Evropa barem više ne mora trpiti onu otrcanu dosjetku Henryja Kissingera o tome koga nazvati ako želite “nazvati Evropu”.
Ionako niko ne zove.
Od bezbrojnih geostrateških iluzija koje su uništene posljednjih dana, najotrežnjujuća spoznaja za svakoga ko živi na kontinentu trebala bi biti ova: nikoga nije briga šta Evropa misli, piše Politico.eu
U nizu globalnih žarišta, od Nagorno-Karabaha preko Kosova do Izraela, Evropa je potisnuta u ulogu dobronamjerne nevladine organizacije čiji se humanitarni doprinosi pozdravljaju, ali se inače ignorišu.
Ovaj 27-člani blok uvijek se mučio da artikuliše koherentnu vanjsku politiku, s obzirom na različite nacionalne interese u igri. Uprkos tome, i dalje je bio važan, uglavnom zbog veličine tržišta. Međutim, globalni uticaj EU opada zbog kontinuiranog pada njene privrede i njene nesposobnosti da projektuje vojnu moć u vrijeme rastuće globalne nestabilnosti.
Umjesto ” geopolitičke” velesile, koju je predsjednica Komisije Ursula von der Leyen obećala kada je preuzela dužnost 2019. godine, EU se pretvorila u panevropsku “ribicu”, izazivajući određen stepen zaprepaštenja kod stvarnih igrača za stolom, dok se uglavnom sama blamira usred kakofonije proturječnih stavova.
Ako to zvuči preštro, uzmite u obzir protekla 72 sata: nakon Hamasovog masakra nad stotinama izraelskih civila tokom vikenda, evropski povjerenik za proširenje Olivér Várhelyi objavio je u ponedjeljak da će evropski blok “odmah” obustaviti pomoć od 691 miliona eura palestinskim vlastima. Nekoliko sati kasnije, slovenski povjerenik Janez Lenarčič proturječio je svom mađarskom kolegi, insistirajući na tome da će se pomoć “nastaviti koliko god bude potrebno”.
Press operacija Komisije uslijedila je izjavom da će EU provesti “ hitnu reviziju ” nekih programa pomoći kako bi osigurala da se sredstva ne usmjeravaju u terorizam, što implicira da takve mjere zaštite već nisu uspostavljene.
Što se tiče visokog predstavnika EU za vanjsku politiku Josepa Borrella, ishod svake revizije pomoći za Palestince bio je unaprijed gotov zaključak: “Morat ćemo podržati više, a ne manje”, rekao je u utorak .
Ukratko: tokom samo 24 sata, Komisija je prešla put od objave da će obustaviti svu pomoć Palestincima do signaliziranja da će povećati dotok sredstava.
Odgovor EU na događaje na terenu u Izraelu nije bio ništa manje konfuzan. Čak i dok je Izrael još uvijek brojao tijela iz najužasnijeg masakra u istoriji židovske države, Borrell, dugogodišnji kritičar zemlje koji je tamo zapravo proglašen personom non grata, pribjegao je objema stranama.
Borrell, španski socijalist, osudio je Hamasov “barbarski i teroristički napad”, dok je takođe prekorio Izrael zbog njegove blokade Gaze i istaknuo “patnju” Palestinaca koji su izglasali Hamas na vlasti.
Pristup Španije bio je u oštroj suprotnosti s pristupom von der Leyen, koja je nedvosmisleno osudila napade (iako u nizu tvitova ) i dala projicirati izraelsku zastavu na fasadu svoje kancelarije.
Međutim, ti su potezi odmah izazvali proteste iz drugih uglova EU, s Clare Daly, vatrenom ljevičarskom zastupnicom u Evropskom parlamentu iz Irske, koja je dovela u pitanje legitimitet von der Leyen i rekla joj da “začepi ” .
Do sredine sedmice, utvrđivanje evropskog stajališta o krizi bilo je poput bacanja pikada – s povezom na očima.
Uporedite to s porukama iz Washingtona.
“U ovom trenutku moramo biti kristalno jasni”, rekao je američki predsjednik Joe Biden u posebnom obraćanju Bijeloj kući u utorak. “Stojimo uz Izrael. Stojimo uz Izrael. I pobrinut ćemo se da Izrael ima ono što mu je potrebno da se brine o svojim građanima, da se obrani i odgovori na ovaj napad.”
Biden je istaknuo da je nazvao Francusku, Njemačku, Italiju i Ujedinjeno Kraljevstvo kako bi razgovarali o krizi. Na popisu nije nijedan od “lidera” EU.
Borrell je u utorak organizovao hitan sastanak ministara vanjskih poslova EU u Omanu, gdje su se već okupili, kako bi razgovarali o situaciji u Izraelu. Izraelski ministar vanjskih poslova Eli Cohen odbio je učestvovati, čak i izdaleka.
To nije previše iznenađujuće, s obzirom na evropski odnos prema Iranu, koji je decenijama podržavao Hamas i čije je vodstvo slavilo napade tokom vikenda. Iako Iran poriče direktnu umiješanost, mnogi analitičari kažu da Hamasov pažljivo planirani napad ne bi bio moguć bez obuke i logističke podrške iz Teherana.
“Hamas ne bi postojao da nije bilo podrške Irana”, rekao je u srijedu američki senator Chris Murphy, demokrata u senatskom odboru za vanjske odnose . “Tako da je pomalo cjepidlačenje oko toga jesu li oni bili direktno uključeni u planiranje ovih napada ili su jednostavno finansirali Hamas decenijama kako bi im dali mogućnost planiranja ovih napada. Nema sumnje da Iran ima krvave ruke.”
Uprkos trajnim znakovima zlonamjernih aktivnosti Teherana u cijeloj regiji, uključujući pritvaranje evropskog diplomate koji je bio na odmoru u Iranu, Borrell je više puta pokušao stupiti u kontakt s tvrdokornim režimom u toj zemlji, u nadi da će ponovno pokrenuti takozvani nuklearni sporazum s globalnim silama koji tadašnji američki predsjednik Donald Trump otišao je 2018.
Prošle godine Borrell je čak otputovao u Iran u pokušaju ponovnog pokretanja pregovora, unatoč glasnim protivljenjima tadašnjeg izraelskog ministra vanjskih poslova Yaira Lapida.
Ako ništa drugo, Borrell je dosljedan.
“Iran želi zbrisati Izrael? Ništa novo u tome”, rekao je za POLITICO 2019. godine, dok je još bio španski ministar vanjskih poslova. “Morate živjeti s tim.”
Sada Evropa mora živjeti s posljedicama te pogrešne politike i gubitka kredibiliteta u Izraelu, jedinoj demokratiji u regiji.
Nagorno-Karabah
Još jedan eklatantan primjer evropske geopolitičke nemoći je Nagorno-Karabah, sporna, većinski jerrmenska regija u Azerbajdžanu.
Veći dio svijeta gotovo je zaboravio tamošnji dugo tinjajući sukob, ali ne i predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel, koji je pokrenuo ambiciozan diplomatski napor ranije ove godine usred ponovnog porasta napetosti.
U julu je Michel ugostio lidere Armenije i Azerbajdžana u Bruxellesu, što je bio šesti takav sastanak. Opisao je rasprave kao “iskrene, poštene i sadržajne”. Čak je pozvao lidere na poseban samit u oktobru na “pentalateralni sastanak” s Njemačkom i Francuskom u Granadi.
Nije bilo suđeno. Do tada je Azerbajdžan zauzeo regiju, poslavši više od 100.000 izbjeglica u Jermeniju. Evropa, kojoj je prijeko trebao prirodni plin iz Azerbajdžana, bila je nemoćna učiniti bilo što osim posmatranja.
Ranije ovog mjeseca Michel je za fijasko okrivio Rusiju, tradicionalnog zaštitnika Jermenije u regiji.
“Svima je jasno da je Rusija izdala jermenski narod”, rekao je Michel za Euronews.
Kosovo
Sličan obrazac odigrao se i na Kosovu, gdje su Evropljani godinama pokušavali posredovati u trajnom miru između albanskog i srpskog stanovništva. Glavna sporna točka je status sjevernog dijela Kosova, koji graniči sa Srbijom, gdje Srbi čine većinu od oko 40.000 stanovnika.
Borrell je čak imenovao “posebnog predstavnika za dijalog Beograda i Prištine i druga regionalna pitanja zapadnog Balkana”.
Nosilac te funkcije, Miroslav Lajčák, bivši slovački ministar vanjskih poslova, nije imao puno sreće. Iako je Lajčáku ta grandiozna titula pripala prije više od tri godine, dvije strane su, ako ništa drugo, danas udaljenije više nego ikada.
EU je potrošila nebrojene milione pokušavajući stabilizovati regiju, finansirajući organizacije civilnog društva, škole, pa čak i policiju.
Međutim, kada su napetosti prijetile prerasti u sveobuhvatnu borbu nakon upada srpskih paravojnih snaga na sjeverno Kosovo prošlog mjeseca, EU je bila prisiljena pribjeći svom provjerenom mehanizmu za rješavanje kriza: Ujaku Samu.
“Kritikuju nas zbog premalo vodstva u Europi, a zatim zbog previše”, rekao je američki diplomata Richard Holbrooke 1998. godine, nakon što je Washington uvukao svoje nevoljke evropske saveznike u pokušaj zaustavljanja kampanje “etničkog čišćenja” koju je pokrenuo jugoslavenski vođa Slobodan Milošević na Kosovu.
“Činjenica je da Evropljani neće imati zajedničku sigurnosnu politiku u doglednoj budućnosti”, dodao je Holbrooke. “Dali smo sve od sebe da ih zadržimo uključenima. Ali možete zamisliti koliko bih daleko stigao s gospodinom Miloševićem da sam rekao: ‘Oprostite, gospodine predsjedniče, vraćam se za 24 sata nakon razgovora s Evropljanima’.
Ne treba ići dalje od Ukrajine u potrazi za dokazom da njegova tvrdnja nije ništa manje valjana ni danas. Iako je EU učinila što je mogla, osiguravajući desetine milijardi finansijske, humanitarne i vojne pomoći, to nije ni približno dovoljno da pomogne Ukrajini da zadrži Ruse na odstojanju. Da nije bilo američke podrške, ruske trupe bile bi stacionirane duž cijelog istočnog krila EU, od Baltika do Crnog mora.
Teško stanje Ukrajine naglašava jaz između evropskih geostrateških težnji i stvarnosti. Iako Evropa nije predvidjela potpunu invaziju Rusije, godinama je govorila o potrebi poboljšanja svojih odbrambenih sposobnosti.
“Moramo se sami boriti za svoju budućnost, kao Evropljani, za svoju sudbinu”, izjavila je 2017. godine tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel.
A onda se ništa nije dogodilo.
Realnost je da će uvijek biti lakše osloniti se na Washington nego postići evropski konsenzus oko vanjske politike i vojnih snaga.
Nakon što je Biden odlučio poslati američki nosač zrakoplova u istočni Mediteran kao odgovor na napad Hamasa ove sedmice, Thierry Breton, francuski povjerenik za EU, rekao je da Evropa mora razmisliti o izgradnji vlastitog nosača aviona. Čak je i u Bruxellesu ovaj komentar izazvao malo više od komičnog olakšanja.
Uprkos svoj retorici o nužnosti da Evropa igra globalniju ulogu, čini se da ni lideri najvećih članica EU, Francuske i Njemačke, to ne misle ozbiljno.
Dok je Biden u Bijeloj kući razgovarao o krizi u Izraelu, francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Olaf Scholz bili su zauzeti sastancima u Hamburgu.
Nakon što su pristali udvostručiti svoje napore za smanjenje birokratije u EU, krenuli su na krstarenje hamburškom lukom sa svojim partnericama.
Lideri su svoje uspješne rasprave proslavili na lokalnom pristaništu uz pivo i Fischbrötchen, hamburški riblji sendvič. Čak je i sunce izašlo.
Ali najvažnije: nikome nije zvonio telefon.