Poput fašizma tridesetih godina prošlog veka, i današnji desni populizam širi se kao virus – u svakoj pojedinačnoj zemlji manifestujući se u podvarijanti prožetoj lokalnom kulturom i istorijom. Kao što katolički fašizam u Portugaliji nije bio isto što i nacionalsocijalizam u Nemačkoj, tako se i kult predsednika Donalda Trampa u Sjedinjenim Državama razlikuje od slučajeva Marin le Pen i njenog Nacionalnog okupljanja u Francuskoj, ili partije Švedske demokrate u Švedskoj.
Sada i Japan ima vlastiti brend desnog populizma u formi Sanseito partije, koja je kampanju za nedavno održane izbore za gornji dom parlamenta vodila pod neinspirativnim sloganom „Japanci na prvom mestu“. Sanseito je 2020. osnovao mladoliki Sohei Kamija, koji je jednom izjavio kako neće dozvoliti da Japan „bude prodat jevrejskom kapitalu“, a rodnu ravnopravnost doživljava kao vid komunizma. (Jedan drugi član stranke, Manabu Macuda, vakcinu protiv kovida-19 proglasio je „smrtonosnim oružjem“.)
Sanseito je jedan od velikih izbornih pobednika, budući da će u u novom sazivu 248-članog gornjeg doma imati 15 poslanika – 14 više nego dosad. I mada to i dalje nije veliki broj, dovoljan je da prepadne japanske mejnstrim konzervativce, koji sada strahuju da bi krajnja desnica mogla da im otme još više glasača. Vladajuća Liberalno-demokratska partija (LDP) je na ovim izborima ostala bez većine u gornjem domu.
Iako i oni kukumavče na teme zajedničke svim desnim populistima – vakcine, imigranti, diverzitet, rod, nacionalizam… – novi japanski populisti malo su drugačiji od partija krajnje desnice u drugim zemljama, kao i od starijih naraštaja ekstremne desnice u samom Japanu. Kamioni na koje je postavljen razglas s koga se, s tonom odvrnutim na maksimum, emituju patriotske pesme iz vremena rata, i puni mladih nasilnika u kvazivojnim uniformama – prizor koji već decenijama ruži ulice japanskih gradova – najvećim delom je igranje na kartu nostalgije. Ti ljudi i njihovi istomišljenici čeznuli su za japanskom imperijalnom prošlošću, a SAD, japanske levičare i komunističku Kinu optuživali da su Japanu oduzeli njegov ratnički duh i Japance naterali da se osećaju krivim zbog vođenja onog što je, u njihovoj interpretaciji, bio u potpunosti častan rat na tlu Azije.
Ovi marginalni ali glasni ekstremisti, čiji su pogledi na istoriju jednom delom prihvaćeni i u mejnstrim konzervativnim strankama, poseban problem su imali s posleratnim pacifističkim ustavom, koji su uobličili američki zvaničnici i kojim je projektovanje japanske vojne moći u inostranstvu stavljeno van zakona. Još jedna tema o kojoj se maltene svakodnevno raspredalo preko zvučnika pozicioniranih u blizini krcatih železničkih stanica jeste sovjetska aneksija nekoliko malih ostrva u zapadnom Pacifiku koja su pre toga pripadala Japanu. (Za Japan su ovo Severne teritorije, za Rusiju – Kurilska ostrva, prim.)
I Kamija odbija da prizna da je Japan tokom Drugog svetskog rata učinio bilo šta pogrešno. Ali tema koja najviše „loži“ zagovornike pristupa „Japanci na prvom mestu“ jeste prisustvo sve većeg broja stranaca u Japanu: imigranata, radnika i turista.
U poređenju s većinom drugih zemalja, u Japanu je tradicionalno uvek bilo vrlo malo stranaca. Većinu njih činili su etnički Korejci, od kojih je većina govorila samo japanski. Stranci koji bi zatražili azil gotovo uvek su nailazili na odbijanje. Većina migrantskih radnika pristiglih tokom osamdesetih, poput Iranaca koji su tamo stigli po izbijanju iransko-iračkog rata, otišla je iz Japana.
Ali to je počelo da se menja. Sada u Japanu ima 3,8 miliona stranih rezidenata, a okolnost da je jen jeftin u prvoj polovini ove godine je preko 20 miliona turista iskoristilo da poseti ovu zemlju. Teško da su to brojevi s kojima Japan ne može da se izbori. Stranci čine samo tri odsto japanskog stanovništva, u poređenju s 10 odsto u Francuskoj, a Italiju je prošle godine posetilo 65 miliona ljudi.
Japanska vlada podstiče masovni turizam i imigraciju da bi uvećala prihode i kreirala prekopotrebna radna mesta u društvu koje rapidno stari. Ali rezultati takvih zalaganja izazvali su nezadovoljstvo dovoljnog broja Japanaca da je Sanseito bio u stanju da ih pridobije pričom kako su stranci krivi za mnoštvo problema, od inflacije i rastućih životnih troškova do stagnantnih zarada i nestašice pirinča.
Većinu stranih turista i novih rezidenata čine Kinezi. I ovo je značajna promena u odnosu na prošlost. Počev od ranog 20. veka, japanski desni nacionalizam najvećim delom je bio antizapadno nastrojen. Pre Drugog svetskog rata Japanci su Amerikance krivili kako za zagađenje čistote japanske kulture ogoljenom komercijalizacijom, tako i za to što su im se isprečili na putu uspostavljanja japanske dominacije nad Azijom. Posle rata, ono što je japanske nacionaliste konstantno iritiralo bio je „mirovnjački“ ustav.
Ovih dana je, pak, sve moćnija Kina ta koja ima ulogu babaroge. Mnogi Japanci na novi naraštaj imućnih kineskih turista gledaju na isti način na koji su Evropljani gledali na „ružne Amerikance“ koji su stari kontinent posećivali pedesetih godina: odbijali su ih njihovi sirovi maniri, neosetljivost za lokalne običaje i razmetanje novostečenim bogatstvom.
To razbacivanje je možda ono što najviše iritira Japance suočene s ekonomskim teškoćama. Azijski radnici i studenti, uključujući i one iz Kine, nekad su uglavnom bili siromašni. Sada bogati kineski imigranti koji na Japan gledaju kao na prijatno mesto za život i bezbedno za pohranjivanje novca kojim raspolažu ubrzano kupuju najskuplje nekretnine u Tokiju.
Ništa od ovoga ne bi bilo mnogo bitno da se na Narodnu Republiku gleda kao na benignu silu. Ali kineske pretnje širenjem vojnog zahvata i ponovnog sticanja tradicionalnog statusa imperijalnog azijskog hegemona za Japance su poziv na uzbunu.
Ironija je to što je američka dominacija u istočnoj Aziji, uključujući i posleratni ustavni okvir, jednim delom za cilj imala i to da Japan zaštiti od pretnje koju su po njega predstavljale Kina i druge komunističke sile. Ali sada kada u Beloj kući stoluje Tramp – neka vrsta heroja za pristalice pristupa „Japanci na prvom mestu“ – Japan više ne može da se osloni na američke bezbednosne garancije.
Kina radi na tome da SAD potisne iz Azije. Ukoliko bi Kinezi bili u stanju da okupiraju Tajvan i steknu kontrolu nad pomorskim putevima oko Japana, a da to ne dovede do američkog uplitanja, Japan bi verovatno odlučio da stekne nuklearno naoružanje i skrenuo snažno udesno. To sigurno nije ono što bi većina Japanaca poželela. Ali ako bi o tome dobro promislili, da to ne žele shvatili bi i Kinezi.