Nakon ruskog napada na Ukrajinu, milion ljudi pobjeglo je u EU u
prvoj nedelji. Već 28. februara 2022. visoki komesar Ujedinjenih nacija
za izbjeglice Filipo Grandi više nije govorio o talasima izbjeglica,
već o „egzodusu“ s obzirom na istorijski veliki broj izbjeglica.
Za
to vrijeme, porodica Viktorije Zinčenke još je lutala ukrajinskim
podrumima. Njena kuća u Černjigovu je bombardovana; proći će nedelje,
prije nego što dođu u EU. Kada je porodica konačno stigla na poljsku
granicu u maju, milioni ljudi su u EU već tražili zaštitu. Da li je to
bilo proračunato sa ruske strane, kao dio napadačke strategije?
Šefica
programa za migracije Njemačkog društva za spoljnu politiku (DGAP),
Viktorija Ritig, prepoznaje obrazac: „Velika razlika između ratova u
prošlosti i ratova danas je u tome što su prošli ratovi uglavnom
proizvodili mrtve a današnji prvenstveno proizvode prognane”.
Efikasno sredstvo pritiska
Američka
politikologinja Keli Grinhil proučava ratove i sukobe od 1951. godine.
„Iskreno rečeno: korišćenje migracije kao oružja ne dešava se samo u
vrijeme rata. To se takođe redovno radi redovno u vrijeme mira”, kaže
ona. „Nažalost, može se sa sigurnošću reći da se u bilo kom trenutku u
svijetu migranti i izbjeglice koriste kao oružje u službi političkih
ili vojnih ciljeva.”
Na osnovu 50 ispitanih konflikata, Grinhil je uspjela da otkrije da
je ovo sredstvo veoma efikasno: „Kada se koristi, uspješno je u tri od
četiri slučaja”, kaže ona. „I čini se da oni koji ga koriste dobijaju
manje-više ono što žele. U stvari, u polovini slučajeva dobijaju upravo
ono što su željeli da nametnu.” U sadašnjosti postoje jasni primjeri
koji to pokazuju.
Bjelorusija, Maroko i Turska
Poput
situacije na bjelorusko-poljskoj granici u ljeto 2021. kada je
bjeloruski vladar Aleksandar Lukašenko namamio ljude sa Bliskog istoka u
Minsk – uz obećanje da će doći do Poljske, a time i do EU. To je bio
njegov odgovor na sankcije koje je EU prethodno uvela zbog očigledno
namještenih izbora u Bjelorusiji. Poljska je bila pod pritiskom i
odbranila se od brojnih ljudi na granici. Posljednjih nedelja ponovo je
povećan broj ljudi sa Bliskog istoka i Afrike koji prelaze poljsku
granicu iz Bjelorusije.
U maju je Maroko otvorio svoje granice
kako bi izvršio pritisak na Španiju: zemlja EU je prethodno pustila
lidera pokreta za nezavisnost Zapadne Sahare, koji želi da se otcijepi
od Maroka, u zemlju radi liječenja. Kao rezultat toga, hiljade su
plivale i penjale se do španske eksklave Seuta. U jednom danu, 8.000
ljudi je stiglo do EU.
U martu 2020. turski predsjednik Redžep
Tajip Erdogan otvorio je granice prema Grčkoj kako bi migranti i
izbjeglice mogli da krenu u Grčku u velikom broju i nekontrolisano.
„Rusija stvara vještačke krize”
Da li se onda
ruski predsjednik Vladimir Putin, svjesnim bombardovanjem civilnih
ciljeva u Ukrajini nadao da će mase ljudi pobjeći u EU i time izazvati
humanitarnu krizu?
Još je rano da se odgovori na ovo, kažu
istraživači Ritig i Grinhil. EU je spriječila destabilizaciju i pritisak
na granice tako što je početkom marta odlučila da primijeni direktivu o
masovnom prilivu, čime je građanima Ukrajine ponudila privremenu
zaštitu. Bila je to „divna stvar”, kaže Grinhil. „Ako je Putin zaista
pokušao da iskoristi ukrajinske izbjeglice da izvrši pritisak na EU – to
je bila briljantna reakcija.”
Ukrajinska vlada vjeruje da Rusija
koristi ovo sredstvo. Savjetnik predsjednika Volodimira Zelenskog
Mihajlo Podoljak govori o paničnim talasima migracija u Evropu koje su
izazvali ruski napadi. „I taktika i strategija Ruske Federacije nisu se
mijenjale dvadeset do trideset godina. Rusija stvara vještačke krize,
uključujući i migracione, koje onda imaju za cilj da izazovu pritisak
društva na vlade u određenoj evropskoj zemlji.” Zbog toga ruska vojska
napada civilne ciljeve u Ukrajini: stambene blokove, medicinske ustanove
i škole.
Izbjeglištvo usred zime kao rusko oružje?
Putin
nije eksplicitno zaprijetio EU izbjeglicama. Pitanje WDR-a ruskoj vladi
o tome da li je masovni egzodus iz Ukrajine, koji je pokrenula ruska
strana, namjerno korišćen, ostao je bez odgovora.
Austrijanac
Gerald Knaus, ekspert za migracije, smatra da Putin testira Evropu i
njene vrijednosti. „Ne samo da smo preživjeli ovaj test, već smo ga
položili – što se izbjeglica tiče”, kaže on. “Ali, istinski teška runda
dolazi u zimu.”
Već sada je jasno da neke države, poput Poljske i
Mađarske, doživljavaju raseljavanje, bijeg i migraciju unutar EU kao
prijetnju. To bi moglo da promijeni EU. Jer, kada je prošle godine
Poljska djelimično odbila ljude koji su htjeli da zatraže zaštitu na
poljsko-bjeloruskoj granici i umjesto toga podigla ogradu od 187
kilometara, centralni argument je bio da je riječ o hibridnom ratu i da
Bjelorusija želi da izazove migracionu krizu.
Ovo bi mogao postati novi standard u EU: Komisija EU sada radi na
direktivi koja bi svakoj državi članici mogla omogućiti da odbije ljude
koji traže zaštitu na granici. I to uz obrazloženje: Ovi ljudi su
političko sredstvo pritiska druge države.
Viktorija Zinčenka iz
Ukrajine dobila je zaštitu u Njemačkoj. Živi sa malim sinom i majkom na
Bodenskom jezeru i želi da tu za sada ostane: situacija u Ukrajini je
suviše neizvjesna za porodični život. Napadi su se nedavno masivno
povećali: to pogađa civilnu infrastrukturu, snabdijevanje električnom
energijom i grijanje – upravo ono što je ljudima potrebno da prežive
zimi i što bi ih moglo natjerati da pobjegnu na zapad.
Da li će protjerivanje civila tada postati sredstvo pritiska i oružje – zavisi i od reakcije i odgovora Evropske unije.