Bilo da se radi o žrtvama zločina, počiniocima ili pomagačima – sve
je manje ljudi koji mogu da govore o svojim doživljajima iz vremena
nacionalsocijalističke diktature od 1933. do 1945. godine. Kako će
Njemačka da se prisjeća tog vremena kada više ne bude bilo njegovih
živih svjedoka – to je pitanje koje već dugo zadaje glavobolje
istoričarima, političarima i pedagozima. Pitanje je dobilo na težini i
zato što su poslednjih godina rasizam i antisemitizam uzeli maha. Zato
je Institut za interdisciplinarno istraživanje konflikata i nasilja
(IKG) predstavio svoju studiju „MEMO Njemačka – multidimenzionalni
monitor sjećanja.
„Zanimalo nas je prije svega čega se ljudi
sjećaju, kako i zašto”, kaže direktor IKG Andreas Cik. Posebnu pažnju je
obratio na sjećanje na Holokaust. Jer, ima pokušaja da se ratna krivica
zloupotrijebi u propagandne svrhe, što dovodi u pitanje kulturu
sjećanja. „Kada se, na primjer, govori o kultu krivice, to ne odgovara
mišljenju građana”, kaže Cik. Upitani građani su imali vrlo
diferencirana sjećanja. U tome i prošlost sopstvene porodice ima važnu
ulogu.
Cikov tim je telefonski ispitao više pod 1000 osoba
starosti između 16 i 92 godine – pitanja su se odnosila na njihovu
prošlost ili prošlost njihovih roditelja. Prema rezultatima ankete, 17,6
odsto ispitanih je imao u svojoj porodici naciste – počinioce zločina.
Najveći broj njih (54,4 odsto) ima rođake koji su poginuli u ratu. Prema
studiji, mali je broj onih koji se osjećaju krivim za uništavanje
evropskih Jevreja. Sa konstatacijom „Iako sam nisam učinio ništa loše,
osjećam se krivim za Holokaust”, složio se samo svaki deseti anketirani
građanin.
Posjete autentičnim mjestima ostavljaju traga
Ono
što ne iznenađuje: gotovo svi ispitani su o nacionalsocijalizmu učili u
školi (98,4 odsto). Među mlađima je internet važan medijum preko kojeg
se informišu o tome. No, to se ne urezuje mnogo u svijest, za razliku od
posjeta mjestima sjećanja, spomen-muzejima, ispitani prenose da je to
na njih ostavilo najjači utisak.
Više od polovine ispitanih se
interesuje za njemačku istoriju „vrlo” (32,5 odsto) ili „izuzetno” (27,7
odsto). Strahovanje da bi nešto poput Holokausta moglo da se ponovi,
takođe je prisutno među ispitanicima. Oko polovine njih gaji takav strah
(„uglavnom” – 25,6 odsto i „intenzivno” 21,6 odsto). Rezultati
reprezentativne ankete bi trebalo da se pretoče u nove forme kulture
sjećanja. To želi fondacija „Sjećanje, odgovornost i budućnost” (EVZ) uz
čiju podršku je ova studia nastala. Šef te institucije Andreas Eberhart
se nada da će nastati „živa kultura sjećanja sa inovativnim formama i
svježim idejama”.