Uspjeh ekstremne desnice na lokalnim izborima i sve veća podrška koju ove političke snage uživaju u određenim krugovima, osim akutnih političkih postavlja i jednostavno pitanje: kako uopće propoznati modernog nacista? Što je danas zapravo moderan nacist?, Kako ga prepoznati? Kako se odijeva? i naposljetku: Koje su floskule tipične za modernog ekstremnog desničara?
Odgovore na ove i još sedamdesetak drugih pitanja u svojoj upravo objavljenoj knjizi Priručnik protiv nacista daju novinari Holger Kulick i Toralf Staud. U njoj se u novinarski preciznom i komprimiranom stilu ne govori samo o vanjskim obilježjima, npr. brandovima koje neonacisti rado nose, nego prije svega kako prepoznati one koji se vanjštinom ne razlikuju od građana srednjostrujaških političkih uvjerenja.
Njemački kult krivnje
Jeste li, recimo, znali da desni skinheadsi nose bijele vezice za cipele, a lijevi crvene? Znate li da je britanska odjevna marka Lonsdale (zbog toga jer sadrži četiri slova iz kratice Hitlerove stranke NSDAP) još uvijek najraširenija odjevna marka kod desnih ekstremista? No to su samo odgovori na pitanja praktične prirode. Priručnik protiv nacista više se bavi skrivenim znakovima desnoradikalne propagande. U to prije svega spadaju neke političke izjave koje na prvi pogled ne zvuče ekstremno, nego se to pokazuje tek nakon podrobnije analize. U to spada i širenje teze o tzv. kultu krivnje koji po mišljenju desnih radikala vlada poslijeratnom Njemačkom. Po njemu se
Njemačka u svojem razvitku i boljitku uvijek ograničava “mazohističkim kultom” o holokaustu i zločinima nacionalsocijalista.
U tu kategoriju spada i floskula “dosta smo se naslušali o Drugom svjetskom ratu”, koja ide na ruku desno ekstremnim snagama čiji je i cilj da se iz javnih rasprava potpuno uklone svjedočenja i temetika zločina NS režima. Oni koji nastoje činiti suprotno često bivaju okarakterizirani kao “preodgojitelji”, uz tvrdnju da je kritički odnos prema vlastitoj povijesti “neprirodan”.
Jedan od daljnjih perfidnih pokušaja umanjivanja ili izjednačavanja krivnje sudionika Drugog svjetskog rata je i zlouporaba pojma holokaust, koji se od sedamdesetih ustalio kao pojam za stradanje europskih židova u Drugom svjetskom ratu. Taj trend je dosegao vrhunac kada je zastupnik desno ekstremne Nacionaldemokratske stranke Njemačke (NPD) Jürgen Gansel u saskom parlamentu savezničko bombardiranje Dresdena nazvao “bombarderskim holokaustom”, umanjujući tako izvornom pojmu prvobitno značenje.
Daljnje su desno radikalne teorije ona po kojoj Židovi žele zavladati svijetom, pa do one po kojoj se vanjska politika SAD-a nalazi u rukama Židova. Treba li spominjati i zavjere o 11. rujnu 2001. koje u desnoradikalnim krugovima nalaze velik broj pristaša? U tu grupu komunikacijskih perfidnosti spada i sintagma “upravljačka središta na istočnoj obali”, pri čemu se polazi od teze da je New York sa svojom burzom u rukama Židova koji preko kapitala upravljaju svijetom. Neonacisti i moderni antisemiti i posljednju financijsku katastrofu vide isključivo kao “zaslugu” Židova, koji se, za razliku od “dobrog, stvarajućeg kapitalizma”, to jest onog koji proizvodi robu, posvetio “gomilajućem kapitalizmu”, to jest onom obliku kapitalizma koji ništa ne stvara nego mešetari, što se zapravo može prenijeti na cjelokupni bankarski sustav.
Treba li spominjati da je takvo ekonomsko razmišljanje svoj vrhunac doseglo tijekom tzv. Trećeg Reicha? Na taj način, uporabom “skrivenih” pojmova i sintagmi, modernim je desnim teoretičarima moguće pisati cijele tekstove koji su po svojoj prirodi duboko antisemitski a da nijednom ne upotrijebe pojam Židov, stoji u “Priručniku protiv neonacista”.
Dežurni teoretičari zavjera
Dugačka je lista pojmova kojima se neonacistički teoretičari služe kako bi izbjegli otvoreni sukob sa zakonom. U političkom diskursu, posebice kada se radi o strancima u Njemačkoj, desnoekstremni teoretičari su posebice kreativni. Umjesto pojma “stranac” tako je uvriježena sintagma “onaj koji zloupotrebljava socijalni sustav” ili, ironično, “onaj koji obogaćuje našu kulturu”. Na udaru nisu samo stranci nego i Nijemci kojima se suživot s pripadnicima drugih nacija i vjera ne čini noćnom morom. Njih se u pamfletima opisuje kao “multikulturne ekstremiste” ili “multikulturne preodgajatelje”.
Tijekom predizborne kampanje NPD se služio i grafičkim trikovima. Tako se već iz daljine na njihovim plakatima moglo pročitati “Stranci van” što je zabranjena parola. Tek iz velike blizine je bilo vidljivo da je prije “Stranci van” nalazi i “kriminalni” čime je NPD reko što je htio ali bez pravnih posljedica.
Na kraju svojeg priručnika autori navode niz preporuka kako npr. djeci, koja su primječljivija za takvu vrst suptilne propagande, objasniti što se iza toga krije. Ili što učiniti kada dugogodišnji prijatelj odjednom izjavi da će glasati za desne ekstremiste. Snaga ove jedinstve knjige je u tomu što autori niti u jednom terenutku ne drže propovjedi niti se spuštaju na razinu vrijeđanja. Oni jednostavno neonaciste opisuju onakvima kakvi jesu i to je u svakom slučaju dovoljno.
Preuzeto sa www.dw-world.de/dw/article/0,,4611741,00.htm.l.