Spreman je da kad mu kucne posljednji čas umre u svom kontaminiranom zavičaju, a do tada želi da bude živi spomenik laži, pohlepe, neodgovornosti i zloupotreba koji su doveli do ove katastrofe.
Nedavno je snimljen i devetnaestominutni dokumentarni film “Sam u zoni”, koji svjedoči o njegovoj “nemogućoj misiji”.
Kada se sjeti događaja iz vremena nukelarne katastrofe, glas mu postaje promukao, a osmijeh ciničan.
– Moj rođak koji je za “Tepko” radio u elektrani odmah je evakuisao svoju porodicu, a u lice me je lagao da će za dva dana sve opet biti normalno, Strašno! – ljuti se Macumura.
Dvanaestog marta 2011. evakuisano je svih 16.000 stanovnika Tomioke, među kojima i Macumura i njegova porodica. On je jedini koji se vratio. Uzgaja pirinač, a sada brine i o svemu živom što je preostalo u 20 km zabranjene zone oko Tomioke.
Jedino društvo: Psi, krave i nojevi!
Nekoliko pasa, desetak krava, pa čak i dva noja nerazjašnjenog porijekla.
– Vi ste šampion! Najozračeniji ste čovjek u Japanu. Ali razboljećete se tek kroz 30-40 godina – sarkastično mu nakon pregleda čestita radiolog na Univerzitetskoj klinici u Tokiju.
Macumura bi volio da mu vjeruje, ali možda je i to možda laž.
– Ako je tako, umrijeću od starosti prije nego što se razbolim – kaže on.
Još uvijek mu se ne umire, jer sebe smatra čovjekom s misijom. Želi da bude živi spomenik koji svjedoči o lažima japanske vlade i koncerna “Tepko”.
– Zaposleni u elektrani su bili indoktrirani, to je bio pravi kult. Bili su stvarno ubijeđeni da je nukelarka bezbjedna. Kada je prvi reaktor eksplodirao, mislili su da je raketa: iz Sjeverne Koreje – priča Macumura, ponovo s kiselim osmijehom.
“Noću je ovdje sablasno tiho”
Zahvaljujući svom kratkom filmu, Macumura je postao i skromna zvijezda Jutjuba. Poput samuraja pomirenog sa smrću, koji se žrtvuje radi višeg cilja, zahvaljujući svom prkosnom duhu postao je čovjek od formata koji, okružen smrću i mrtvilom, sopstvenim životom prkosi zabranjenoj zoni.
Jede hranu iz konzervi koju dobija spolja, vode nema u izobilju; stoka mu pase na livdama bivših susjeda.
Preko Fejsbuka mu stiže nešto donacija. Životinje koje gaji su mu jedino društvo. Voli ih i poštuje kao ljudska bića, između ostalog i zato što su jedine preživjele od hiljada svojih sapatnika, ostavljenih da zatvoreni u štalama uginu od gladi i iscrpljenosti. Napuštene štale su još uvijek pune njihovih kostiju.
O tome gdje mu je porodica i zbog čega se jedini vratio ne govori. Kada su evakuisani, otišli su kod rođaka, ali ovi ih ni u kuću nisu pustili. Bojali su se da ih ne zaraze radijacijom. Izbjeglički centri su bili prepuni. Na svojoj zemlji djeluje opušteno i mirno, kao čovjek koji se dobro osjeća u sopstvenoj koži.
– Noću je ovdje sablasno tiho. U početku mu je bilo čudno: kuće, automobili, a nema više ljudi, nema svijetla, nema glasova – priča.
A onda ga je stigla spoznaja da je zaista jedini čovjek u Tomioki – najvjerovatnije zauvijek.