Veze između ljudi istih profesija trebalo bi, možda, i zakonom zabraniti. Kad su u pitanju književnici dopustiti ih, možda, tek uz pismenu garanciju da ih nitko nikada neće razočarati, da će sve što napišu biti dočekano s pljeskom i s puno razumijevanja, da ih vanjski svijet neće povrijediti, da ih sjećanja na prošlost neće opterećivati i da će im se uspjesi u karijerama poklopiti. Blagoslovi koje Ingeborg Bachmann i Paul Celan, dvoje važnih europskih književnika druge polovice 20. stoljeća, nisu dobili. Ono što su dobili bio je odnos koji je i jednom i drugom obilježio život, odnos kao prepisan iz najgorih stereotipa o ljubavima izmučenih umjetnika, s puno emocija i dobrih sintagmi kakve proizvode ljudi vješti s riječima, ali malo stvarne sreće. I baš kao u strašno opasnim stereotipima o vezama stvarnosti i umjetnosti, ljudi od krvi i mesa nisu profitirali, ali jest njihova književnost.
Kronika njihova odnosa nije potpuna nepoznanica, ostala je sačuvana u njihovim tekstovima, prozi i poeziji, posvetama, sjećanjima suvremenika, no sada se može pratiti i kroz pisma – kako ona poslana, tako i ona sačuvana tek u nacrtima – prikupljenima u knjizi “Vrijeme srca” objavljenoj u izdanju Naklade Oceanmore i prijevodu Trude Stamać, kojoj možemo zahvaliti i dosadašnje prijevode spomenutih autora.
Ingeborg Bachmann i Paul Celan bili su teško zamisliv par. On potomak židovske obitelji iz tadašnje Rumunjske koji se morao suočiti s činjenicom da su mu roditelji ubijeni u njemačkom koncentracijskom logoru, a on je bio zatočen u radnom logoru. Ona kći austrijskog nacista koja je tijekom rata raščistila sa svjetonazorom oca.
Četiri dana
Prvi susret u Beču 1948. bio je fatalan. Celan, tada 27-godišnjak, u tom se gradu zatekao na putu za Pariz. Slava o njegovim pjesmama – “jedinim lirskim pandanima Kafkinu djelu” kakvima ih je okarakterizirao njegov mentor – stigla je i prije njega. Bachmann je imala 21 godinu, u Beču je studirala filozofiju i tek je trebala čuti komplimente za svoju književnost.
Ravno četiri dana bila su im dostatna da se upuste u odnos koji će ih pratiti do smrti. Stvarna veza na relaciji Beč – Pariz, s povremenim susretima u Njemačkoj, nije dugo potrajala. Već tri godine kasnije Celan upoznaje umjetnicu Gisele de Lestrange, s kojom stupa u brak 1952. godine. Slijedi tragedija tog odnosa – smrt prvog sina, ali, srećom, i rađanje drugog sina Erica. Celan i Bachmann svoju ljubav obnavljaju 1957. godine. No, ni tada nije puno trajala. Nakon tog prekida Bachmann u srpnju 1958. upoznaje drugog važnog muškarca svog života – pisca Maxa Frischa i upušta se u vezu koja će trajati do 1962. godine i rezultirati njezinim pokušajem samoubojstva i boravkom u psihijatrijskoj klinici. Svejedno, unatoč drugim partnerima, jedno drugo nije izgubilo s radara.
Iza Celana i Bachmann ostalo je ukupno dvjestotinjak pisama, telegrama i dopisa napisanih u razdoblju od 1948. do 1967. godine. Pošta nije pristizala u pravilnim intervalima. Intenzivne prepiske smjenjuju se s godinama šutnje, baš kako su se tijekom godina mijenjali njihovi odnosi.
Sebični ljubavnik
Svejedno, i takva pisma otkrivaju puno, ali nema u njima indiskrecije koja bi pokojnim piscima mogla naškoditi, zamka koja uvijek lebdi nad ulaskom u tuđe intime. Osim ako sažaljenje nije već dovoljna indiskrecija. Može im se istodobno pristupiti iz različitih smjerova; kroz priču o književnoj sceni nakon Drugoga svjetskog rata, vezama među piscima, poziciji autorice, židovske žrtve koja bira njemački jezik. Ili, možda, kroz priču o “pisanju poezije nakon Auschwitza”, propusnim vezama između književnosti i stvarnosti, čvrstim vezama između dva važna opusa ili o tome kako se sve to prelomilo preko dvoje hipersenzibilnih ljudi.
Može se, naravno, kroz priču o onom što je teško objašnjivo bez ulaska u jeftino psihologiziranje, usponima i padovima jedne ljubavi, priču o jednoj – ovisno o očima promatrača, patološkoj ili sudbonosnoj – povezanosti.
O zaljubljenoj mladoj ženi koja se očajnički trudi da na sve moguće načine pomogne muškarcu kojeg voli, da ukloni sve moguće smetnje koje bi ga mogle uzrujati ili o sebičnom, istraumatiziranom ljubavniku koji brigu za sebe uzima zdravo za gotovo. Čvrsto zacementirane pozicije koje su, uz zanos, obilježile prvu etapu njihova odnosa.
Celan će tako u pismu 1949. godine: “Samo govorim si koji put da je moja šutnja možda razumljivija od tvoje, jer je tama koja mi je naložena starija”, a Ingeborg Bachmann 1952. odgovara: “Pokušavam malo pisati; ide mi mučnije i teže no prije. Nisam li te jednom pitala smijem li ti nešto poslati? Možda bi mi mogao u tome pomoći. No važnije mi je pismo u kojem pričaš o sebi i ne odgovarajući mi. Mogu podnijeti da me se prijeđe. Piši mi, molim”.Naravno, odnos nije pravocrtan. Nakon obnove veze, 1957. godine, Celan postaje onaj koji žudi, obasipa je pismima, napokon otkriva njezinu poeziju i želi razgovarati o njoj, te konstatira: “Ti znaš: bila si, kad sam te sreo, za mene oboje: osjetilno i duhovno. To se nikad ne može razdvojiti”. Ona ne ostaje imuna: “Upravo je stiglo tvoje ekspresno pismo, Paule, Bogu budi hvala. Disanje je opet moguće”.
Psihički raspad
U pisma počinju ulaziti odjeci afera koje su utrle put Celanovu potpunom psihičkom raspadu, a koje kulminaciju doživljavaju u lažnim optužbama za plagijat.
Celan u svemu vidi antisemitizam, tamo gdje ga ima i nema, otpisuje mahom sve prijatelje jer ne reagiraju “ispravno”, na što ga pokušava upozoriti i Max Frisch u nikad poslanom pismu.
Bachmann ne diže ruke od njega, ali u pismu 1961. godine ustvrđuje: “Doista mislim da je najveća nesreća u tebi samom. Ona bijeda što izvana dolazi – ne trebaš me uvjeravati da je to istina, jer to velikim dijelom znam – je doduše otrovna, ali ju je moguće izdržati, mora se moći izdržati…. Gubiš prijatelje, jer ljudi osjećaju da ti malo vrijede. Od mnogih nepravdi i uvreda kojima sam dosad bila izložena najgore su mi uvijek one koje si mi ti nanio – i zato jer na njih ne mogu odgovoriti s prijezirom ili ravnodušnošću, jer se ne mogu od toga štititi, jer je moj osjećaj prema tebi uvijek prejak i ostavlja me bez obrane”.
Borba s ovisnošću
Tek jedno u nizu pisama koje nikad nije ubačeno u poštanski sandučić. Mnogo je toga što iz knjige ne možemo saznati, poput toga što se dogodilo u godinama koje pisma ne pokrivaju, što se nalazilo u zagubljenim odgovorima…
Znamo, doduše, kako je veza završila. Celan je život okončao samoubojstvom, i to tako što se 1970. godine bacio u Seinu i utopio. Čin kojem su prethodili dva pokušaja ubojstva supruge, pokušaj samoubojstva, prisilni boravci u različitim psihijatrijskim klinikama.
Bachmann je umrla 1973. godine. Ni njezin kraj nije bio manje strašan. Zadnje godine života navodno se hrvala s ovisnošću, a umrla je tri tjedna nakon požara koji je izazvao neugašeni opušak njezine cigarete. Godinu dana nakon Celanove smrti objavila je roman “Malina”, po kojem je snimljen i film u režiji Wernera Schroetera, za koji je Elfriede Jelinek napisala scenarij. Nakon vijesti o Celanovoj smrti u rukopis je, kako podsjećaju priređivači, uvrstila dijelove koji predstavljaju “memorijalni spis nekad ljubljenom, tkanje citata iz Celanovih pjesama i biografskih signifikantnih sjećanja poput crnog kaputa ili pijevnog glasa stranca”. Do kraja štiteći Celanovo dostojanstvo, u “Malinu” je ubacila i često citirani epitaf mrtvoj ljubavi: “Moj je život na kraju, jer se on prilikom transporta utopio u rijeci… On je bio moj život. Voljela sam ga više od života”.
Tekst preuzet iz Jutarnjeg lista