Ljeto, sunce prži, termometar puca, meteorolozi najavljuju „afričke anticiklone“ tonom negdje između apokalipse i turističke reklame. To je trenutak kada bi milioni Italijana trebali pohrliti ka obali. A ipak, plaže su poluprazne. Nije šala.
Dnevni list Venetta objavio je tekst sa znakovitim naslovom: „Turizam, prazne plaže: već nedostaje 30.000 turista. Kriza se osjeća. Više od 30.000 turista manje nego prošle godine, a ljetovališta poluprazna.“
I svako ko godinama posjećuje određene plaže Gornjeg Jadrana, kao ja, potvrdit će to: pad je očigledan, i sve primjetniji iz godine u godinu.
Neizbježno pitanje: Šta se desilo? Jesmo li odjednom postali narod planinara ili ljubitelja tibetanskih banja?
Ne, problem je u tome što – more košta. Mnogo. Previše.
A prosječan Italijan, onaj stvarni, ne onaj iz popodnevnih emisija, to više ne može sebi priuštiti.
Kakvih 8.000 kilometara obale! Imamo 8.000 kilometara plaža s naplatom, gdje je jedino živo biće koje još može uživati u pijesku besplatno – rak.
Nedavno mi je sestrić rekao, nakon odmora na Krfu: „Ujko, ovdje Grci kažu da su Italijani sve rjeđa pojava.“
A Krf je, da ne znate, raj. Dakle, nije stvar u ljepoti – već u novčaniku.
Zato pričajmo o novcu.
Znamo svi: kada dođe kriza, prvi stradaju oni sa niskim do srednjim stalnim prihodima. Oni koji ne varaju, koji sve plaćaju, koji vuku teret.
Čuveni italijanski „radnička srednja klasa“: 35.000 eura bruto godišnje, što je oko 1.900 eura neto mjesečno. Srednja klasa, da se razumijemo. Ona koju svaka vlast, bez obzira na boju, tretira kao elitu koju treba oporezivati do iznemoglosti.
Naravno, ko ljetuje u Versiliji, na Smaragdnoj obali, u Taormini – nema ovaj problem.
Hiljadu eura za ležaljku? Nema problema. Naprotiv, to je statusni simbol. Ali takvih je malo. I ne predstavljaju pravu Italiju.
E pa hajde da računamo.
Otac (plata 1.900 eura mjesečno – nije malo, ali ima i onih koji rade za 800), mama, dvoje djece.
Jedan dan na moru?
Gorivo: 20 eura
Parking: 12 eura
Suncobran i ležaljke: 30 eura
Sladoledi i piće: 20 eura
Ručak ili večera: 100 eura
Ukupno: 182 eura.
Recimo, 150 ako ste „stezali kaiš“ ili nosili sendviče od kuće.
Sada to pomnožite s dva puta mjesečno i jasno vam je da ni odlazak na more više nije pravo – već luksuz.
Rezultat? Obične porodice idu na more samo na jednodnevne izlete, možda dva ili tri puta tokom cijelog ljeta, često na besplatne plaže, s rashladnom torbom i vlastitim ležaljkama.
I ako vam neko kaže: „Previše ljudi ima nedjeljom!“, ne dajte se zavarati: već u ponedjeljak – pustoš. Suncobrani zatvoreni, zaposleni na plažama sjede prekriženih ruku i zabrinuto gledaju u horizont.
To je paradoks sistema koji cijedi radnike, ne štiti plate, podiže cijene (u nekim sektorima daleko više od realne inflacije), a onda se čudi kada ljudi odustanu od mora.
Ali, ima li zaista razloga za čuđenje?
U međuvremenu, oni koji vode plažne objekte nadaju se velikoj ideji: događaji, atrakcije, muzika, žurke na plaži.
Radi li? Pomalo, da. Večeri su pune, mladi dolaze zbog noćnog provoda.
Ali tradicionalni odmor – onaj porodični, 15 dana s punim pansionom, fiksne ležaljke, partije karata – taj je u dubokoj krizi.
I možda je, da budemo iskreni, za neke došlo vrijeme da shvate kako tri mjeseca rada godišnje više nisu dovoljna za stabilan prihod.
Na kraju krajeva, pravi poduzetnik je onaj koji zna čitati tržište – a ne onaj koji pokušava da ga zamrzne u svoju korist, piše Raport.