječe. Stoga razumije koliko se tamošnja razmišljanja ljudi, uključujući stav o ratu u Ukrajini, jako razlikuju od onih u velikim urbanim sredinama. Originalan tekst objavljen je na nezavisnom ruskom portalu Sibir.Realii, a mi u prenosimo nešto kraću verziju koju je objavio Russia.post, prenosi Telegram.hr.
Moji roditelji posljednjih 20 godina žive u “privatnom sektoru” velikog grada (Rusi tako zovu četvrti u gradu sa samostojećim kućama i malim parcelama). To su komadići ruralnog života u tkivu velikih gradova. Nema asfaltiranih cesta, nema kanalizacije, prirodni plin je u upotrebi tek 15-ak godina. Uz to, plin je još uvijek luksuz, nije svugdje dostupan.
Ovo ljeto sam pokupio sina od roditelja nakon vikenda. “Dođi najkasnije do 10 ujutro”, rekla mi je majka. Došao sam točno u 10. U 11 je bio zakazan sprovod u susjednoj ulici. Posljednji ispraćaj nećaka kvartovskog “starješine”. Taj termin opisuje cijenjenu osobu u zajednici. Njegov nećak je poginuli “sudionik specijalne vojne operacije” te mora biti dostojanstveno ispraćen.
Mobiliziran je u proljeće, borio se šest mjeseci, vratio se kući, i potom je opet poslan na ratište. Prvoga dana nakon povratka našao se pod vatrom. Kući se ovoga puta vratio u lijesu. Zato sam dijete morao pokupiti do 10 ujutro – moja majka zna da ne odobravam njeno sudjelovanje u ovoj memorijalnoj manifestaciji.
‘Pa u kojem kvartu nema wagnerovaca?’
U ulici mojih roditelja živi još jedan “ratni heroj”, bivši Wagnerov vojnik, a prije toga okorjeli kriminalac. Otkad se sjećam, taj je stalno po zatvorima. Izašao bi na par mjeseci, pio, pljačkao i opet završio u zatvoru. Ako je tih mjeseci nekome nešto nestalo iz vrta ili kuće, on je bio prvi osumnjičeni. Sada ima medalju i potpuno novi auto. Odveo je roditelje na more. Navodno su plakali od ponosa.
Odmah preko puta živi gospođa koja je radila kao kondukterka u tramvaju – možda je zbog toga poznata po tome da glasno psuje. Posljednjih godinu i pol, kaže, njezin zet sve više priča o dobrovoljnom odlasku u rat. Naposljetku, krediti se neće sami otplatiti.
Živio sam u ovoj ulici 10 godina. Ovdje moji roditelji imaju svoju garažu, svoj vrt, a ne kao mi u našim stanovima, gdje je čovjek na čovjeku. Što se tiče wagnerovaca u kvartu – pa dobro, u kojem ih to kvartu danas nema? Razmišljam o tome kad gledam uobičajene YouTube debate između “liberalnih” emigranata, dok govore kako će narod zbog neizdrživog pritiska sankcija uskoro shvatiti da mu je “Putinov režim” uzeo sve što su imali.
‘Bogu hvala, još nisam izgubio dodir sa stvarnošću’
Nedavno je poznata psihologinja Ljudmila Petranovskaja pokušala navesti sve što ruski narod gubi invazijom na Ukrajinu, kako bi dokazala da “nemaju svi Rusi koristi od ovog rata”.
Popis je uključivao: nacionalnu valutu i vrijednost imovine u “valutnoj protuvrijednosti” koja se srušila; “zatvaranje” za turiste; nemogućnost da djeca studiraju u inozemstvu; ograničavanje građanskih prava i sloboda; degradiranje obrazovanja i kulture; obitelji razdvojene “zbog iseljavanja” i tako dalje.
Nakon što sam pročitao ovaj popis, još sam jednom zahvalio sudbini što nisam rođen u Moskvi i još uvijek nisam izgubio doticaj sa stvarnošću.
‘Narod nije izgubio ništa jer nema ništa za izgubiti’
Jer ako dvije trećine ruskog stanovništva uzmemo kao “ruski narod”, onda “ruski narod” nije izgubio ništa od ovoga. Jer od početka nisu imali ništa od toga. Zadnji put su dolare držali u rukama 1997. godine – da se zabave, ništa više. Nikada nisu išli u kazališta pa nisu ni primijetili kako su najbolji redatelji napustili Rusiju.
Djeca im idu u istu školu u koju su i oni nekada išli – možda čak imaju i istu učiteljicu, koja sada ima 70 godina. Ako su njihove obitelji bile “razdvojene”, to je bilo samo zbog zatvora, mobilizacije ili služenja u vojci. Oni nisu otišli u susjednu Gruziju ili Kazahstan – nitko od njihove rodbine nikada nije otišao izvan svog grada.
Pa što ako su cijene u trgovinama porasle? Narod ima krumpira i tegli kiselih krastavaca u podrumima za cijelu zimu. Preživjet ćemo već nekako. Dakle, u cjelini narod nije izgubio ništa. Nemaju ništa posebno za izgubiti. Ali što su dobili? Dobili su puno. Prije svega novac.
‘Neograničeni alkohol i prostitutke. To je život!’
U rodnom gradu moje supruge (nije tako velik kao naš, ali je malo razvijeniji), jedan se čovjek vratio kući s tri milijuna rubalja, koje su on i njegovi prijatelji potrošili u 10 dana. Tristo tisuća dnevno za dečke – neograničeni alkohol i prostitutke. To je život! Oni koji imaju obitelji u međuvremenu dolaze kući i odlaze na more, kupuju stanove, automobile.
Drugi faktor je taj što se osjećaju se kao da su dio nečeg velikog. Kao što su naši djedovi pobjeđivali fašizam, mi pobjeđujemo nacizam u Ukrajini. U isto vrijeme borimo se protiv homoseksualaca, Židova, kolektivnog Zapada, masona, svega.
Oni stariji vesele se ponovnom oživljavanju pionira, vojnoj obuci u školama, školskim uniformama i općenito svim tekovinama svoje mladosti. Bilo je i vrijeme, inače bi se današnja mladež potpuno opustila! I svi ti benefiti bez ikakvog truda, obično čak i bez ustajanja s kauča.
‘Ljudi takav novac nikad ne bi zaradili od regularnih poslova’
I što onda ponuditi ljudima koji su se zahvaljujući ratu obogatili i osjećaju se sjajno, kao kraljevi? Video klipovi o palačama korumpiranih dužnosnika? Narod zna odavno, još od 90-ih, da su pokradeni – to i nije neka vijest.
Intervjui o demokraciji i ljudskim pravima? Tragične priče zatočene kazalište redateljice Evgenije Berkovič ili šefa nezavisne skupine za praćenje izbora Grigorija Melkonjantsa? Tko su uopće ti ljudi – ništa o njima nisu rekli ni na televiziji ni na internetu.
Novčani dodaci, koje ljudi ne bi zaradili godinama radeći svoje normalne poslove, u kombinaciji s osjećajem da su dio nečeg velikog, eksplozivna su smjesa. Ako to ne uzmete u obzir, mogli biste se vječno pitati zašto su na prošlim izborima uglavnom sela (a ne veliki gradovi) glasala za gubernatore koje postavlja Kremlj – iako su upravo sela najviše stradala od mobilizacije.
‘Iza tih ljudi ostaju milijuni djece’
Upravo ta eksplozivna kombinacija gura bake, koje na biračka mjesta dolaze u haljinama kupljenim prije 20 godina, da glasaju za režim. Iskreno podržavaju režim za koji vjeruju da će uskoro izgraditi veliku državu – u inat neprijateljima, naravno.
U našim intelektualnim razgovorima, dok se nadamo da će noćna mora uskoro završiti, pokušavamo se ne prisjećati ove činjenice: stotine tisuća muškaraca i žena koji su već sudjelovali u sadašnjem ratu i procesu “ponovne izgradnje novih teritorija” imaju milijune djece.
Ti milijuni djece vjeruju da njihovi očevi i majke sada čine herojske stvari. Oni iskreno vjeruju u to, jer njihovi roditelji ne mogu biti čudovišta. Ovi milijuni djece stavljaju trobojnicu 1. rujna za početak školske godine, gledaju isti TV program, slušaju priče svojih očeva o “ukropiji” (pogrdni izraz za Ukrajince) i putuju kroz razrušeni Mariupolj na odmor na Krimu (sa ili bez očeva).
‘Narod živi najbolje dane, samo se ponekad netko vrati u lijesu’
Za javno pokajanje morat ćemo pričekati da ova djeca odrastu i dobiju svoju djecu, pa da se ovoj (još nerođenoj) djeci kaže da su im djedovi činili nedjela. Iz nekog razloga, takvo nešto lakše je slušati o djedovima nego očevima. Unutarnje pokajanje u Njemačkoj započelo je 1970.-ih, baš kad je odrastala unučad nacista.
Dakle, do kraja 2040.-ih bit će moguće razgovarati s ljudima o gubicima koje je rusko društvo zapravo pretrpjelo od sadašnjeg rata. Barem će neki od njih stvarno slušati. Osim toga, do tada će učitelji, čija je karijera započela u doba Brežnjeva, konačno prestati predavati.
U međuvremenu, narod proživljava možda i najbolje razdoblje u životu. Naravno, neki od njih se povremeno vraćaju iz rata u pocinčanim lijesovima. S druge strane, cijela će ulica doći na sprovod.
