Odgovor je nažalost jednostavan i zapravo je najuvredljiviji element ove
sramotne priče. Trump ne otima djecu imigrantima zato što je mali
Hitler koji se nada da će ih u kampovima za preodgoj pretvoriti u svoje
vjerne vojnike, niti to radi zato što postoji neki skriveni interes da
Amerika uzme mlade i zdrave, a vrati starije i manje produktivne. Razlog
zašto je Trump naredio novu svirepu politiku na granici i zašto uživa u
izvještajima o njenim besramnostima nije u nekoj duboko promišljenoj
zavjeri. Trump nema nekakav sveobuhvatan plan. Ono što njega zanima je
banalno. On sve ovo radi samo da prisili Kongres da financira njegov
sumanuti zid s Meksikom.
Zvjerstvo nezapamćeno u novijoj povijesti Amerike događa se
posljednjih tjedana na južnim granicama najmoćnije sile na svijetu. Po
nalogu administracije Donalda Trumpa, agencija za
nadzor imigracije prisilno odvaja djecu od njihovih roditelja koji
pokušavaju iz Meksika ući u Sjedinjene Države. Po internom dokumentu, do
kojeg je uspio doći Associated Press, od početka primjene nove
imigracijske politike 19. travnja do kraja svibnja roditeljima je
prisilno oduzeto 1.995 djece. Svakog dana agenti su odvojili u prosjeku
46 djece od njihovih roditelja.
Ukupna brojka je veća – ove dvije tisuće odnose se samo na djecu
nedokumentiranih imigranata uhvaćenih pri dolasku izvan službenih
graničnih prijelaza. No, počeli su oduzimati djecu i legalnim
azilantima. Obitelji koje bježe od progona u svojoj zemlji, poslušaju
preporuku Trumpove administracije, dođu na granični prijelaz i tamo
podnesu zahtjev za azil, svejedno ostanu bez djece. Ako zahtjev nije
opravdan, vrate ih nazad u Meksiko. Ako je opravdan, uzmu ih u postupak,
pošalju u azilantski centar, ali im svejedno oduzmu djecu. Ta djeca
nisu dio brojke od 1.995 za koji je javnost saznala zahvaljujući
požrtvovnosti medija – ne zato što ih je Trumpova administracija sama
objavila.
Golemi broj ih bježi od nasilja i narkokartela koji im razaraju države
Gotovo svi imigranti kojima Trumpova vlada oduzima djecu dolaze iz
Srednje Amerike, već desetljećima izvora jeftine radne snage za rastuću
američku ekonomiju. Mnogi od njih ne dolaze samo zato da bi našli bolji
život, nego bježe od nasilja bandi i narkokartela koji razaraju njihova
društva i prijete njihovim obiteljima. No, zloglasna salvadorska banda
MS-13, koja hara Srednjom Amerikom i predgrađima nekih gradova u SAD-u,
Trumpu je dobra kad je treba uzeti kao metaforu i kroz nju prikazati
opasnost od imigranata. No, kad imigranti na granici kažu da bježe od
MS-13 jer se boje za svoj život, taj argument američka vlada ne
priznaje.
Najviše žrtava ove nehumane politike dolazi iz Hondurasa i Salvadora,
gdje je problem s nasiljem najgori. Ono što dožive na dolasku u Ameriku
nažalost nije bolje. Marco Antonio Muñoz, imigrant iz
Hondurasa, ubio se nakon što su mu na granici nasilno oduzeli
trogodišnjeg sina. Granična policija, javlja CNN, jednoj je ženi
iščupala dijete iz ruku doslovno dok ga je dojila. New York Times donosi
priču o djetetu – nazvali su ga José – koje je odvojeno od roditelja i
prisilno dodijeljeno skrbniku. “Dva dana nije dao da ga operem”,
ispričala je Timesu majka iz udomiteljske obitelji. “Nakon što je
prehodao stotine kilometara, na kraju sam morala doslovno odlijepiti
čarape s njegovih nogu. Shvatila sam da je odjeća koju je imao bila sve
što to dijete ima – htio je barem to sačuvati.”
Ove tragične priče svjedoče o neviđenoj okrutnosti i izostanku
senzibiliteta agenata koje je Trump poslao protiv imigranata. Neke bude i
zastrašujuće asocijacije. “U više navrata”, piše Boston Globe,
“roditeljima je na granici rečeno da im uzimaju djecu kako bi ih odveli
na tuširanje. Kako bi sati prolazili, majke bi shvatile da im agenti
neće vratiti njihovu djecu.” Gdje smo pali, kako je ovo moguće i što se
dogodilo u Americi da se majkama oduzimaju djeca kako bi ih se odvelo
“na tuširanje”? Odgovor je jednostavan – Amerika je na izborima 2016.
izabrala Donalda Trumpa. Izbori imaju posljedice.
Sve je počelo kad je Sessions uveo takozvanu politiku nulte tolerancije
Humanitarna katastrofa koja uključuje nasilno razdvajanje obitelji i
trpanje djece u sabirne centre počela je 19. travnja po nalogu Trumpovog
ministra pravosuđa Jeffa Sessionsa. On je uveo tzv.
politiku nulte tolerancije – to znači primjenu postojećih zakona na
iznimno okrutan način, koja više ne vodi računa o interesu djece,
njihovu psihičkom zdravlju i dobrobiti, niti interes obitelji stavlja na
prvo mjesto. Svi imigranti u Sjedinjene Države sad se trpaju u zatvor,
ali tako da se djeca odvajaju od roditelja. To je Trumpova Amerika.
Iako razuman čovjek ne može ostati hladan pred ovakvim užasom, nitko
zapravo ne bi trebao biti iznenađen. Trump je kampanju za predsjednika
počeo ovom izjavom: “Kad Meksiko šalje svoje ljude, oni ne šalju nabolje
koje imaju. Šalju ljude s puno problema, i oni te probleme donose sa
sobom. Donose drogu. Donose kriminal. Oni su silovatelji. A pojedini su,
pretpostavljam, dobri ljudi.”
Latinoamerikanci (na njih Trump misli kad ih sve zove “Meksiko”) čine
gro od gotovo 12 milijuna nedokumentiranih imigranata koji već
desetljećima žive u Sjedinjenim Državama. Oni nisu samo dobro
integrirani u ovo društvo, nego je pitanje bi li Amerika bez njih bila
tu gdje jest – najbogatija i rastuća ekonomija, koja je uspjela stopu
nezaposlenosti svesti na tako nisku stopu da se već dvije godine govori o
praktično punoj zaposlenosti. To znači da Americi – unatoč 12 milijuna
postojećih nedokumentiranih imigranata – zapravo nedostaje radne snage.
Američka ekonomija ima više otvorenih radnih mjesta nego što ima
radnika. Za daljnji rast potrebni su novi ljudi. Trumpov odgovor?
Zaustavi imigraciju, a potencijalne imigrante otjeraj tako da im na
granici oduzmeš djecu. Osim što je beskrajno okrutno, to je i beskrajno
glupo.
U Americi nema političke volje da se riješi pitanje imigracije
Potreba da se sustav imigracije uskladi s novim potrebama starija je
od Trumpova predsjedništva. Iako je Amerika nastala kao nacija
imigranata, desetljećima već nema političke volje da se to pitanje
riješi. Za to postoji niz razloga, koji su uglavnom kulturalni i
politički. Oni koji politički nastupaju u ime “američkog radnika” (čitaj
– bijelog neškolovanog glasača) to su radili da dobiju njegov glas na
izborima. Uglavnom su to bili republikanci, ali ni populistički
demokrati (poput Bernieja Sandersa) nisu veliki pobornici imigracije. Zadnjih desetak godina ta je podjela, uz političku, počela poprimati i kulturalnu dimenziju.
Jedini Latinosi koji u značajnoj mjeri glasaju za republikance su
kubanski imigranti, izbjeglice iz komunističke diktature. Na izborima
2016. dvije trećine Latinosa glasale su za Hillary Clinton.
S tom promjenom, Republikanska stranka ušančila se kao borac protiv
kulturalnih promjena koje nosi imigracija iz Latinske Amerike. Vjerski
element tu je manje važan, ali nije zanemariva činjenica da su Latinosi
katolici i da je, zahvaljujući njihovu velikom broju, Katolička crkva
postala najveća vjerska zajednica u predominantno protestantskoj
Americi.
Najveći problem leži u jeziku i onom što se u Americi naziva ‘rasom’
No, veći kulturalni problem leži u jeziku i – možda najviše – onome
što se u Americi naziva “rasom”. A rasno pitanje najstarija je i
najtrajnija točka podjele u američkoj politici, i ona nije riješena ni
Građanskim ratom, ni Pokretom za građanska prava Martina Luthera Kinga 1960-ih, ni izborom Baracka Obame za predsjednika. Dio bijele Amerike – grubo rečeno – ne voli ne-bijele imigrante iz Latinske Amerike.
Iako je u europskom političkom diskursu takva tema tabu, ili barem
nepristojna, početna postavka da postoje barem tri “rase” – bijela, crna
i “latino” – u Americi je normalna i u javnim raspravama i u službenim
dokumentima. Bez sumnje, koncept je koristan jer pomaže u većoj
predstavljenosti manjina, ali je i pomalo nakaradan, jer nije jasno što
određuje Latinose, osim toga da govore španjolski (ili portugalski).
Nekima smeta što se društvo prilagodilo manjini koja govori španjolski
Imam dvoje prijatelja, Španjolca i Argentinku, koji žive u New Yorku –
njih nitko ne smatra Latinosima, niti se oni svrstavaju u tu grupu,
iako oboje govore španjolski. Kvaka je u tome da su – bijeli poput mene.
Da stvar bude bizarnija, u nekim “latino” državama govori se francuski,
engleski i nizozemski – u New Yorku živi jako puno imigranata iz
Haitija koji govore francuski. No, svi oni svejedno spadaju u Latinose
ako dosele u Ameriku (osim ako nisu crnci, što je većina stanovnika
Haitija, Gvajane ili Jamajke).
Osim “rasnog” i vjerskog, konačni aspekt kulturalnog problema bijele
Amerike s imigrantima iz Latinske Amerike je jezični. Argument ksenofoba
u tom je slučaju možda malo razumljiviji, iako i dalje nije opravdan.
Za razliku od svih prethodnih imigranata – Engleza, Nijemaca, Francuza,
Šveđana, Talijana, Židova, Rusa, Poljaka, Hrvata, Indijaca – koji su u
četiri stoljeća napučili Ameriku i stopili se u jednu naciju koja govori
engleski, latinoamerička manjina govori španjolski. I društvo se
prilagodilo tome. Ili barem velika većina društva. Kad telefonom zovete
neku javnu službu, pa vam kažu “Press one for English; Oprima dos para
español” – to nekim Amerikancima smeta. Mnogi od njih glasali su za
Trumpa, i to nas je dovelo tu gdje jesmo.
Trumpova administracija krši i američke zakone i međunarodno pravo
Iza dvometarskog betonskog zida i dva reda ograde s bodljikavom žicom
stoji prihvatilište Tornillo. Kilometrima oko njega prostire se samo
teksaška pustinja. Tu je Trumpova administracija otvorila sabirni centar
za djecu oduzetu roditeljima na granici s Meksikom. Samo u četvrtak tu
je dovedeno 98 maloljetnika, u petak njih oko dvije stotine; brojku za
subotu još čekamo. Djecu smještaju u šatore, koji navodno imaju
klimatizaciju. Dnevna temperatura u pustinji kreće se između 38º i 40º
Celzija. U Tornillo nisu dovedena samo odraslija djeca – uz tinejdžere,
tu borave i bebe i klinci od samo par godina. U kakvim uvjetima, ne
znamo. Demokratskom senatoru, koji je pokušao posjetiti slično
prihvatilište u ispražnjenoj zgradi trgovačkog centra Walmart, nisu
dopustili pristup.
Kad su Trump i Sessions pokrenuli politiku “nulte tolerancije” i
počeli roditeljima oduzimati djecu na granici, u postojećim
prihvatilištima duž južne granice već je boravilo nevjerojatnih 11
tisuća maloljetnika. No, to su bili tinejdžeri koji su granicu prešli
sami, bez roditelja, i tamo su čekali raspoređivanje u udomiteljske
obitelji. S djecom oduzetom na granici Trumpova vlast više nije imala
gdje, pa ih je smjestila u šatore u pustinji.
Odvajanje djece od roditelja je “arbitrarno i nezakonito”, javio se
čak i UN, ocijenivši da Trumpova vlada provodi “ozbiljna kršenja prava
djeteta”. Isto govore i brojne američke organizacije za zaštitu ljudskih
prava, koje su se aktivirale ne samo u pisanju priopćenja, nego i na
terenu, gdje pružaju besplatnu pravnu pomoć imigrantima i pokušavaju
saznati gdje su njihova djeca. Američka administracija evidentno krši i
američke zakone i međunarodno pravo koje propisuje način postupanja s
tražiteljima azila i iznad svega štiti pravo djece.
No, Amerika je jedina članica Ujedinjenih naroda koja nije
ratificirala Konvenciju o pravima djeteta, iako ju je sama sastavila.
Dapače, sedam članaka Konvencije, koji izravno proizlaze iz američkog
Ustava, osobno je predložio predsjednik Ronald Reagan. Kad je UN konačno
prihvatio Konvenciju, tadašnja američka ambasadorica Madeleine Albright
ju je potpisala, ali potpis nikad nije ratificiran u Senatu. Nakon
Hladnog rata republikanci su izgubili apetit za UN.
Djecu trpaju u sabirne centre kako bi migrante odvratili od dolaska
Zašto Trump trpa djecu u sabirne centre? Ljudi iz njegove
administracije više ne kriju da su tu beskrajno okrutnu praksu započeli
kako bi odvratili buduće imigrante od pokušaja dolaska u SAD. No, čak i
da se utvrdi kako su njihovi roditelji počinili zločin, a ne prekršaj –
kažnjavanje djece za zločine roditelja je neprihvatljivo, posebno ako
iza njega stoji politička motivacija. No, imigranti nisu počeli u
Ameriku dolaziti jučer. Kako je ova praksa izgledala prije Trumpa?
Imigrantima s djecom koji bi bili uhićeni vlasti bi zakazale sudsko
ročište, a do njega bi ih pustile na slobodu. Čak ako bi ih nakratko i
zatočili u prihvatnom centru (zajedno s djecom), sud bi im na kraju
izrekao kaznu koja nikad ne bi bila duža od vremena provedenog u
pritvoru. Nakon izricanja kazne, bili bi deportirani zajedno s djecom.
Tu koliko-toliko humanu praksu Trump je ismijao, nazvavši je lovačkim
jezikom “catch & release”, “ulovi i pusti”, kao da je riječ o
ribama, a ne o ljudima. I onda je naredio da se takva praksa zamijeni
lovom na roditelje i djecu i njihovim odvajanjem.
Posebno gadljiv dio ove priče bio je pokušaj Trumpove administracije
da za svoje nečovječne postupke pronađu vjersko opravdanje. “Jer nema
vlasti doli od Boga: koja postoji, od Boga je postavljena. Stoga tko se
suprotstavlja vlasti, Božjoj se odredbi protivi”, citirao je apostola
Pavla ministar pravosuđa Jeff Sessions. Tom sinu rasističke tradicije
Juga, kao što sam nedavno pisao,
citat iz Rimljanima 13,1 bio je dobro poznat – iste riječi koristile su
se u 19. stoljeću da opravdaju robovlasničku dominaciju bijelaca nad
crnim robovima. Preskočio je Sessions sve dijelove Biblije u kojima se
govori o ljubaznosti prema strancima, obitelji na prvom mjestu i skrbi
za slabe i nemoćne.
Na Trumpovu administraciju podigli su se i evangelički pastori
Nakon Sessionsova skandaloznog istupa vidjeli smo što prije nikad
nismo – na administraciju su se podigli evangelički pastori, kršćanski
fundamentalisti koji inače uvijek podržavaju Trumpa. Pavao nam ne govori
da je svaki ljudski zakon ispravan, niti da ga ne smijemo kritizirati –
usprotivili su se evangelici. I katolički prelati stali su na stranu
stada. Nadbiskup njujorški kardinal Timothy Dolan došao je na CNN i nije birao riječi.
“Tko hoće iščupati dijete iz majčinih ruku i razdvojiti ih – čini
zlo. Nije me briga zašto bi to napravio, koji je trenutak ili koje su
okolnosti – to je protivno i Bibliji i ljudskom dostojanstvu. Taj krši
što je najsvetije u ljudskoj osobi”, rekao je Dolan, koji je bio
predvodio molitvu na Trumpovoj inauguraciju prošle godine. “Zakon koji
ide protiv Božje volje i kaže da majci oduzmemo dijete – taj zakon ne
trebamo poštivati. Taj je zakon nepravedan. Taj je zakon protivan Svetom
Pismu. Nema niti jednog retka u Bibliji koji bi to opravdao.” Tako
izgleda Katolička crkva, neslizana s vlašću, u nekom drugom, nehrvatskom
svemiru.
Trump želi prisliti Kongres da financira njegov sumanuti zid s Meksikom
Zašto se, konačno, sve ovo događa? Zašto Trumpova vlada otima
roditeljima djecu na granici i provodi politiku koja je toliko nečuvena i
bez premca da za pravu usporedbu treba potegnuti do internacije
Amerikanaca japanskog podrijetla za vrijeme Drugog svjetskog rata
(sramotnu epizodu američke povijesti u kojoj, doduše, nitko nije
razdvajao majke od njihove djece)?
Odgovor je nažalost jednostavan i zapravo je najuvredljiviji element
ove sramotne priče. Trump ne otima djecu imigrantima zato što je mali
Hitler koji se nada da će ih u kampovima za preodgoj pretvoriti u svoje
vjerne vojnike, niti to radi zato što postoji neki skriveni interes da
Amerika uzme mlade i zdrave, a vrati starije i manje produktivne. I
jedno i drugo bilo bi gnjusno, ali bi barem svjedočilo da u ovom
luđaštvu ima nekog sistema. Ali ga nema.
Razlog zašto je Trump naredio novu svirepu politiku na granici i
zašto uživa u izvještajima o njenim besramnostima nije u nekoj duboko
promišljenoj zavjeri. Trump nema nekakav sveobuhvatan plan. On zapravo
jedva da ima plan. Ono što njega zanima je banalno. Prava tragedija ovog
slučaja je u nesrazmjeru između tuđe muke i Trumpove glupe ambicije. On
sve ovo radi samo da prisili Kongres da financira njegov sumanuti zid s
Meksikom.
U kampanji Trump je ponavljao – i time značajno ojačao svoje šanse za
pobjedu – da će prema Meksiku izgraditi zid, koji će Meksiko platiti.
Bilo je otpočetka jasno da će Meksiko prije potonuti u ocean nego
platiti zid. Ono što Trump nije očekivao bio je stav republikanaca: kad
se sastavljao budžet, nitko nije ni razmotrio njegov zahtjev za
financiranje zida prema Meksiku. Tražio je desetke milijardi dolara za
suludi zid koji nikome ne treba, niti bi išta promijenio. Amerikanci ne
donose proračune za punu godinu, pa je Trump već dvaput morao potpisati
budžete u kojima nije bilo ni dolara za tu njegovu pizdariju.
Iako je proziran, Trump jaše na tradiciji najgorih autoritarnih vladara
Ali sve što radi, Trump radi da zadovolji 25 do 30 posto tvrdokornih
birača. Sve – od pregovora sa Sjevernom Korejom do imigracijske
politike. Nova okrutna, nehumana politika razdvajanja djece od roditelja
na granici zato je samo sredstvo da Trump pokuša ostvariti cilj. Računa
da će i demokrate i republikance nesklone izgradnji “zida” prisiliti da
popuste (cijelo vrijeme tvita da je otimanje djece rezultat “loših
zakona koje su donijeli demokrati”, što nije točno).
Trump vidi svijet drukčije nego bilo tko drugi. On je sposoban iz
hira stvoriti sramotu koja je svima drugima porazna, kao što je
razdvajanje djece od roditelja na granici. Njemu ta sramota ne šteti,
jer njegovi birači nemaju ništa protiv. Ali drugi akteri – demokrati i
republikanci – ne mogu preživjeti povezanost s tom sramotom. I onda dođu
Trumpu za stol da vide kako okončati sramotu. Tek u tom trenutku Trump
trijumfira kao netko tko je napravio “deal”.
Iako je u suštini jadan i proziran, Trump jaše na tradiciji najgorih
autoritarnih vladara. Možda će politolozi ovo proglasiti nezgrapnošću,
ali on je primjer trajno parlamentarno potpomognute autoritarne vlasti.
On je autokrat, ali samo u onoj mjeri koju mu republikanci u Kongresu to
omogućavaju – a omogućavaju mu sve. Ova nezgrapna definicija možda će
naljutiti politologe, ali djeci u šatoru na 40º Celzija u teksaškoj
pustinji ti detalji vjerojatno nisu važni.
Preuzeto sa Telegrama