Od Budimpešte do Barselone, od Njujorka do Pariza, gradonačelnici se sve češće nalaze na prvim političkim linijama fronta dok se suočavaju sa usponom krajnje desnice, piše Gardijan.
U Budimpešti je poziv da se ignoriše zabrana Parade ponosa koju je uvela mađarska vlada katapultirao gradonačelnika u središte pažnje. U Barseloni je to bio hrabar plan da se grad – jedan od najposjećenijih u Evropi – do kraja 2028. oslobodi turističkih stanova. A u Parizu je to bila radikalna transformacija koja je uključivala osposobljavanje Sene za kupanje i pretvaranje riječnih obala zakrčenih automobilima u zone prilagođene pješacima.
Potezi gradonačelnika – i globalna rasprava koju su pokrenuli – nagovijestili su da je u velikom dijelu svijeta uloga gradonačelnika redefinisana. Nestali su stereotipi o beskrajnim ceremonijama presijecanja vrpci i rukovanjima; umjesto toga, gradonačelnici su sve češće gurnuti na prve linije nekih od najtežih društvenih izazova.
„Mislim da su gradonačelnici širom svijeta počeli da shvataju da imamo novu ulogu, onu koja ranije nije postojala“, rekao je Žaume Kolboni, gradonačelnik Barselone. „Shvatili smo da globalni problemi sa kojima se svi suočavamo zahtijevaju lokalna rešenja.“
Kada je 2023. preuzeo vođenje Barselone, Kolboni je primijetio da se jedna tema stalno ponavlja u razgovorima sa drugim gradonačelnicima: nagli rast cijena stanovanja. To zapažanje se brzo pretvorilo u inicijativu Gradonačelnici za stanovanje, do sada nezabilježen savez 17 gradonačelnika širom kontinenta koji traže rješenja za ovu krizu.
„Mi smo na prvoj liniji svakodnevnog života građana“, rekao je Kolboni. „Zato nije iznenađujuće što smo upravo mi ti koji kažu da ovako više ne može.“
Od Zorana Mamdanija do Sadika Kana, sve izraženiji globalni profil gradonačelnika doveo je do pojačanog nadzora nad njihovim potezima, stavljajući neke od njih u središte kulturnih ratova. U Parizu je, na primjer, višegodišnji napor gradonačelnice An Idalgo da stvori „četvrti od 15 minuta“ i učini grad zelenijim bio hvaljen među progresivcima širom svijeta, dok su snage krajnje desnice i desnog centra pružale otpor tim inicijativama.
Kolboni je to vidio kao trenutak u kojem se gradovi uzdižu nakon decenija zapostavljanja, naročito u EU, gdje je veliki deo pažnje bio usmjeren na subvencije za poljoprivredu i ruralni razvoj.
„U suštini, poručujemo da, ako u Evropi postoji neko mesto gde se brane evropske vrijednosti i demokratije, onda su to naši gradovi“, rekao je. „Uglavnom, gradovi – bilo u Sjedinjenim Državama ili u Evropi – ostaju bastioni otvorenih, inkluzivnih društava, gde su progresivne snage u većini.“
On je uporedio praktična rešenja koja nudi savez gradonačelnika – od zalaganja za sredstva EU za pristupačno stanovanje do obračuna sa turističkim iznajmljivanjem – sa žrtvenim jarcima koje nudi krajnja desnica. „Svi znamo da se tamo gdje krajnja desnica već vlada stvari uopšte nisu promijenile“, rekao je. „Razlika je u tome što su govor mržnje, podjele i sukobi uzeli maha, dok su prava za koja smo se svi borili bila nagrižena.“
Na Londonskoj školi ekonomije (LSE), gde profesori prate promene u gradovima tokom poslednjih 20 ili 30 godina, Riki Burdet, direktor LSE Cities i profesor urbanih studija, rekao je da je jasno da je uloga gradonačelnika postala sve značajnija u mnogim gradovima.
On je ovu promjenu pripisao dvjema stvarima. Prva je brzina rasta urbanog stanovništva, pri čemu se očekuje da će do 2050. godine 70% svjetske populacije živjeti u gradovima. „A druga je to što su gradovi na prvoj liniji – i sve više – svega što je važno“, rekao je, ukazujući na klimatsku krizu, ekološka pitanja i društvene izazove.
„Ako grad poplavi, gradonačelnik je taj koji mora da se time bavi. Ako Los Anđeles ima požare, gradonačelnikov resor mora da obezbijedi da vatrogasna služba i hidranti funkcionišu. Ako dođe do naglog priliva izbjeglica… gradonačelnik i lokalna administracija su ti koji to moraju da rješavaju“, rekao je. „Sve se to dešava u trenutku kada je finansijska sposobnost gradova da se nose sa mnogim od ovih problema ugrožena, zbog smanjenih prihoda, poreskih prihoda i borbi za ovlašćenja.“
U oktobru je univerzitet pokrenuo novi program liderstva i menadžmenta namijenjen posebno gradonačelnicima širom Evrope, nadovezujući se na sličnu inicijativu pokrenutu na Harvardu 2018. godine.
Program gradonačelnicima na funkciji – prva generacija uključivala je 30 njih iz cijele Evrope – pruža strategije, vještine i mreže potrebne za poziciju koja dolazi sa malo formalne obuke, u trenutku kada desničarska retorika i društvene mreže pojačavaju pritiske s kojima se suočavaju.
Možda nigdje ova borba nije bila očiglednija nego u Budimpešti, gdje je gradonačelnik Gergelj Karačonj u junu okupio desetine hiljada građana da prkose premijeru Viktoru Orbanu i pokušaju njegove vlade da zabrani godišnju Paradu ponosa u gradu.
„Mislim da je odnos između Budimpešte i Mađarske, na neki način, laboratorija globalnih trendova koje sada vidimo širom svijeta“, rekao je Karačonj. Otkako je Orban došao na vlast 2010. godine, njegova desničarsko-populistička vlada postepeno je gušila finansiranje grada, čineći sve kako bi obuzdala kulturni i ekonomski uticaj grada u kojem živi oko trećina stanovništva zemlje.
„Vladina propaganda nas stalno napada, pod ogromnim smo političkim pritiskom – to je okruženje u kojem radimo“, rekao je Karačonj, navodeći policijsko ispitivanje u kojem se našao kao osumnjičeni nakon Parade ponosa. U decembru je mađarska policija preporučila da se protiv Karačonja podignu optužbe zbog njegove uloge u maršu, iako ostaje da se vidi da li će se tužioci složiti.
Istovremeno, „finansijsko stezanje omče“, kako ga je opisao, opterećivalo je sposobnost grada da pruži čak i najosnovnije usluge. „Na ivici smo da ne možemo da isplatimo plate našim komunalnim radnicima“, rekao je.
Sukob je pretvorio Budimpeštu u ekstreman primjer pritisaka s kojima se neki gradonačelnici suočavaju. „Bio bih najsrećniji kada bih mogao da se fokusiram samo na to da budem gradonačelnik, umjesto da poslednjim dahom pokušavam da sačuvam demokratiju“, rekao je Karačonj. „Razgovarao sam sa gradonačelnikom jedne velike evropske prestonice i rekao mi je da pomalo zavidi međunarodnoj podršci i solidarnosti. Rekao sam mu da bih rado zamijenio mjesta, ali da bih mu takođe prepustio i Viktora Orbana“, dodao je uz smijeh.
Ipak, iako ga je iskustvo gradonačelnika uvjerilo da lokalne vlasti imaju ključnu ulogu u globalnoj politici, upozorio je na one koji bi iskustvo Budimpešte koristili za projektovanje šireg sukoba između desničarskih populističkih nacionalista i progresivnih gradonačelnika gradova.
„To je rizično, jer ako populistička vlada može da upire prstom u liberalne gradove i podstiče moralnu paniku birača sa sela, ta polarizacija je upravo ono što hrani populizam. Tako im samo igrate u korist“, rekao je, navodeći svoje stalne napore da razvoj grada prikaže kao korist za cijelu naciju. „Zaista ne volim kada o velikim gradovima govorimo kao o ostrvima demokratije, jer nas to vraća u srednji vijek, kada su gradovi imali zidine oko sebe.“