Ovo je bila godina kada je socijal-demokratija morala da se suoči sa egzistencijalističkim demonima. Uspjeh Podemosa u Španiji od 20%, tek je najnoviji u nizu izazova radikalne, populističke i nacionalističke ljevice koja je doživjela da SNP pobijedi Laburiste u Škotskoj, a snage krajnje ljevice izbore sebi mjesto u koaliciji u Portugalu. Tradicionalne socijalističke stranke doživjele su da njihovu teritoriju okupira i nacionalistički populizam: Ukip u Britaniji, Nacionalni front u Francuskoj, brisanje socijal-demokratske ljevice u Poljskoj njenim prelaskom u desnicu u oktobru.
Dolazak Jeremyja Corbyna za lidera Laburista je izuzetak koji potvrđuje pravilo: dok njegova kontrola jača, cijela generacija političara centra počela je da razmišlja o napuštanju jedne od najstarijih socijalističkih partija na svijetu, iz razloga što je s njom – kako je rekao bivši Blairov savjetnik Peter Hyman – “gotovo”.
To što su ove promjene dio dugoročnog procesa nije nikakva utjeha: dugoročna slabljenja u politici imaju običaj da izazovu periodične seizmičke događaje. Dvostruka izborna pobjeda Sirize, ove godine, u kombinaciji sa njihovom mobilizacijom 61% stanovništva da se suprotstave mjerama štednje na referendumu jedan je takav događaj. Kakav god bude rezultat pregovora oko koalicije u Španiji, osvajanje vlasti u Barseloni, Madridu i Valensiji od strane radikalnih lijevih koalicija na lokalnim izborima takođe je seizmički događaj.
Šta pokreće taj proces? Iako svaka država ima svoje specifičnosti, sličnosti su previše očigledne da bi se ignorisale. Prije svega, dezintegracija obrasca glasanja prema klasnoj pripadnosti koju su primijetili sociolozi od kasnih 1950-ih naovamo. Često se zaboravlja, usred straha i panike od onog što se dešava danas, da je najveći izazov za socijal-demokratiju bio – davno prije deindustrijalizacije i neoliberalizma – fragmentacija klasne lojalnosti u politici. Zatim su došle nove demografije modernih društava. Industrijska radnička klasa je mala, čak i u uspješnim industrijskim zemljama kao što je Njemačka; onih na budžetu je mnogo; fenomen mladih, umreženih individualaca predstavlja dodatni teret u socijal-demokratskom egzistencijalističkom problemu, koji glasi: čije vrijednosti mi predstavljamo?
Oni koji plate dobijaju iz budžeta su liberalni; ostaci stare, srednje klase mogu – ako se njihovi problemi budu konstantno ignorisali – postati konzervativci. Umreženi individualac misli i djeluje globalno; pa ipak socijal-demokratska politika bila je suštinski nacionalna i lokalna duže od 100 godina.
Kako je politika identiteta dobila zamah, od 1970-ih naovamo, socijalna demokratija ju je uspješno apsorbovala. Ali joj je bilo jako teško da apsorbuje, odgovori na ili se prilagodi radikalnom nacionalizmu. Otuda poraz Laburista u Škotskoj, marginalizacija tradicionalnog socijalizma u Kataloniji i Baskijskoj zemlji.
Ali najveći problem od svih je neoliberalizam, i prelazak socijalne demokratije na njega. Neoliberalna ekonomska formula možda je donijela rast i stabilnost u 1990-im i početkom 2000-ih, ali danas ona zahtijeva štednju, porast nejednakosti i eroziju socijalne države da bi se finansirali propali bankarski sistemi i neumoljivo smanjivala pregovaračka moć radnika.
Ako ovo prihvatite, postavlja se pitanje: kako bi izgledao ne-neoliberalni socijalizam centra? Ali malo je onih u najvećim socijalističkim strankama u Evropi koji su spremni postaviti ovo pitanje. To je izazov ne samo za lidere, već i za pješadiju– aparatčike koji napuštaju štab Laburista zarad Corbyna; bivši Blerovi novinari koji su mobilisani širom redakcija u Britaniji da pišu protiv njega; vijećnici koji bi radije da on ne postoji.
Ali 2015. godina je takođe počela da daje odgovor na ovo pitanje. U Portugalu, Španiji i Grčkoj sve radikalne lijeve stranke morale su napraviti kompromise –sa moći, nacionalnosti, i sa snagama centra. Syriza je osvojila vlast u januaru ublažavajući svoj izvorni program i regrutujući i uvodeći brojne bivše socijal-demokrate u svoju izbornu ponudu. Upravo su ti političari tražili ublažavanje i kompromis, u konačnici dobijajući sve što su tražili nakon Tsiprasove prazne pobjede na julskom referendumu. Ali po drugom važnom pitanju, Tsipras je već napravio ultimativni kompromis. Skrajnuo je pitanje NATO-a, postavio šefa male desničarske nacionalističke stranke za ministra odbrane, a sam nije pokazao nimalo stida kada je navukao neprobojni prsluk da bi išao u inspekciju vojnih trupa.
Syriza je upravljala kapitalističkom Grčkom, mada ne uvijek kompetentno. Njihovo rješenje za nepouzdanu i politizovanu državnu službu često je bilo skvotiranje ministarstava, držanje na fizičkom odstojanju od onih dijelova državnog aparata za koji vam marksistička teorija kaže da treba da ih držite na oku: vojske, tajnih službi i diplomatskog korpusa. U Barseloni, Podemosov pokret En Comú, koji je preuzeo gradsko vijeće u maju, postao je radikalniji – postavljajući stambene aktiviste da vode stambenu politiku; institucionalizujući rušenje platformi kao što su Uber i Airbnb. Ali Barselona nije država. U Portugalu, ovo su još uvijek rani dani za koaliciju socijalista, komunista i radikalne ljevice koji su se provukli kroz ustavne obruče da bi osvojili vlast u novembru. Ali cijena inkluzije radikalne ljevice u vladu bila je njeno prethodno obavezivanje da će poštovati obaveze Portugala kada je u pitanju vraćanje dugova. Paradoksalno, mješavina realpolitike i odsustva monetarne nezavisnosti natjerala je radikalnu ljevicu u prostor koji izgleda umnogome kao odgovor na pitanje: ne-neoliberalna socijal-demokratija za umreženi svijet.
Ako imamo u vidu šta je socijal-demokratija izvorno predstavljala, još je bliže: radničke partije koje su se pojavile 1890-ih godina izabrale su riječ socijal-demokrat, znajući da je to uvredljiv termin za marksiste. To je značilo obezvređivanje revolucije, abolicija kapitalizma, zarad dugoročnog “maksimalnog” cilja, i istovremena spremnost da se upravlja kapitalizmom na socijalno pravedniji način, prema “minimalnom” programu reformi.
Šta god da pokreti kao što su Podemos, Syriza i Corbyn kažu da žele, ono što oni zapravo predlažu sasvim se dobro uklapa u maksimum-minumum program iz 1890-ih, osim u jednom aspektu: “maksimalni” cilj je postao nejasan i vrti se oko ekoloških ciljeva, a ne oko planske proizvodnje i državnog vlasništva.
Ali ovo nije stabilno rješenje. Politika u razvijenom svijetu predstavlja izazov za strukture centra i sa desne i sa lijeve strane. Sa nacionalističkom desnicom i socijal-konzervativcima koji u mnogim zemljama osvajaju oko 25%, i radikalnom ljevicom koja dostiže gotovo jednak procenat, možda neće biti prostora za više od jedne pro-globalne, pro-tržišne sile od ove dvije.
To se neće desiti iznenada, ali najizgledniji ishod za evropsku socijal-demokratiju jeste onaj o kojem tajno razmišljaju u laburističkim zadnjim redovima: fuzija sa liberalizovanim konzervativcima. Tako da će 2016. godina biti godina u kojoj će pravi vjernici socijalizma centra sa svih strana čuti poruku: “Ne možete nas pobijediti, pridružite nam se.”
Izvor: The Guardian, Prevod: Milica Plavšić