Johnsonov sin još uvijek nije progovorio u uzrastu od 18 mjeseci, što znači da svaki njegov zahtjev koji se odmah ne razumije i ne ispuni brzo preraste u prodoran vrisak. Ali mi se tješimo znanjem da je Johnson junior kognitivno sasvim zdrav. Ako progovori malo kasnije, to je vjerovatno zato što je, kao prvo, dječak, a kao drugo, svakodnevno je okružen sa tri jezika: engleskim i danskim kod kuće, i cjelodnevnim njemačkim u vrtiću. Ono što ga još više zbunjuje jeste to što su sva tri jezika jako bliska: riječ za kruh je bread, Brot ili brød? Za jabuku – Apple, Apfel ili æble? Za kuću – house, Haus ili hus? Engleski nazivi za svakodnevne predmete uglavnom su germanskog porijekla, što znači da se dijete stalno susreće sa ovim trojstvom.
Djeca koja se odgajaju da budu dvojezična ili višejezična imaju slične rezultate. Ispočetka će miješati jezike. Praviće greške koristeći sintaksu jednog jezika, a riječi drugog. Ali ovi problemi brzo nestanu. Do treće ili četvrte godine, djeca nepogrešivo razdvajaju jezike, znajući na kojem jeziku mogu razgovarati sa kim. Na njihovom tečnom poznavanju ovih jezika pozavidjela bi im svaka odrasla osoba koja uči neki strani jezik.
Veliki broj roditelja je ranije vjerovao da je uvođenje drugog jezika loša ideja jer bi mogao ometati razvoj prvog jezika koji je djetetu važniji. Ali takva uvjerenja su danas sasvim zastarjela. Neka istraživanja pokazuju da dvojezična djeca imaju manji fond riječi na oba jezika (u ranoj fazi) od jednojezične djece. Ali druga istraživanja nisu pokazala nikakve nedostatke kada je u pitanju fond riječi bilo kojeg od jezika. U svakom slučaju, uticaj jednojezičnosti ili dvojezičnosti na fond riječi kasnije blijedi u odnosu na značaj koji imaju obrazovanje, socio-ekonomski statusa, navike čitanja i pisanja. Ukratko, nema dovoljno dokaza da odgajanje djeteta kao dvojezičnog šteti njegovom primarnom jeziku. Dok je korist ogromna i dugoročna.
Dvojezična djeca već u uzrastu od sedam mjeseci bolje obavljaju zadatke koji zahtijevaju “izvršnu funkciju” od jednojezične: postavljanje prioriteta, planiranje kompleksnih zadataka i mijenjanje mentalnih brzina. To je vjerovatno zbog toga što se upotrebom dva jezika vježbaju izvršne funkcije. Ovakve studije uzimaju u obzir socioekonomski status tako da su se isti povoljni efekti pokazali i kod dvojezične djece iz siromašnih porodica. I na kraju, ovi efekti su doživotni: dvojezične osobe u prosjeku kasnije dobiju Alzhajmerovu bolest nego jednojezične osobe.
Sve ovo ide u prilog mentalnoj vježbi koja bi djeci mogla dati doživotnu prednost. Da li onda treba požuriti i upisati dijete na bilo koji jezik koji nađete? Zaboga, ne. Višejezičnost je najbolja za vas kada je imate od rođenja. Ova istraživanja se bave djecom koja su dvojezična “od kolijevke”, djecom koja su odgojena u porodici u kojoj se oba jezika govore kao maternji.
Međutim, čak i kada imate roditelje kojima je to maternji jezik, to samo po sebi nije dovoljno. Ako dijete odgaja jedan jednojezični Anglofon i jedan dvojezični roditelj u zemlji u kojoj se govori engleski, djetetov drugi jezik može atrofirati ako dvojezični roditelj ne vodi strogo računa da svaki razgovor sa djetetom bude na tom jeziku. Ovo je korijen teorije “jedan roditelj, jedan jezik” u koju se kunu mnoge dvojezične porodice. A po ovoj teoriji dosljednost je važna za mozak koji usvaja jezik.
Ali jedan istraživač na ovu temu, François Grosjean, ne slaže se da je “jedan roditelj, jedan jezik” pravilo. Umjesto toga, on kaže da je ključni faktor potreba—to jeste, dijete mora iskusiti redovne jednojezične situacije na oba jezika. Ako ne postoji domen (škola, putovanje, djed i baka) u kojem se dijete može služiti samo jednim od dva jezika, “djeca će veoma dobro procijeniti da li vrijedi održavati jezik ili ga treba pustiti da izblijedi”. Jedna opcija koju on preporučuje jeste da se govori samo jedan jezik kod kuće, a drugi van kuće (Međutim, to traži da oba roditelja tečno govore oba jezika.)
Za roditelje koji ne mogu odgojiti dvojezičnu djecu “od kolijevke”, i dalje postoji mnoštvo razloga da djecu podučavaju stranim jezicima, kao i višestruka korist. I ovdje, međutim, vrijeme radi protiv roditelja i nastavnika. Što ranije dijete počne usvajati drugi jezik, bolje će ga naučiti. U Norveškoj se engleski jezik uvodi u prvom razredu, a Danska će uskoro uvesti istu praksu. Ove zemlje, za razliku od Francuske Njemačke ili Španije, imaju “male” jezike tako da je poznavanje jezika ključno za njihovu konkurentnost u budućnosti. Kada već govorimo o faktoru potrebe!
Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić