Kako se izboriti sa alt right medijima

Švedska je primila procentualno najveći broj
izbeglica u odnosu na broj stanovnika u Evropskoj uniji u poslednje dve
godine. No, politika otvorenosti i poštovanja osnovnih ljudskih prava
pojačala je, s druge strane, i strah koji su najpre ekstremni desničari,
a zatim i političari centra pokušali da okrenu u svoju korist. Švedska
je poslednjih godina i, kako ju je nazvao buzzfead, vodeća evropska zemlja alt right medija, koji šire ksenofobiju i rasizam, ali jednako tako, kako prenosi Independent,
najbolja država za život imigranata. Švedska je takođe i država u kojoj
se počinioci krivičnih dela ne tretiraju po etničkoj pripadnosti, ni u
institucijama sistema ni u medijima, što iz perspektive
postjugoslovenskih zemalja izgleda kao civilizacijsko dostignuće.

O tome koliko se u poslednjih dve godine promenilo švedsko društvo iz
perspektive medija, kako se institucije i mediji nose sa pojavom alt
righta, da li su i u čemu grešili pre dve godine kada je situacija s
izbeglicama bila na vrhuncu, koliko je promena politike prema tim
ljudima donela i promenu u načinu na koji se prema njima odnose mediji,
kao i kako se u zemlji koja služi kao primer demokratskog društva
dogodilo da postane i snažna baza ekstremne desnice, za Kontrapress
govori Haris Grabovac, novinar i predavač u organizaciji EXPO,
koja se bavi istraživanjem nacionalizma, rasizma i ksenofobije kroz
predavanja u školama, objavljivanje magazina koji izlazi četiri puta
godišnje i tekstova na njihovom portalu.
EXPO je osnovao švedski pisac Stieg Larson 1995. godine nakon prvog
velikog broja izbeglica koje su stigle u Švedsku od Drugog svetskog rata
– onih sa područja tada već ratom razorene Jugoslavije.

I tada su, kako kaže Grabovac, počele da rastu tendencije nasilnih
obračuna s izbeglicama, ali je i ekstremna desnica shvatila da preko
njih može da promoviše svoju politiku. Danas su Švedske demokrate,
ekstremno desna stranka, druga vodeća snaga u državi.

KONTRA: Da li postoji razlika između devedesetih i danas u načinu praćenja izbegličke situacije u Švedskoj?

GRABOVAC: Postoji. Danas je pitanje stranaca ili
emigracije predstavljeno u medijima i javnosti kao oblik troška, nešto
što nije isključivo pozitivno za Švedsku, nego ima negativnu ekonomsku
dimenziju. Mediji su se time bavili oduvijek, ali se danas to pitanje
podstiče mnogo više nego ranije kroz teme koliko migracije koštaju, te
predstavljanje da će u skoroj budućnosti novac koji se troši na
izbjeglice onemogućiti da Švedska ima nivo socijalne sigurnosti koji
ovde postoji.

O toj dimenziji se govorilo i devedesetih. No, ono što tada nije
postojalo, a što danas možemo vidjeti jeste nacionalistička perspektiva –
da su ljudi koji dolaze u Švedsku sami po sebi elementi koje je teško
ili nemoguće integrisati. Jedan od većih dnevnih listova piše o
strancima koji se ne mogu spojiti sa ovim društvom, muslimanima koji sa
svojim kulturama i vrijednostima nisu kompatibilni sa švedskim društvom.
To polako mijenja perspektivu. Ako smo ranije govorili o integraciji,
danas u Švedskoj imamo sve prisutniju tezu o asimilaciji – ljudi koji
dolaze ovamo treba da napuste svoj identitet i kulturnu pozadinu i da
pređu u švedsku. U švedskim medijima se danas često piše i govori o
švedskim vrijednostima kojima ostali treba da se povinuju i prilagode.

Ova priča ima širi kontekst: sa ulaskom ekstremno desnih Švedskih
demokrata u parlament i velikom podrškom koju imaju među građanima,
druge partije su promijenile retoriku i usmjerile je ka nacionalističkim
izjavama – govoru o naciji, prijetnji naciji. U medijima se osnovne
potrebe i beneficije izbjeglica, poput zdravstva i školstva, stavljaju
nasuprot toga koliko će to koštati prosječnog švedskog penzionera.
Promijenio se način kako se shvataju i kako se gleda na izbjeglice.

Na putu ka “obećanoj zemlji”: Izbeglice u Idomeniju, na grčko – makedonskoj granici (foto: Žarka Radoja)
KONTRA: Kolika je uloga medija u formiranju takvog načina shvatanja?

GRABOVAC: Devedesetih su na sceni bili dominantni
javni mediji. Imali smo nekoliko listova koji su imali stabilan tiraž i
publiku… Od tada do danas mediji su se modernizovali. Ne bih rekao da
je odgovornost medija u domenu promjena, prije je u tome da su podlegli
pritisku koji dolazi iz političkog miljea, poput stavova Švedskih
demokrata, ali i nacionalno orijentisane javnosti koja je vrlo kritički
nastrojena prema tradicionalnim i sve se više okreće alternativnim
medijima. Tradicionalni mediji u takvoj situaciji moraju naći poziciju u
društvu i to stvara pritisak, zahvaljujući kojem  radikalne
nacionalističke perspektive sve više ulaze u mejnstrim i postaju
vidljivije.

KONTRA: S obzirom da alt right mediji i desnica uspijevaju da
promijene diskurs, zašto to onda danas ne uspeva mejnstrim i
tradicionalnim medijima? Zašto su ti mediji u povlačenju?

GRABOVAC: To je dosta široko pitanje. Daću vam jedan
primjer. Premijer Švedske je 6. septembra 2015. godine pred 15 hiljada
ljudi obećao da se u njegovoj Evropi neće graditi zidovi ni zatvarati
granice, da će Švedska preuzeti dio odgovornosti za ljude koji bježe od
rata, ISIL-a i slično. Mjesec dana nakon toga, Švedska je zatvorila
granice. Desio se potpuni preokret, ogromne promjene u političkom
smislu. Zašto je Vlada to uradila? I tu ima mnogo odgovora, ali jedan od
najvažnijih je da su podlegli i sebi prisvojili nacionalističku
retoriku da su ljudi koji dolaze ovamo opasnost, da dolaze samo iz
ekonomskih razloga, da nisu izbjeglice, da bi dobijali beneficije itd.
Jednostavno, da bi dio glasača privukla sebi, Vlada je prihvatila tu
vrstu retorike.

U to vrijeme svaki peti građanin Švedske je bio spreman glasati za
Švedske demokrate. Mislim da su htjeli da privuku glasače sebi i da
naprave pritisak na Brisel, da EU preuzme veću odgovornost za primanje
izbjeglica. Kao što znamo, primanje nije bilo ravnomjerno, u smislu
broja građana i broja ljudi koji su dolazili. Švedska je primila mnogo
više izbjeglica nego zemlje sa većim brojem stanovnika.

Ima tu više razloga, ali de fakto, desilo se da je za mjesec dana
naša politika skrenula za 180 stepeni. Efekat je bio sasvim drugačiji.
Umjesto da je Vlada dobila veću podršku, desnica je još više ojačala. Ti
ljudi su se vodili sledećim – ako naša Vlada sluša partiju i medije
koji su godinama objavljivali da su muslimani opasnost i kriminalci, to
znači da su bili u pravu sve ove godine. Na taj način su
antimigracijska  politika i mediji dobili još više vjetra u leđa, što je
dovelo do jačeg pritiska na mejnstrim partije i medije. Dio medija je
podlegao, ali se i veliki dio medija pokušao oduprijeti na način da su
se držali etičkih i profesionalnih principa, vrijednosti koje ova
profesija ima. Kontra njih, imate grupe koje to uopšte ne poštuju i
veliki broj građana koji ih sluša.

KONTRA: Kolika je uopšte snaga alt right medija u Švedskoj?

GRABOVAC: U jednom momentu su imali više klikova mjesečno od nekih većih dnevnih listova.

KONTRA: S obzirom na govor mržnje koji šire prema pripadnicima manjinskih grupa, kako mogu legalno da funkcionišu u Švedskoj?

GRABOVAC: Švedska ima zakon protiv podsticanja
govora mržnje, ali se u praksi on  vrlo teško sprovodi. Neki od tih
medija, poput Avpixlata, su izbjegavali da imaju glavnog urednika, u
smislu da ne može postojati odgovornost za sadržaj na stranici. Mi znamo
da su visokopozicionirani članovi Švedskih demokrata prikupljali novac
za njih, imali bankovni račun za taj sajt, znamo da su pojedinci iz
partijskog vrha pisali za sajt, davali im informacije i sl. To je sajt
koji širi vrlo agresivnu islamofobiju.

Alt right mediji se razlikuju u smislu pozicije u tom
nacionalističkom miljeu. Imate Švedske demokrate i uz njih je Dispatch
international, koji je protiv džihada, koriste islamofobiju kao oblik
mobilizacijske mržnje. S druge strane istog miljea, NyaTider, novine
koje tvrde da se Holokaust nije desio, dakle, antisemitizam, fašizam i
teorije zavjere. Te organizacije su dio jednog miljea, ali imaju razne
perspektive u smislu gdje je najveći problem u Švedskoj – da li su tu
jevreji ili muslimani.

KONTRA: Kako je moguće da se takav jezik nalazi u javnom prostoru, a da nije sankcionisan?

GRABOVAC: To se mnogi od nas pitaju. U septembru ove
godine u Geteborgu se održava najveći sajam knjiga u Švedskoj, gdje
izlažu sve veće novine. Od prošle godine NyaTider su tu, dobili su
dozvolu da izlažu. Tu dozvolu ne daje država nego organizator. U
Švedskoj je tim povodom bila velika debata, društvo se podijelilo. Jedni
ne izlažu, drugi idu s vjerom da će oni njima kroz debatu i razgovor
dokazati da nisu u pravu. Tu čitava problematika dolazi do izražaja jer
Švedska ima problem što ne zna kako da se odnosi prema tim grupacijama,
koje zaista ruše demokratsku srž Švedske.

Spasilačke službe na Lezbosu (foto: Žarka Radoja)

NyaTider je sa još jednom grupacijom koja se zove Megafonen, snimio
novinara ispred njegove kuće, i pozvao ljude da svakodnevno dolaze
novinarima kući, da ih traže i da na ih taj način prisile da pišu
drugačije. Još uvijek ne znamo odgovor države na ovo.

KONTRA: Kakav je odgovor novinarskih udruženja?

GRABOVAC: Ne postoji jedinstven odgovor. Sve se
svodi na polemiku koja je i dalje poprilično konfuzna – kako se odnositi
prema njima uopšte, kako mi u sklopu demokratije, slobode govora možemo
da se borimo sa takvim grupacijama. Expo je zauzeo stav da ne ide na
taj sajam. Nećemo biti tu jer smatramo da organizacija koja na taj način
prijeti novinarima, koja predstavlja prijetnju novinarstvu i slobodi
govora, i demokratiji u Švedskoj ne može biti tu prisutna.

S druge strane, postoje oni koji kažu da nismo u pravu, da kroz
konfrontaciju ili debatu uvjeravamo njihove simpatizere da nisu u pravu.
Ja se ne slažem s tim. Mislim da je to davanje legitimiteta opasnim
strukturama koje prijete novinarima na koje se još nije reagovalo.

KONTRA: Da li postoji razlog zašto do sada nije reagovano?

GRABOVAC: Ne znam dokle se s prijavama stiglo u tom
konkretnom slučaju. Taj milje u Švedskoj je veliki. Uz sve medije, tu se
na kraju radi i o Švedskim demokratama koje će na narednim izborima
možda voditi vladu ove zemlje. Ne treba zaboraviti da u toj partiji
sjede ljudi koji su prevodili knjige gdje se genocid u Srebrenici
negira, imamo retoriku koja je slična retorici Radovana Karadžića iz
devedesetih o vječnoj borbi između islama i hrišćana, tu sjede
visokopozicionirani partijski službenici koji na tviteru postavljaju
slike trojanskog konja koji ulazi u Švedsku na kojem piše „islam“. To je
partija koja je predložila u parlamentu posebne zatvore za nešvede,
koja je unutar svojih redova vodila razgovore da li da uvodi pitanje
različitog kaznenog zakona za Švede i za strance… Sve to ulazi u jednu
veću sliku, radi se o širokom miljeu koji ima mnogo podrške.

Postoje i radikalnije grupe od Švedskih demokrata, poput Pokreta
otpora sjeverne Evrope. Oni i dalje slave Hitlerov rođendan, negiraju
holokaust, žele da ukinu demokratiju, da uzmu vlast revolucijom… Za 1.
maj okupili su oko 600 pristalica. To je veliki broj za Švedsku. Imaju
dva člana koja sjede u opštinskim skupštinama, koji su nacisti. Radi se o
aktivnom miljeu koji je velik i za koji država, sudstvo i mediji nisu
našli jedinstven odgovor, kako se prema tome odnositi, a da u isto
vrijeme zadržimo na visokom nivou prava i slobode na kojima je švedska
demokratija stoljećima.

KONTRA: Alt right mediji su globalni fenomen političkih i
društvenih promjena kroz koje prolazi veliki broj država. Na
postjugoslovenskim prostorima, posebno s akcentom na Srbiju, takvi
mediji prisutni su već tri decenije. Glavni argument alt right medija u
bilo kojoj zemlji je da tradicionalni i mejstrim mediji ne govore
istinu. Na tome dobijaju popularnost. Kako smo došli do toga da nam
javnost ne vjeruje?

GRABOVAC: To nije isključivo priča o novinarstvu,
nego o društvu koga su mediji dio. To je priča u kojoj postoji jedna
politički korektna elita, koja se u svojstvu te korektnosti
pozicionarala tako da stoji iznad vlastitog naroda i nema dodira s njim i
koja je zbog te svoje korektnosti u nekom obliku saveza sa migrantima,
kako to nazivaju globalisti, a s druge strane to nisu jer su elita koja
vodi u propast. Ta priča naravno nije istinita, ali definitivno ima
ljude koji je slušaju, konzumiraju, koji te vijesti šire. Ima više
stvari koje mediji treba da rade, ali osnovni i za mene jako bitan jeste
da mediji treba da budu u usluzi svojih građana. Kad to kažem, ne
mislim da oni to u cjelini nisu, ali moraju biti u dodiru s građanima.
Što bliže njima.

Ja živim u predgrađu Stokholma. Ujutru pročitam novine i upalim TV i
mogu da vidim dva različita izveštaja o mom predgrađu i problemima koje
ima, a da niko od tih novinara nije stavio nogu ovdje. Postoji osjećanje
koje treba da se prevaziđe, ljudi treba da osjete da imaju glas i da ga
vide u medijima.

KONTRA: Britanski Guardian je objavio tekst nakon požara u
neboderu Grenfell, u kojem je izgorilo preko 80 ljudi, o uništavanju
lokalnih medija te odgovornosti koja u tom slučaju leži i na
reorganizaciji medija koji su otpuštali dopisnike, centralizovali
redakcije i komercijalizovali lokalne listove. Opet razgovaramo o
globalnim procesima. U tom kontekstu, kada je Tramp došao na vlast u
SAD, imali smo situaciju da vodeći svetski listovi pozivaju „baš sad na
pravo novinarstvo“, jer nam je ono „baš sad potrebno“. Iz te
perspektive, šta su novinari bili do tada ako nisu bili profesionalni?

GRABOVAC: Mi smo bili profesionalni čitavo vrijeme.
Ne slažem se s tim. Takvi pozivi služe upravo davanju za pravo alt right
medijima za sve ono što kažu.

Kroz takav govor im se daje legitimitet. Sve više i više demokratske
strukture podležu pritisku alt righta jer ne znaju kako da se nose s
tim, ne znaju kako da se nose s tim oblikom ne samo mržnje nego i
korišćenja demokratskih prava na jedan organizovan način koji oni do
sada nisu vidjeli. Jer pazite, alt right uzima sebi za pravo da
predstavlja branioce demokratije, iako je u isto vrijeme i urušava.

Ako danas u Švedskoj pratite alt right medije, vidjećete da tu
postoje tendencije da oni sebe smatraju branikom demokratije, dok smo
svi ostali urušitelji demokratskih procesa. Živimo u istom svijetu –
imamo dvije sasvim različite perspektive. Ja mislim da mi u alt rightu
imamo širi problem od medijskog. Mi kao novinari moramo dobro da
razmislimo ne samo koje vijesti objavljujemo, nego i šta želimo, kako
stvari prikazujemo, ko dolazi do izražaja u našim vijestima, ko je taj
koji govori… Imate istraživanje u Švedskoj koje pokazuje veliku
diskrepancu u tome koji su ljudi reprezentativni u medijima, koji ljudi i
čije misli i na koji način mogu doći do izražaja. Tu, recimo, imamo
posebno negativna iskustva kad su u pitanju muslimani, koji se u
medijima u velikom broju pominju u negativnom kontekstu.

Izbjeglice na granici Srbije i Hrvatske, prelazu Jamena – Strošinci

KONTRA: Sa promjenom zvanične politike prema izbjeglicama, promijenio se i odnos medija prema njima?

GRABOVAC: Promijenio se odnos prema strancima u
medijima. Često kažem muslimanima, jer je u Švedskoj to postao često
sinonim za strance. Sav negativan naboj kad se govori o migrantima
odnosi se na islam i muslimane. Šta se promjenilo – to da smo izgubili
koncept u smislu integracije. Ljudi koji dolaze uopšte se više ne
gledaju kao ljudi koji treba da se zadrže, koji će svojim iskustvom i
znanjem doprinijeti Švedskoj, nego se gledaju kao ljudi koji se trebaju
promijeniti. To je veoma vidljivo u medijima, da se zastupaju nacionalne
ideje o švedskim vrijednostima, kulturi, normama koje su takve i takve u
odnosu na ljude koji dolaze i samim tim oni treba da se promijene. To
je drastična promjena za Švedsku. Imamo ekonomsku perspektivu koja je
dio alt right priče – ljudi koji dolaze su samo koštanje, oni su samo
neka forma ekonomskog izazova koji košta toliko i toliko milijardi i za
koga obični građani plaćaju sami, i ne samo to ti ljudi imaju školstvo,
besplatno zdravstvo i to za njih plaćaju građani. Takav oblik retorike i
misli nije postojao devedesetih. Mediji su podlegli pritisku alt
righta, promijenili su retoriku u javnom prostoru, ali ne u smislu da
druga strana ne postoji. Postoji i dalje ta humana Švedska, ali danas
kroz medije imamo vrlo polarizovano društvo.

KONTRA: U istraživanju koje je radila Arena grupa za medije
prije i poslije zakona o izbjeglicama, navodi se da je prebačen fokus na
političku stratešku igru, i da je bilo samo nekoliko članaka o
izbjeglicama, odnosno kako će to na njih da utiče. Da se mediji nisu
bavili grupama na koje će direktno zakon da utiče, koliko su se bavili
političarima.

GRABOVAC: Apsolutno, ali su te stvari vrlo blisko
povezane u švedskoj politici. Čitava politička strategija se odnosila
na, kako je zovu, izbjegličku krizu. Sve je bilo u relaciji na to,
pitanje nove Vlade bilo je zasnovano na tome kakva će biti migraciona
politika, na kakvu su migracionu politiku spremne stranke u odnosu na
Švedske demokrate. Čitav način na koji su Švedski demokrati izolovani u
smislu da nemaju uticaja u parlamentu, je takođe bio vezan za njihove
stavove o izbjeglicama. Imali ste pojedine niskopozicionirane političare
koji su govorili da se na mostu između Švedske i Danske trebaju
postaviti mitraljezi, da ne bi pustili izbjeglice da dođu. Dakle, to je
bilo u kontekstu izborne strategije, ali je usko povezano sa širim
pitanjima koja su se pojavila, a to je šta ćemo sa migracijom, da li
integrisati ili asimilirati ljude, kako rasporediti resurse Švedske… S
jedne strane imamo alt right populiste Švedske demokrate koji kažu da
resursi države moraju biti za pripadnike nacije, sa druge strane postoje
liberali i socijalisti koji kažu da resursi države treba da budu za sve
ljude koji žive u Švedskoj, i jednostavno kroz tu političku strategiju
projektuje se čitava takozvana izbjeglička kriza.

KONTRA: Kakve posljedice ostavlja takav način izvještavanja? S
druge strane, većina izvještaja o izbjeglicama je bila švedocentrična –
veoma je malo tekstova o tome odakle ljudi dolaze, o davanju konteksta
priči. Koliko je to opasno?

GRABOVAC: Posljedice su negativne po izbjeglice
same, ali i za cijelo društvo jer nam to sužava prostor za rad. U
Švedskoj s jedne strane imamo, kada je u pitanju naša profesija,
profesionalno novinarstvo koje se drži etike i nisu poklekli pritisku
kojem su izloženi. S druge strane, tu je podloga koja to ljulja i koja
dolazi iz alt righta i koja nije samo medijska nego i politička.
Posljedice u novinarstvu su – na više načina – cenzura i autocenzura.
Jedan način su konkretne prijetnje i cenzura kojoj podliježu nažalost
pojedini novinari zbog vlastite sigurnosti. To je oblik sa kojim Švedska
ima veliki problem jer zakon takođe nije dorastao svojoj zamisli i
potrebi. Ono drugo je na neki način pitanje konkurencije. Ova priča koja
ima veliku podršku otima tlo objektivnom novinarstvu.

U Švedskoj je policija 2014. godine, pred izbore, na jedan vrlo
temeljit i dobar način istraživala probleme koje Romi imaju. Dokazano je
da prošnja nije organizovana u kriminalnom smislu, da ljudi pokušavaju
da prežive. I uprkos tom istraživanju, Švedske demokrate su zahtijevale
da se zaustavi kriminalna organizovana prošnja. Bez obzira što su
činjenice drugačije – bilo je uzalud, oni su otišli na izbore s tom
platformom, njih su ljudi slušali. Na medijima su dobili ne znam koliko
postova koji ih podržavaju. Ta fakta kao da nisu imala nikakvu funkciju.
I oni su ipak na kraju dobili podršku 14 posto građana. Pitanje je ne
samo kako sa određenim pitanjima raditi, bitno je da dajemo prostora
ljudima koji su izloženi mržnji, njihove priče moraju doći do izražaja
da bi uopšte razumjeli koliko su ugroženi. Prošle godine smo u Švedskoj
imali skoro jedan napad na azilantske kampove sedmično. Naša novinarska
uloga nije samo da ispričamo tu konkretnu priču o dešavanju, nego da
probamo shvatiti kompletnu priču o elitama koje su u savezništvu sa tim
manjinama, jer ta politička korektnost prema kojoj se alt right non stop
odnosi i napada je ima korijene u koje se treba udariti. To nisu fakti,
to nije istina, jedan konstruisani narativ koji se treba izazvati.

KONTRA: Ukoliko mediji ne daju kontekst priče kakve to posljedice može da proizvede?

GRABOVAC: Ako mi ne dajemo kontekst, drugi akteri će
te teme stavljati u njima željeni kontekst. I to je zapravo ono što se
dešava u priči o političkoj korektnosti, jer oni stvaraju jedan
kontekst. Na primjer, u Švedsku su dospjele slike o nastradalom dječaku
Alanu Kurdiju, čije tijelo je izbacilo more na tursku obalu dok su
pokušavali da se domognu Evrope. Čitav svijet je znao šta se desilo, i
alt right je znao šta se desilo tom dječaku. Svi smo bili na poziciji da
je to neviđena tragedija, ali je kontekst bio drugačiji. Naš kontekst
je da su to ljudi, da je to priča o dječaku koji sa porodicom pokušao da
pobjegne od rata, a kontekst alt righta je da je to dječak čiji je otac
želio da dobije boljeg zubara u Evropi i da on zbog ekonomskih razloga
bježi.

Samocentrično ili ne, ako prepuštamo kontekst, ako ne razumijemo kako
su stvari povezane, da se u priči o izbjeglicama ne radi primarno o
zatvorenim granicama u Švedskoj ili drugdje u Evropi, nego o ratu u
Siriji, teško ćemo dobiti perspektivu kako se stvari rješavaju. U
švedskim medijima ne razgovaramo šta je uzrok svemu ovome. A uzrok nije u
Evropi, uzrok je u ratu u Siriji.

KONTRA: Zanimljivo je da u Švedskoj mediji ne
upotrebljavaju izraz „ilegalni migranti“, koji je u ostalim zemljama
Evrope odomaćen za ljude koji bježe od rata. Takođe, policija će
rijetko, samo kada je etnicitet vezan za zločin koji je počinjen,
navesti etničku grupu iz koje dolazi počinilac krivičnog djela. To je
potpuno kontra onoga što imamo u postratnim zemaljama Jugoslavije, u
kojima je etnički predznak često važniji od samog krivičnog dela.

GRABOVAC: Jezik je najbitnije oruđe u komunikaciji.
Kako govorimo, tako formiramo naša i tuđa mišljenja. U Švedskoj ne
govorimo o ilegalnim imigrantima, nego o ljudima bez papira. Vrlo je
bitno da se pridržavamo normi zbog ljudskog dostojanstva, osnovnih
vrijednosti. To je na jedan način i njihovo umanjivanje, to je pokazalo u
negativnom kontekstu naš odnos prema njima, a ako to imamo ovde onda u
Srbiji i BiH toga ima još više. Nedavno smo u Švedskoj imali kampanju
alt righta o jednom kolaču koji se zove čokoladna loptica. Međutim,
prije nekoliko desetina godina se isti kolač zvao „negerboll“. Alt right
je u ime demokratije, slobode govora i vlastite tradicije zahtijevao da
se kolač od čokolade zove pogrdno. Kada su mediji i većina ljudi ustali
protiv, onda se pojavio treći glas da ukaže na šta su mediji spali,
raspravljaju o tome kako će se kolač zvati. To je slika problema medija s
kojima se suočavamo. Ako o nečemu govorimo, napadnuti smo, ako ne
govorimo, prepuštamo prostor alt righ medijima i kvazi tradicijama. Sve
su to dileme u kojima se mediji nalaze i to je pitanje šireg konteksta –
pitanja demokratije. Kakva je demokratija današnjeg vremena, šta možemo
tolerisati unutar sistema i koliko su naši zakoni dovoljni da nam
stvore ambijent gdje ćemo moći poštovati ljudsko dostojanstvo, ljudska
prava i slobode.