ANNE Applebaum, američka istoričarka, analitičarka i dobitnica Pulitzerove nagrade, napisala je za The Atlantic zanimljiv osvrt na situaciju oko Donalda Trumpa i rata u Iranu te odnosa sa tradicionalnim saveznicima SAD-a.
Donald Trump ne razmišlja strateški. Ne razmišlja ni istorijski, ni geografski, pa čak ni racionalno. Ne povezuje odluke koje donese jednog dana sa događajima koji slijede nedjeljama kasnije. Ne razmišlja o tome kako će njegovo ponašanje na jednom mjestu promijeniti ponašanje drugih ljudi na drugim mjestima.
Ne uzima u obzir šire posljedice svojih odluka. Ne preuzima odgovornost kada te odluke pođu po zlu. Umjesto toga djeluje impulsivno i prema trenutnom hiru, a kada promijeni mišljenje – kada ga vode novi impulsi – jednostavno laže o onome što je ranije rekao ili učinio, navodi Applebaum.
Svijet je pokušavao da pronađe logiku tamo gdje je nema
Posljednjih 14 mjeseci malo je stranih lidera bilo spremno da prihvati da osoba bez ikakve strategije može biti predsjednik Sjedinjenih Država. Analitičari spoljne politike šaputali su da Trump sigurno razmišlja dalje od trenutka. Državnici su uvjeravali jedni druge da se ipak vodi nekom ideologijom, obrascem ili planom. Koristile su se razne etikete – izolacionizam, imperijalizam – kako bi se njegovi potezi smjestili u istorijski okvir.
Pisani su ozbiljni tekstovi o navodnom značenju Grenlanda, kao da Trumpov interes za to arktičko ostrvo nije u potpunosti proizašao iz činjenice da na Merkatorovoj projekciji izgleda veoma veliko.
Ove nedjelje nešto se promijenilo
Ove nedjelje nešto je puklo. Možda Trump ne razumije vezu između prošlosti i sadašnjosti, ali drugi je razumiju. Oni vide da je, kao posljedica odluka koje je Trump donio, a koje ne zna da objasni, Ormuski moreuz blokiran iranskim minama i dronovima. Vide rast cijena nafte širom svijeta i razumiju da je američkoj mornarici teško i opasno da riješi taj problem.
Istovremeno slušaju predsjednika kako se obrušava na druge, kao što je to učinio već mnogo puta, pokušavajući da prebaci odgovornost i prijeteći ako je ne preuzmu.
“Ako NATO ne pomogne, čeka ga veoma loša budućnost”, rekao je Trump za Financial Times, očigledno zaboravljajući da su Sjedinjene Države osnovale savez i vode ga od njegovog nastanka 1949. godine. Takođe je rekao da ne traži, već naređuje sedam država da pomognu, iako nije naveo koje.
“Zahtijevam da te zemlje dođu i zaštite sopstvenu teritoriju, jer je to njihova teritorija”, rekao je novinarima u predsjedničkom avionu na letu iz Floride ka Vašingtonu. “To je mjesto odakle dobijaju energiju.”
To zapravo nije njihova teritorija, a činjenica da im je energija blokirana posljedica je njegove politike.
Saveznici pamte šta im je govorio i radio
U Trumpovom svijetu takve prijetnje su opravdane: on sada ima problem i želi da ga drugi riješe. Ne djeluje kao da se sjeća ili da ga je briga šta je tim istim liderima govorio prošlog mjeseca ili prošle godine, niti razumije kako su njegove odluke oblikovale javno mnjenje u njihovim zemljama ili im nanijele štetu. Ali oni se sjećaju, i njima je stalo.
Konkretno, pamte da ih je američki predsjednik 14 mjeseci maltretirao carinama, ismijavao njihove bezbjednosne brige i više puta vrijeđao. Još u januaru 2020. Trump je nekoliko evropskih zvaničnika rekao: “Ako Evropa bude napadnuta, nikada vam nećemo doći pomoći niti vas podržati.”
U februaru 2025. rekao je ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom da nema pravo da očekuje pomoć jer “nema karte”. Kanadu je ismijavao kao “51. saveznu državu”, a sadašnjeg i bivšeg kanadskog premijera nazivao “guvernerom”.
Tvrdio je, netačno, da su savezničke snage u Avganistanu “bile malo dalje od prve linije”, čime je duboko uvrijedio porodice poginulih vojnika koji su se borili nakon što je NATO, jedini put u svojoj istoriji, aktivirao član 5 u korist Sjedinjenih Država.
Britance je nazvao “našim nekada velikim saveznikom” nakon što su odbili da učestvuju u početnom napadu na Iran. Kada su ranije ovog mjeseca razgovarali o slanju nosača aviona u Persijski zaliv, ismijao je tu ideju na društvenim mrežama: “Ne trebaju nam oni koji ulaze u ratove nakon što smo ih već dobili!”
Grenland i trgovinski ratovi
U nekim trenucima retorika je postala još opasnija. Prije svoje druge inauguracije Trump je počeo da nagovještava da ne isključuje upotrebu sile za aneksiju Grenlanda, teritorije Danske, bliskog saveznika u NATO-u. U početku se to činilo kao provokacija ili šala, ali do januara 2026. njegove javne i privatne izjave navele su Dance da počnu da se pripremaju za moguću američku invaziju.
Danski lideri morali su da razmišljaju o tome da li bi njihova vojska obarala američke avione, ubijala američke vojnike i sama ginula u sukobu sa njima. Riječ je o nivou pritiska od kojeg se neki još nisu oporavili. U Kopenhagenu je prije nekoliko nedjelja predstavljen danski mobilni alat koji korisnicima pokazuje koji su proizvodi američki kako ih ne bi kupovali. U tom trenutku bio je najpopularnija aplikacija u zemlji.
Smanjio carine Švajcarcima kad je dobio zlatnu polugu i Rolex
Ni ekonomska šteta nije bila beznačajna. Tokom 2025. Trump je uvodio carine Evropi, Ujedinjenom Kraljevstvu, Japanu i Južnoj Koreji, često nasumično i bez razmišljanja o posljedicama. Povećao je carine Švajcarskoj jer mu se nije dopala tadašnja švajcarska predsjednica, a potom ih smanjio nakon što mu je švajcarska poslovna delegacija donijela poklone, uključujući zlatnu polugu i sat Rolex.
Zaprijetio je uvođenjem carina od 100 odsto Kanadi ako se usudi da sklopi trgovinski sporazum sa Kinom. Istovremeno, ne mareći za mogući sukob interesa, vodio je trgovinske pregovore sa Vijetnamom dok je njegov sin Erik Trump tamo pokretao projekat golf-terena vrijedan oko 1,38 milijardi eura.
Evropa vidi bezbjednosni rizik
Evropljani su možda mogli da tolerišu uvrede i čak ekonomsku štetu da se nije pojavila stvarna prijetnja njihovoj bezbjednosti. Tokom 14 mjeseci, uprkos retorici o miru, Trump je podsticao rusku agresiju. Zaustavio je vojnu i finansijsku pomoć Ukrajini, čime je Vladimiru Putinu dao novu nadu u pobjedu.
Njegov izaslanik Stiv Vitkof počeo je otvoreno da pregovara o poslovnim dogovorima između SAD-a i Rusije, iako rat nije završen i Rusija nikada nije pristala na primirje. Vitkof se evropskim liderima predstavlja kao neutralna figura, negdje između NATO-a i Rusije, kao da Sjedinjene Države nisu osnivač i vođa NATO-a i kao da evropska bezbjednost nije posebno važna za Amerikance.
Trump i dalje napada Zelenskog i iznosi netačne tvrdnje o američkoj pomoći Ukrajini, koju redovno procjenjuje na 300 milijardi dolara ili više. Stvarna cifra bliža je oko 46 milijardi eura tokom tri godine. Tim tempom Trump bi isti iznos mogao da potroši za tri mjeseca na Bliskom istoku, i to pokretanjem rata, a ne pokušajem da ga zaustavi.
Saveznici se povlače
Posljedice su već vidljive. Kanadski premijer Mark Karni izjavio je da Kanada neće učestvovati u “ofanzivnim operacijama Izraela i SAD-a i nikada neće”. Njemački ministar odbrane Boris Pistorijus poručio je: “Ovo nije naš rat i mi ga nismo započeli.”
Španski premijer odbio je da dozvoli Sjedinjenim Državama korišćenje baza za početak rata. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska možda će poslati brodove kako bi zaštitili sopstvene baze ili saveznike u Persijskom zalivu, ali neće slati svoje vojnike u ofanzivne operacije koje su pokrenute bez njihove saglasnosti.
To nije kukavičluk
To nije kukavičluk, već proračun. Kada bi saveznički lideri vjerovali da će njihova žrtva imati ikakvu težinu u Vašingtonu, možda bi odlučili drugačije. Međutim, većina ih je prestala da traži skrivenu logiku u Trumpovim potezima i shvatila da njihov doprinos neće značiti ništa.
Za nekoliko dana ili nedjelja Trump se toga ionako neće ni sjećati, zaključuje Applebaum.