Jedan od najuvjerljivijih motiva koji nam daje za misliti kako je nezavisni karakter akcije objavljivanja američke diplomatske prepiske na internetskoj adresi “www.wikileaks.org” uistinu autentičan, dolazi nam pravo iz svemira: NASA je za četvrtak, dan kada izlazi ovaj broj tjednika “Novosti”, naime, zakazala press konferenciju na kojoj će, kako se priča, objaviti prvi službeni dokaz o postojanju života izvan naše planete. Onakav za koje se često tvrdi, doduše, da ih vodeća sila modernog doba čuva u rezervi već nekoliko desetaka godina. Ali, kad jedna Amerika povuče takav povijesni adut iz rukava, onda fakat možemo s pokrićem smatrati kako je imala razloga nastojati da orbitu globalne pozornosti skrene daleko s trenutno udarne teme ovozemaljskog života.
WikiLeaks, medijska organizacija sa sjedištem u Švedskoj, koja od 2006. godine objavljuje anonimne dojave raznih zatajenih podataka od javnog interesa, ovaj je put zaista impresivno udarila po Uncle Samu: objavljeno je 251.287 depeša različitih nivoa tajnosti iz oko 270 američkih diplomatskih predstavništava širom svijeta, od kojih su neke stare i preko 40 godina, no većinom se radi o novijoj korespondenciji. Smatra se da je dostavljač podataka bio anarhistički nastrojeni američki vojni analitičar Bradley Manning, koji sada u pritvoru čeka suđenje i kaznu maksimalnom, 52-godišnjom robijom; sve manje od toga bilo bi prilično čudo. U dogovoru s WikiLeaksom, materijal su na web siteovima počeli simultano objavljivati i neki od najuglednijih listova: “New York Times”, “Guardian”, “Le Monde”, “Der Spiegel” i “El Pais”.
Drmaju se vlade
Oni koji drže kako iza svega ustvari stoji samo još jedna američka zavjera, predvođeni iranskim predsjednikom Mahmudom Ahmadinedžadom, pozivaju se obično na argument da spisi u kojima se tematiziraju svjetska krizna žarišta poput Irana, Sjeverne Koreje ili Pakistana, u bitnom ostavljaju dojam o Americi kao iznenađujućem pozitivcu, naspram nekih drugih zemalja koje bi trebale preuzeti težište međunarodno-političke odgovornosti. Saudijska Arabija u slučaju Irana i Kina u slučaju Sjeverne Koreje, primjeri su takve promjene odnosa s izuzetnim odjekom. “Mi ipak ne možemo biti posve sigurni od koga zaista potječu ti dokumenti”, kazao je za “Novosti” bivši hrvatski diplomat, inače novinar Dražen Vukov Colić, “niti znamo postoji li među njima nešto što i State Departmentu odgovara da se objavi, ako to već nisu mogli sami otvoreno dati u javnost.” Kad bi bilo tako, međutim, već i površnija cost-benefit analiza čitavog projekta objave pokazala bi da je ulog te štetni efekt priče već dosad, uza sve jednokratne koristi, po Ameriku više nego straobalan.
Jedna od glavnih prizemljujućih teza, usuprot euforiji kojom istinoljubivi svijet pozdravlja raskrinkavanje moćnika br. 1, jest sasvim umjesna primjedba kako se ogromna većina ovdje zastupljenog materijala odnosi na trivijalnosti upotrebljive tek na kraći rok, tračeve poput onog o prostačkom ponašanju Andrewa, britanskog princa od Yorka, ili kolonijalističko-potcjenjivačko svjedočenje američke diplomacije o izvjesnim afričkim državama i njihovim upravama. U objavljenoj građi, uostalom, makar koliko je zasad poznato, nema top secret uzoraka. Ali, zbog niza lokalnih situacija koje izlaze na vidjelo – a kroz prva tri dana iščitan je tek manji dio toga – već se ljuljaju pojedine vlade, npr. slovenska, dok sami Amerikanci moraju svijetu objašnjavati neoborive pokazatelje o, recimo, njihovu špijuniranju generalnog sekretara UN-a Ban Ki-muna, pokušaju utjecanja na španjolsko državno odvjetništvo po više predmeta kompromitirajućih za Ameriku, ili trgovanju s raznim državama koje su u zamjenu za stanoviti politički popust nagovarane na preuzimanje zatvorenika iz Guantanama; upravo taj slučaj zatresao je administraciju Boruta Pahora.
Ukupno, kao što se vidi i na prvi pogled, svega toga ima itekako dovoljno da se po svim kontinentima rasporede drastično suprotstavljena mišljenja o akciji WikiLeaksa, s raznim nijansama između njih. Počnimo s osudama: nekolicina američkih republikanskih uglednika zatražila je već nekoliko sati nakon početka objavljivanja prepiske da se WikiLeaks i njezina osnivača te voditelja Juliana Assangea proglasi teroristima. Ubrzo je i američki državni tužitelj Eric Holder najavio da će se odgovorni suočiti s najoštrijim posljedicama, a slično su reagirale i savezničke vlade po svijetu: Francuska je to prepoznala kao “udar na demokraciju”, Velika Britanija kao “ugrožavanje nacionalne sigurnosti”, dok je Australija – čiji je Assange državljanin – pokrenula istragu o slučaju. Kina, pak, prvog je dana svojim medijima zabranila prenošenje vijesti na tu temu, a drugog i zablokirala pristup samoj internetskoj stranici WikiLeaksa.
Napadi i obrane
Kako je vrijeme odmicalo, histerija oko razotkrivene diplomatske pošte je narastala, do već mučnih razmjera. Bill Kristol, urednik američkog “Weekly Standarda” i komentator televizije Fox News, zatražio je odlučniju primjenu informatičke i fizičke sile kontra WikiLeaksa, podsjećajući naciju na razna sredstva kojima raspolaže vlada, te stavljajući naglasak na upozorenje koje bi se time odaslalo svima koji će eventualno slijediti primjer Juliana Assangea. Savjetnik kanadskog premijera Tom Flanagan bio je na televiziji CBC nešto sažetiji, zatraživši da se Assangea jednostavno – ubije. No, zabilježen je i niz kudikamo umjerenijih i trezvenijih kritika vinovnika afere koja je u međuvremenu imenovana kao “Cablegate”, po telegramskoj formi depeši. Takvi se baziraju na uvjerenju da će masovno objavljivanje svega i svačeg iz te domene destabilizirati međunarodne odnose i prouzročiti razne nepredvidive posljedice, te dugoročno ugroziti i sam najpozitivniji dio diplomatske djelatnosti kao takve.
A sve ostalo, međutim, jesu pohvale. Ugledni britanski povjesničar Timothy Garton-Ash rekao je za potez WikiLeaksa da je u pitanju “granata, i najposebniji prozor u ono što radi američka diplomacija”. John Kampfner, izvršni direktor najutjecajnije britanske organizacije za zaštitu slobode izražavanja Index on Censorship, izjavio je kako su vodeći britanski mediji ustvari – serijski zločinci. Čisteći ponajprije u vlastitom dvorištu, Kampfner je ukratko opisao njihovu beskrupuloznost i pragmatičnost, poantirajući: “Daleko od toga da bi bili ‘divlje zvijeri’, ako se poslužimo frazom Tonyja Blaira, oni su prema vlastima zapravo snishodljivi. Novine i radiotelevizijski programi sumnjičavi su prema onima koji ne igraju tu igru, prema ljudima poput g. Assangea koji su neprilagođeni autsajderi. Poneki urednici su posve sretni što pripomažu vlastima denuncirajući ga, dijelom i zbog osvete što ih nije uključio u svoj krug pouzdanika. Umjesto bacanja kamenja po njemu, novine bi se trebale zapitati zašto same nisu imale čime održati istinu na snazi.”
Načelno su se pohvalno o WikiLeaksu izrazili i naši, domaći sugovornici: Tomislav Jakić, bivši novinar i savjetnik za vanjsku politiku bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, izjavio je, doduše, kako nije uvijek dobro da međudržavna komunikacija bude dostupna javnosti. “No, ako se politika vodi na način da se javnosti predstavlja jedno, a radi drugo, onda je objavljivanje internih dokumenata važno. S druge strane, u cijeloj ovoj priči još uvijek nedostaje dubinska analiza slučaja”, riječi su Jakića. Profesorica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Gordana Vilović, pak, kazala nam je da “svako demistificiranje visoke državne politike doprinosi demokraciji i unapređuje političku pismenost, odnosno podiže razinu kritičkog prosuđivanja prosječnog medijskog konzumenta. Iz dana u dan, inače, granice medijskih sloboda pomiču se upravo na internetu, objavljivanjem materijala koji potom završava na stranicama ‘starih medija’. I ovo je jedan od takvih slučajeva”.
Razotkrivanje banaka
U posljednjem naznačenom smislu, poznata britanska novinarka i aktivistkinja Heather Brooke napisala je u “Guardianu” kako ovaj slučaj pokazuje kao nikada ranije u kojoj mjeri internet mijenja odnose moći. “Revolucija je započela i bit će digitalizirana, a političari se mogu samo pokušavati adaptirati na tu činjenicu”, mišljenja je Heather Brooke.
Mark Feldstein, profesor na Sveučilištu George Washington u glavnom američkom gradu, prokomentirao je iznad svega impozantnu međunarodnu suradnju vodećih svjetskih medija u ovom slučaju, na tome što bi se od svega i na koji način trebalo objaviti: “Količina građe koju je WikiLeaks učinio dostupnom je ranije nezabilježena, pa bavljenje tako složenom problematikom zahtijeva angažiranje više resursa. I kao što se i sve drugo globalizira – kriminal i međunarodne korporacije – svjedoci smo početka globalnijeg istraživačkog novinarstva.”
Glavna vijest proteklog tjedna očito nije sam sadržaj sa čipova WikiLeaksa, dakle, nego avangardna medijska forma i epohalna realizacija mogućnosti – zahvaljujući tehnološkoj superiornosti novih medija – da se okupatorima prostora javnog diskursa, političarima odrođenim od naroda te odanima privatnim centrima moći, uzvrati izazivanjem osjećaja čistog šoka i panike zbog kojeg će drsko istinoljubivi borci za demokraciju biti namah proglašeni teroristima, a to je unutar suvremene terminologije svakako najbolji znak da su na pravom kursu. I dok tvorcima WikiLeaksa sa svih strana prijete, pritom hakerskim napadima ometajući njihovu stranicu, zaključimo ovaj osvrt zadivljujuće optimističnom najavom Juliana Assangea iz intervjua što ga je magazinu “Forbes” dao drugog dana ove afere. Sljedeća na rasporedu WikiLeaksa, naime, jest akcija objavljivanja poslovne dokumentacije jedne od najvećih američkih banaka koju će “izvrnuti naopačke”, s neizbježnim posljedicama “opsežnih istraga i reformi”.
Assange, čovjek s aerodroma
Julian Assange, utemeljitelj stranice WikiLeaks.org, trenutno je najopasniji čovjek na svijetu. Zaključak proizlazi iz neviđene hajke što se na njega podigla nakon što je objavio 250.000 diplomatskih bilješki iz američkog arhiva. I ne samo hajke: Sarah Palin, pomahnitala bivša guvernerka Aljaske, nazvala ga je veleizdajnikom i pozvala na njegovo ubojstvo, a istu poruku poslao je i republikanac Mike Huckabee. Neki pozivaju i na atentat – svijet je definitivno poludio. Ovdje se valja zapitati tko je Julian Assange? I što je toliko skrivio pod kapom nebeskom, osim što je ukazao na činjenicu da je u 21. stoljeću nemoguće čuvati tajne i da je tom istom svijetu dao na uvid zakulisne igre kojima se za vlastite interese bave svjetski državnici?
Rođen je u Australiji, gradiću Townsvilleu, 1971. godine, od roditelja članova putujuće kazališne družine, čiji je brak ubrzo raspao. U djetinjstvu se često selio, a iz obiteljskog je doma otišao sa 16 godina. Ipak, s uspjehom je završio srednju školu, nakon koje studira na dva australska sveučilišta. Tvrdoglav momak s naglašenim smislom za znanost, osobito za matematiku i fiziku, nikad nije diplomirao. S tadašnjom djevojkom je 1989. dobio sina, a zajedno ostaju do 1991., kada ima prvi sukob sa zakonom. Kao člana hakerske skupine “International Subversive”, policija ga hapsi jer je neovlašteno pristupio kompjutorima australskog sveučilišta, kanadske telekomunikacijske korporacije “Nortel” i drugih. Na suđenju se izjasnio krivim po 24 točke optužnice te je globljen sa 2.100 australskih dolara.
U Melburnu se bavi programiranjem, razvijajući slobodne softvere. S prijateljem je napisao knjigu “Priče o hakiranju, bijesu i opsesiji elektroničnim granicama”. Postaje jedan od najpoznatijih australskih programera: 1999. registrira domenu leaks.org. Stranicu WikiLeaks osniva 2006. godine s još devetero ljudi. Postaje glavni urednik, volonter koji ne prima nikakav novac. O tome je kazao: “Želimo ukazati na stanje u kojem se nalaze ostali mediji. Kako to da pet angažiranih ljudi objavi više klasificiranih dokumenata nego svi mediji svijeta zajedno. To je sramota.” Neprestano u pokretu, Assange živi na aerodromima, seli se u Tanzaniju, potom Keniju, pa iznajmljuje kuću na Islandu. U srpnju ove godine WikiLeaks objavljuje 76.000 tajnih dokumenata o ratu u Afganistanu, a koncem kolovoza u Švedskoj Assange biva osumnjičen za silovanje žene koja mu je na seminaru bila glasnogovornica. Bez valjanih dokaza, sud ga oslobađa u roku od 24 sata. Ipak, prije dva mjeseca ta mu je zemlja uskratila radnu dozvolu i prebivalište. Prije desetak dana okružni sud u Štokholmu prihvatio je ponovljeni zahtjev za saslušanjem zbog optužbi za silovanje, a dva dana kasnije izdan je i međunarodni nalog za Assangeovo uhićenje putem Interpola.
Hrvatske lutke na koncu
Iako se Hrvatska spominje u ukupno 1.686 tajnih američkih dokumenata u kojima američki diplomati razmjenjuju informacije o našoj zemlji, to očigledno nije previše zabrinulo vodeće hrvatske političare. Većina od tih dokumenata, piše njemački list “Der Spiegel”, kojemu je WikiLeaks kao i nekolicini drugih svjetskih medija predao dokumentaciju na simultano objavljivanje, nosi oznaku “neklasificirano” i “klasificirano”, a oznaku “tajno” ili “vrlo tajno” nose 24 dokumenta. Što u ovom trenutku znamo, a dosad nismo znali o prepiskama između Zagreba i Washingtona? Iscurio je podatak da su na dan pokušaja Sanaderovog puča u HDZ-u, 3. siječnja ove godine, iz zagrebačkog veleposlanstva u Washington odaslana čak četiri dopisa. Što je u njima, zasad nitko ne zna. Najintrigantnija diplomatska bilješka za sada govori o nalogu State Departmenta koji je svojim brojnim ambasadama izdao nalog za špijuniranje glavnog tajnika UN-a Ban Ki-moona i njegovih suradnika, kao i predstavnika članica UN-u, pa tako i hrvatskih. Američki su kontraobavještajci s diplomatskim pasošima prisluškivali i pratili Ivana Šimonovića, pomoćnika Ban Ki-moona. Praćeni su i Ranko Vilović, šef misije RH pri UN-u, te nekolicina drugog diplomatskog osoblja podređenog Viloviću. Treće, procurili su dokumenti koji se odnose na izvješće Roberta Bradkea, bivšeg ambasadora u Zagrebu, uoči parlamentarnih izbora 2007. Fragmenti s opisima nekih političara koje je poslao u sjedište State Departmenta govore o Zoranu Milanoviću kao osobi nepredvidive osobnosti, dok Ljubi Jurčiću, po mišljenju Bradkea, nedostaje karizme i sadržaja za premijera, a Stipe Mesić je rastrgan između Sanadera i Milanovića – zbunjen je i ne zna koga od njih treba podržati. No “male američke podvale” ne brinu, kako rekosmo, ni premijerku ni ministre.
Tomislav Karamarko, ministar unutarnjih poslova, tako smatra da objava dokumenata neće ničim ugroziti hrvatsku sigurnost, ali, vidi vraga, osuđuje curenje informacija.
Premijerka Jadranka Kosor kazala je da objavljeni dokumenti neće poremetiti odnose između Hrvatske i SAD-a koji je “naš saveznik i podupirač na europskom putu i koji nas je podupirao u strateškom cilju, članstvu u NATO-u”. Vidimo li u svemu i zrno političke naivnosti? Bivši diplomat Dražen Vukov Colić, zaključuje da bi u cijeloj aferi iznenađenja upravo moglo biti na lokalnom planu.
– To bi se moglo primijeniti i na Hrvatsku koja umišlja da ima ugled u američkoj diplomaciji. Na kraju bi mogli vidjeti da su samo “lutke na koncu” kojima se ovi iza leđa smiju – kaže Vukov Colić.
Tekst preuzet sa www.novossti.com